Pamćenje u službi budućnosti

Sažetak

Uz kognitivnu i epistemološku dimenziju pamćenja autori posebnu pozornost pridaju normativnoj i formativnoj dimenziji pamćenja, odnosno pedagoško– praktičnomu aspektu. Polazeći od teze da je povezanost pamćenja i identiteta ključni izvor normativnosti, autori nastoje pokazati da društvena i politička stabilnost ovisi o tome kako se odnosimo prema pamćenju. Budući da naše hrvatsko društvo na poseban način karakterizira s jedne strane “manjak”, a s druge “višak” pamćenja, autori ukazuju na nužnost iznalaženja prave mjere između dvaju ekstrema.
Nakon uvodnog dijela u kojem se ukazuje na neke fenomenološke pretpostavke koje je potrebno uzeti u obzir kada se raspravlja o etici pamćenja, u radu se analizira povezanost pamćenja s moralnim vrijednostima i odgovornostima. Tvrdeći da je pamćenje po sebi nešto dobro i stoga vrijedan sastavni dio dobrog života, autori nastoje ukazati na određene etičke kriterije pamćenja koji bi trebali jamčiti “budućnost pamćenja”. Uz zabrinutost zbog manipulacija pamćenjem, u radu se ističu pozitivni pomaci na tragu promjene memorijske paradigme koja se aktualizirala krajem 20. stoljeća.