PRESUDE U PREDMETIMA YUKOS I PEMEX: IMAJU LI SUDOVI U NIZOZEMSKOJ I SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA ISTI PRISTUP GLEDE OVRHE PONIŠTENIH ARBITRAŽNIH PRAVORIJEKA?

Sažetak

U članku se analiziraju procesnopravni aspekti priznanja i izvršenja arbitražnih odluka koje su poništene u državi gdje su donesene. Rad se koncentrira na relativno nedavno odlučene slučajeve u SAD i Nizozemskoj, u kojima su sudovi primijenili ponešto drugačiji pristup od onoga koji je primijenila sudska praksa u Francuskoj prije više godina. Pravno rezoniranje francuske sudske prakse kod priznanja poništenih
arbitražnih odluka temelji se na primjeni domaćega prava o priznanju i izvršenju arbitražnih odluka. Naime, domaće pravo Francuske povoljnije je od režima priznanja prema Newyorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958. Sudovi u SAD i Nizozemskoj nedavno su primijenili drugačiji pristup prilikom priznanja i izvršenja poništenih odluka. Sudovi u ovim državama preispitivali su
sudske presude kojima su poništene arbitražne odluke te odlučili kako se u određenim okolnostima može otkloniti učinkovitost takvih presuda i priznati odnosno izvršiti poništena arbitražna odluka unatoč odluke o poništenju koju je donio nadležni sud u državi sjedišta arbitraže. Iako pristupi sudova u SAD i Nizozemskoj imaju nekih sličnosti, ipak se pravno rezoniranje sudova u ove dvije jurisdikcije bitno razlikuje.
U svojoj odluci iz studenoga 2017. Vrhovni sud Nizozemske (pre)naglašava iznimni karakter okolnosti koje bi opravdale priznanje i izvršenje poništene arbitražne odluke, tako da bi se na prvi pogled mogao steći utisak kako je ponešto ublažena razlika ovoga pristupa sa pravnim rezoniranjem sudova u SAD. Međutim, detaljna analiza ova
dva pristupa ukazuje da suštinske razlike ostaju. U članku se iznosi kritika općenito priznanja ili ovrhe poništenih arbitražnih odluka. Osobito se kritizira različitost pravnih pristupa na kojima se u pojedinim državama temelji priznaje poništenih arbitražnih odluka kada je priznanje jednostrano, tj., ne temelji se na nekoj međunarodnoj
konvenciji kao što je Europska (Ženevska) konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1962. U članku se nadalje sugerira postavljanje međunarodno prihvaćenih standarda u interesu pravne sigurnosti i predvidivosti, ukoliko je među arbitražnim stručnjacima prevladavajuće mišljene o načelnoj prihvatljivosti priznanja i izvršenja poništenih arbitražnih odluka.