Walter Benjamin i mistika božanskoga nasilja: Pravednost vs. sloboda?

Sažetak

Autor se u ovoj studiji o Benjaminovome političkome mišljenju, s obzirom na njegove spise o nasilju, pravu, pravednosti i državi iz 1920-ih godina, posebno bavi analizom spornog pojma „božansko nasilje”. Pojam je krajem 20. stoljeća i još više danas postao iznimno teoretski komentiran, i to ponajprije zaslugom predstavnika tzv. postfundacionalističkoga obrata u filozofiji politike i političkome mišljenju kao što su Derrida, Nancy, Agamben, Critchley i drugi. Budući da se Benjaminovo mišljenje političkoga izravno i neizravno odnosi na teorije suverenosti i moći Carla Schmitta te na anarhističku kritiku države, u ovom se radu iscrpno tematizira kako je u suvremenom kontekstu promijenjene uloge države i društva u globalnome poretku korporativnog informacijskoga kapitalizma pitanje subjekta otpora i kritike „sustavnoga nasilja” države postalo zastarjelo. Čitava se novost i lucidnost Benjaminove mesijansko-političke kritike autoritarne države i njezinih mehanizama izvršenja moći otuda može razumjeti kao kritika sustavnoga nasilja države u ontologijskome značenju kao sredstva/svrhe politike izvan njezine klasične antičke izvedivosti u kategorijama slobode i pravednosti. Nije stoga slučajno da se pravednost, koja ima svoje podrijetlo u židovskoj eshatologiji, postavlja ispred slobode i to očito danas u doba ideologijsko-političke krize legitimnosti liberalne države postaje pitanjem razloga zašto se ideje o vladavini „ljudskih prava”, „pravne države” i „normativizma prava” nužno sučeljavaju sa zahtjevima za „stanjem iznimke” i „izvanrednim stanjem”. Benjamin se, dakle, pojavljuje uz Schmitta, ali na posve drugi način, prethodnikom jedne nove „političke teologije” koja se odvija u logici inkluzivne isključenosti subjekta moderne politike („narod”) u demokratskim procesima oblikovanja nove moći s onu stranu države i društva.