Gledaj (TV) i uči? Važnost (utjelovljenog) kulturnog kapitala u objašnjenju klasične i digitalne medijske pismenosti

Sažetak

Glavni je cilj ovog rada ustanoviti mogu li različite dimenzije kulturnog kapitala utjecati na razinu klasične i medijske pismenosti na podatcima prikupljenim 2022. godine u sklopu projekta "Medijsko obrazovanje je važno" (N = 1033). Unutar Bourdieuova teorijskog okvira, kao nezavisne varijable operacionalizirane su tri dimenzije kulturnog kapitala: objektificirani, utjelovljeni i institucionalizirani kulturni kapital. Utjelovljeni kulturni kapital predstavljen je kroz ukus u TV programima, a objektificirani kulturni kapital kroz broj knjiga u kućanstvu, dok je institucionalizirani kulturni kapital definiran kao postignuta razina obrazovanja ispitanika. Klasična medijska pismenost operacionalizirana je kao kritičko čitanje medijskih poruka, dok je medijska pismenost u digitalnom okruženju operacionalizirana kao stvaranje online digitalnog sadržaja. Obje su te varijable korištene kao zavisne varijable u analizi. Nakon provedene faktorske analize glavnih komponenti (PCA), provedena je i hijerarhijska regresijska analiza kako bi se utvrdilo ima li kulturni kapital objašnjavajuću moć za obje dimenzije medijske pismenosti. Rezultati upućuju na statistički značajnu ulogu objektificiranog kulturnog kapitala u objašnjavanju klasične medijske pismenosti, iako ostaje upitnom statistička snaga tog objašnjenja. Medijska pismenost u digitalnom okruženju nije pokazala statistički značajnu povezanost s nijednom od triju dimenzija kulturnog kapitala. Međutim, dodatna analiza upućuje na važnost digitalnih vještina kao snažnijeg čimbenika u objašnjavanju klasične i medijske pismenosti u digitalnom okruženju. Sveukupno, digitalni kapital predstavlja relevantniji čimbenik razlikovanja od klasičnoga kulturnog kapitala korisnika u suvremenom medijskom okruženju. Ti podatci upućuju na zaključak kako se medijska pismenost primarno oblikuje kroz različite oblike digitalnog kapitala, no svejedno se uloga televizijskog sadržaja ne bi trebala isključiti iz razvoja budućih programa medijske pismenosti.