Uvod
Djelatnost i poslovanje naftnog sektora određuje, obrazlaže i usmjerava postavljajući ciljeve, veliki broj zakona, uredbi, pravilnika na nacionalnoj i europskoj razini, kao i najbolje prakse i procedure s globalne svjetske razine. U ovom preglednom članku biti će obrađene, bez pretenzija da se kaže sve, važnije (po autoru) i u ovom vremenu nezaobilazne zakonodavne postavke zaštite okoliša, ublažavanja i usporavanja klimatskih promjena kao i povećanja energetske efikasnosti i uštede energije. Cilj rada je na jednom mjestu jednostavno obraditi više tema te upoznati čitatelje o zahtjevima koji će definirati naftnu djelatnost u nadolazećoj dekadi. Europsko i hrvatsko zakonodavstvo iz klimatsko energetskog područja, određeno je ciljevima i direktivama temeljenim na Prvom klimatsko energetskom paketu 2020 (poznatom i kao 20-20-20), Klimatsko energetskom okviru 2030. i odlukama Pariškog sporazuma COP 21* iz 2015. (stupio na snagu studeni 2016.). Temeljni i najvažniji dugoročni cilj, Pariškog sporazuma je zadržavanje porasta globalne prosječne temperature ispod 2°C do kraja stoljeća u usporedbi s temperaturom iz predindustrijskog razdoblja. Kratkoročni cilj je ograničiti porast globalne prosječne temperature na 1,5°C. Pariški sporazum postavio je obavezu pripreme provedbenih akcija i procedura za postizanje dogovorenog cilja (COP24 Katowice 2018.) kao i provjere o postignućima svakih pet godina, uz mogućnost povećanja obaveza za potpisnike sporazuma. Postavljeni cilj u osnovi predstavlja obavezu smanjenja emisija stakleničkih plinova („GreenHouse Gas/GHG emissions“) koje su, prema mišljenju većine znanstvenika, najviše odgovorne za globalno zatopljenje. Najčešći staklenički plinovi, ako zanemarimo vodenu paru, su ugljikovog dioksid, metan i didušikov oksid, ali u naftnoj industriji poglavito govorimo o smanjenju emisije ugljikovog dioksida/ CO2. Stoga, globalno smanjenje emisije stakleničkih plinova znači smanjenje emisije CO2, koji nastaju ponajprije spaljivanjem fosilnih goriva. ■ 20 % manje stakleničkih plinova u usporedbi s 1990. ■ 20 % udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj potrošnji. ■ 10 % udjela obnovljivih izvora energije u svim oblicima prijevoza. ■ 20 % manja potrošnja energije do 2020. (u odnosu na očekivanu potrošnju 2020.). *21. zasjedanje Konferencije stranaka (Conference of the Parties COP 21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC). EU ratificirala sporazum listopad 2016., RH ratificirala sporazum ožujak 2017. Već je Kyoto protokol (1997., stupio na snagu 2005.) sa svoja dva cilja /etape postavio zahtjev za smanjenje emisije stakleničkih plinova u cilju usporavanja klimatskih promjena. Pariški sporazum je zahtjev potvrdio i neizravno ograničio kroz nadzor porasta prosječne temperature. Kako je Kyoto protokol
