Neke prevedenice s francuskoga jezika u djelima Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže

Rasprava

Dodiri hrvatskog i francuskog jezika Hrvatski je od početka svoga postojanja bio u dodiru s nekoliko supstratnih idioma ili bar s njihovim rudimentima (Kovačec, 1999.: 117. – 124.) – od latinskog, preko talijanskog, mađarskog, njemačkog, turskog, ali i francuskog jezika. Prvi dodiri između hrvatskog i francuskog jezika ostvarili su se u karolinško doba i bili su vjerske i vojne naravi. U srednjem vijeku u Hrvatsku su stizala francuska književna djela, liturgijske i poučne knjige. U to vrijeme u Zagrebu je živjelo nekoliko jezičnih i etničkih skupina, a pripadnici jedne od njih govorili su neku vrstu jezičnog hibrida – „lingua francogallica“ ili „gallica“. Utjecaju francuskog jezika na hrvatski doprinijele su također trgovinske i kulturne veze s Italijom, u vrijeme kada je bila pod snažnim utjecajem francuske kulture i jezika i na taj je način talijanski jezik bio posrednik u jezičnom posuđivanju. Tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća brojni su Hrvati bili plaćenici u vojsci Luja Trinaestog i Luja Četrnaestog. Tada je u Hrvatskoj uspostavljena i Vojna krajina, svojevrstan štit protiv Turaka. Naredbe vojnicima davane su na njemačkom jeziku, a u njemačkom su vojnom nazivlju bile mnoge posuđenice iz francuskog jezika, pa je njemački odigrao ulogu jezika posrednika u jezičnom posuđivanju. Osim toga, u prijevodima djela francuskih pisaca toga vremena nalazimo brojne posuđenice iz francuskog jezika. Početkom devetnaestog stoljeća Napoleonova vojska osvojila je Hrvatsku i nametnut je francuski jezik kao dominantni jezik. U takvim okolnostima hrvatski jezik posuđuje izravno iz francuskog jezika, naročito vojno i administrativno nazivlje. Bogoslav Šulek 1875. objavio je rječnik znanstvenog nazivlja u kojem su prevedene i brojne francuske i engleske riječi. Tijekom dvadesetog stoljeća nastavlja se jak utjecaj francuske kulture i jezika. Vinko Šeringer objavio je 1906. rječnik stranih riječi u kojem je zabilježio 784 posuđenice iz francuskog jezika. Utjecaj francuskog jezika nalazimo u brojnim posuđenicama u naših književnika (primjerice, Šenoa, Matoš, Krleža). Ostvarena je i jaka kulturna i ekonomska suradnja s Francuskom pa nalazimo brojne posuđenice na području mode, kulinarstva i filmske industrije. (Franolić, 1976.: VI. – XLI.) Prevedenice U jezičnom posuđivanju pojavljuju se i prevedenice kao oblik neologizama, novih riječi u jeziku primatelju. Prevedenica ili kalk (franc. calque) riječ je koja je načinjena po uzoru na stranu riječ tako da je preuzeto tuđe značenje, a tuđe su tvorbene jedinice zamijenjene domaćima. Potrebno je naglasiti razliku između vidljivoga i prikrivenoga posuđivanja, tj. očitog i latentnog posuđivanja (Carstensen, 1979.: 90. – 93.). Vidljivo je posuđivanje izravno prenošenje tuđega modela, tj. i signifiant i signifié, koji se nakon prilagodbe na fonološkoj i morfosintaktičkoj razini potpuno integrira u sustav jezika primatelja kao posuđenica. Latentno je posuđivanje kalkiranje, tj. postupak kojim se prenosi signifié iz tuđega jezika, a signifiant se uzima iz inventara tvorbenih jedinica jezika primatelja te se tako aktivira tvorbeni i izražajni potencijal jezika primatelja i nastaju prevedenice (kalkovi). „Kalk je oblikovanje riječi ili izraza kombiniranjem autohtonih oblika prema tuđem modelu.“5 (Giraud, 1968.: 34.) Uzroci nastanka prevedenica Svjesni uzroci nastanka prevedenica Svjesni uzroci nastanka prevedenica oni su kojih su autori u potpunosti svjesni u trenutku njihova stvaranja: potreba za jezičnim purizmom, nastojanje za aktiviranjem latentnih mogućnosti vlastitog jezika ili potreba za postizanjem određene stilotvornosti u književno-umjetničkom tekstu. U jeziku samo mijena stalna jest. O neizbježnosti pojave promjena u jeziku već stoljećima raspravljaju filozofi, pjesnici, jezikoslovci. Panta rhei, rekao je Heraklit još u 6. stoljeću prije nove ere. „Sve teče i ništa ne ostaje isto.