Put do ontologije neiscrpnog u misli L. Pareysona

Sažetak

Proces formiranja hermeneutičke misli Luigija Pareysona zbog svoga autonomnog razvoja i originalnih postavki u posljednje vrijeme među suvremenim filozofima budi sve veći interes. Neki elementi hermeneutike dozrijevaju već na samom početku njegova stvaralaštva, no odlučujuća produbljivanja ove teorije nastupaju s estetikom, dok vrhunac zrelosti zadobivaju u ontologiji neiscrpnoga. Hermeneutika u estetici nalazi široki spektar primjene, jer umjetničko djelo, gledano kao forma, zbog svoje neiscrpne naravi može imati neograničen broj interpretacija. U kasnijim promišljanjima, ovu neiscrpnost forme Preyson primjenjuje na istinu koja ne može biti ni mnogovrsna, ni relativna, nego apsolutna, jedna i apovijesna unutar različitih interpretacija koje se o njoj daju. Istina nam se ne predstavlja kao ideal prema kojemu se teži, s kojim bi se trebali uspoređivati, nego nam se daje kao početni izvor misli. Bit interpretacije je njena usmjerenost prema posljednjoj i najvišoj istini, istini bitka. U središtu ontologije neiscrpnog nalazi se izvorna solidarnost između osobe i istine, koje se pojavljuju kao nerazdvojne, jer je istina neodjeljiva od puta po kojem se otvara i preko kojeg se dostiže. Povijesna situacija nije zapreka spoznaji istine, nego joj je pomoć, te dokle god postoji ontološka otvorenost osobe, osoba u cijelosti postaje nezamjenjivi organ objave istine. Tragičan moment Pareysonove hermeneutike nalazi se u odlučnom izboru između ostati vjeran istini ili je izdati, slušati bitak ili ga zaboraviti, bilo da se to dogodi u misli, bilo u djelovanju. Zanijekati istinu ili je se odreći ne znači samo proizvoditi misli koje bi bile puki izraz koji ništa ne objavljuje, nego se odricanjem istine ne želi priznati sam bitak osobe, a time se ona odriče svojega najdubljeg poziva: podsjećati na istinu i ukazivati na bitak.