Nečovječnost rata i krhkost mira u svjetlu političke teologije i socijalnoga nauka Crkve

Sažetak

Carl Schmitt u svojoj političkoj teologiji razumije suverenost kao sekularnu analogiju Božje transcendencije na kojoj počiva legitimnost političke vlasti. Zbog polemičke naravi politike nemoguće je izbjeći uspostavu neosporenoga autoriteta i moć države kao Hobbesova “smrtnoga boga”. Budući da je temeljni kriterij političkoga raspoznavanje između prijatelja i neprijatelja, zadaća države nije samo spriječiti političko nasilje među građanima, nego i donijeti presudnu odluku o proglašenju rata i sklapanju mira s drugim nacijama. Kako je rat pitanje opstanka, država ne može tu odgovornost odbaciti ili prenijeti na drugoga. Stoga je trajni mir nemoguć, ali se postupanje u ratu može regulirati te tako spriječiti “totalni rat”. Katolička crkva pak osuđuje nečovječnost rata i gomilanje oružja masovnoga uništenja te poziva na izgradnju zajednice naroda koja bi se vodila međusobnom solidarnošću, a ne geopolitičkim interesima. No Crkva se opet nije odrekla svojega tradicionalnoga nauka o pravednom ratu zbog još uvijek prevladavajuće sklonosti k upotrebi sile kao sredstva rješavanja političkih sporova. Ipak, Crkva se u okviru svojih napora oko promicanja društvene pravednosti ne susteže ohrabrivati nenasilne načine smirivanja i razrješavanja sukoba. Predanost Katoličke crkve miru u svijetu izričaj je njezine eshatološke nade, iščekivanja Kraljevstva Božjega u kojem pravda i mir neće biti tek odsustvo nasilja.