“,6 „Jezik ne miruje ni u jednom trenutku… Po prirodi je to kontinuirani proces razvoja.“ (Humboldt, 1836.: 54. ),7 „Vrijeme i svijet su u stalnom letu.“ (Ballyler, 1922.: 11.),8 „Sve teče, sve se mijenja, pa tako i jezici… vrijeme mijenja sve; nema razloga da jezik izbjegne ovaj univerzalni zakon.“ (F. de Saussure, 1971.: 127.),9 „Ipak, činjenica je da se svaki jezik u svakom trenutku razvija.“ (Martinet, 1963.: 173.).10 Iako mnogi na promjene u jeziku gledaju pozitivno, postoje i oni koji radi očuvanja identiteta jezika zastupaju purizam koji „predstavlja težnju za očuvanjem jezika što čišćim i obranom jezika od određene skupine leksema posuđenica, kalkova, neologizama i dijalektalizama…“ (Spicijarić Paškvan, 2013.: 116.); „One (posuđenice) izazivaju otpor među jezičnim puristima jer znače pasivno preuzimanje tuđega izraza i ne potiču stvaralaštvo u jeziku primaocu.“ (Drljača Margić, 2009.: 53.) Iako se ponekad na purizam u jeziku gleda kao na ometajući čimbenik, onaj koji ograničava razvoj jezika, istina je najčešće suprotna jer on potiče aktiviranje latentnih jezičnih mogućnosti radi stvaranja jezične građe temeljene na mogućnostima vlastitog jezika. Međutim, iako purizam potiče stvaranje prevedenica, one također katkad postaju predmetom kritike. Naime, uvođenje prevedenica može u jeziku primatelju prouzročiti znatne promjene na sintaktičkoj, frazeološkoj i semantičkoj razini (Thomas, 1991.: 70.). Prema stilističkom gledištu neologizmi pripadaju stilski obilježenim riječima: „Vremenska se određenja daju vremenskim podatkom u kojemu postoje potvrde, kad se riječ prvi ili posljednji put upotrijebila, a riječ neologizam obično daje stilsko određenje: riječ je načinjena u novije vrijeme, a nije u skladu s tvorbenim sustavom, a često znači samo ovo drugo.“ (Babić, 1981.: 88.). U stvaranju svog književno-umjetničkog izričaja autori katkad posežu za stvaranjem prevedenica, oblikom neologizama, kako bi postigli određenu stilotvornost. Na tragu je različitih uzroka njihova nastanka i jedna od podjela koja razlikuje denominativne i stilističke uzroke (Muhvić-Dimanovski, 2005.: 6.), pri čemu denominativni uzorci podrazumijevaju one riječi koje su potrebne da bi se imenovali novi proizvodi ili pojmovi, koji onda skupa s njima donose i novu riječ, stilotvorno nastajući za potrebe nekoga književnog djela, odnosno stvara ih sam autor vodeći se ponajprije estetskim načelima. Nesvjesni uzrok nastanka prevedenica Dvojezični govornik mjesto je jezičnog dodira dvaju jezika. „Kad pojedinac koji pripada jezičnoj zajednici u kojoj se govori jezik A u nekoj situaciji prijeđe na jezik B u komunikaciji s govornikom jezika B, on postaje dvojezični govornik.“ 11 (Vogt, 1954.: 369.) Nesvjesni uzrok pojave prevedenica nalazimo u fenomenu jezične interferencije upravo u dvojezičnih govornika. „Interferencija je lingvističko preklapanje do kojeg dolazi kad se dva sustava istodobno primjenjuju na jednome lingvističkom elementu (= riječ).“ (Filipović, 1986.: 41.), „Odstupanja od normi bilo kojeg jezika koji se pojavljuju u dvojezičnih govornika kao rezultat njihova poznavanja više jezika, odnosno kao rezultat jezičnog kontakta nazivat će se INTERFERENCIJSKIM pojavama. Upravo ti fenomeni i njihov utjecaj na norme jezika u kontaktu zanimaju jezikoslovce.12 (Weinreich, 1953.: 1.A.) Ni Martinet (1963.: 169.) u dvojezičnosti ne nalazi dimenziju perfektnosti i tvrdi sljedeće: „Postoji vrlo mali broj jezičnih virtuoza koji se mogu služiti dvama ili više jezika, a da se u njih ne pojavi jezična interferencija. Ona se može pojaviti na svim razinama jezika u kontaktu i na svim stupnjevima.“13 Dvojezični govornik stalno uspoređuje jezike kojima se služi. Jedan je od uzroka pojave jezične interferencije i natjecanje leksema (eng. lexical competition) (Costa et al., 2005.: 125. – 131.). Naime, u mozgu dvojezičnog govornika događa se stalno natjecanje leksema jednoga i drugoga jezika zbog različite organizacije semantičkih polja u leksemima koje upotrebljava. Upravo je Matoš tijekom šest godina svoga života u Parizu (1899. – 1905.) živio kao tipični dvojezični govornik: svakodnevno se služio francuskim i hrvatskim jezikom, u govornom i pisanom obliku. U tom su razdoblju nastala njegova najbolja prozna djela na hrvatskom jeziku. Činjenica da je u svojim pisanim djelima upotrebljavao galicizme, ali i prevedenice s francuskog jezika, može se tumačiti postojanjem umjetnikove želje za stilotvornošću, utjecajem jezične interferencije, ali i izvanjezične stvarnosti: Matoš je bio francuski đak, na njegovo stvaralaštvo snažno su utjecali francuski parnasovci i simbolisti, a u njegovim djelima nalazimo brojne sastavnice koje upućuju na njegovu povezanost s francuskim društvom, kulturom i jezikom. S druge strane, Krleža je bio vrhunski erudit, poznavao je brojne jezike, ali nije boravio duže vrijeme na francuskome govornom području. Nije kao Matoš bio u položaju dvojezičnog govornika hrvatskog i francuskog jezika te nije bio pod izravnim utjecaj jezične interferencije. Međutim, i na njega je snažno utjecalo francusko književno stvaralaštvo. Veliki um, sjajan umjetnik, dokaz je činjenice da što su dvojezični govornici obrazovaniji, to je veća mogućnost da će prenijeti znanje i ideje u ciljni jezik (Keiko i Pooja, 2008.: 497. – 508.). Vrste prevedenica Željko Muljačić kategorizira prevedenice na sljedeći način: a) doslovna prevedenica: leteći tanjur - flying saucer (engl.) b) djelomična prevedenica: sjenilo za kapke - eye-shadow (engl.) c) formalno neovisan neologizam: grad prijatelj - sister city (engl.) d) semantička posuđenica: radionica - workshop (engl.) e) frazeološki kalk: dobiti zeleno svjetlo - to get a green light (engl.) f) sintaktički kalk: imati strah - angst haben (njem.). (Muljačić, 1968.: 8. – 9.) Marija Turk (2013.: 64. – 65.) predlaže kategorizaciju prevedenica prema jezičnim razinama na kojima se one pojavljuju: 1. leksički kalk a) doslovna prevedenica Doslovne prevedenice tvorbe su u kojima se elementi jezika davatelja u potpunosti zamjenjuju elementima jezika primatelja, na strukturnoj i semantičkoj razini. b) djelomična prevedenica „Djelomične su prevedenice leksičke jedinice djelomična prijenosa: jedan se član prenosi vjerno, a drugi slobodno.“ (Turk, 2013.: 230.) c) poluprevedenica Poluprevedenice su hibridne složenice koje nastaju prijenosom jednog i reprodukcijom drugog elementa nekog izraza iz jezika davatelja. d) f ormalno neovisni neologizam Formalno neovisni neologizam leksička je tvorba koja nastaje kad jezik primatelj mora pronaći vlastiti izraz za neki strani uzor koji se ne može prevesti. (Carstensen, 1979.: 92.) e) frazeološki kalk Frazeološki kalk jest reprodukcija frazema iz jezika davatelja. f) semantički kalk „Semantički kalk je vrsta kalka u kojoj se pod utjecajem tuđega jezika, autohtonome ili ranije posuđenom i integriranom leksemu pridružuje novo dodatno značenje pri čemu novo značenje može potisnuti staro, ali najčešće supostoje oba…“ (Spicijarić Paškvan, 2013.: 197.) g) sintaktički kalk. Sintaktički kalk nastaje u neposrednom jezičnom dodiru kada se sintaktički obrasci tuđeg jezika prenose u sintaktički sustav jezika primatelja (npr. Motovun Film Festival umjesto Motovunski filmski festival). Neologizmi u djelima Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže Građa za rad Za potrebe ovog istraživanja krenulo se u potragu za prevedenicama s francuskog jezika u Matoša i Krleže. Analizirana su sljedeća djela A. G. Matoša: Sabrana djela (Pisma I, II), Pečalba, Umorne priče te M. Krleže: Banket u Blitvi, Hrvatski bog Mars, Na rubu pameti, Gospoda Glembajevi. Cilj je bio uočiti prevedenice u tim djelima, utvrditi njihovo francusko podrijetlo i moguću ulogu Matoša i Krleže u njihovu nastanku. A. G. Matoš i M. Krleža, vrsni majstori pera, u svojem su književnom izričaju, s različitih vrijednosnih gledišta, bili autentični i plodonosni. U nedostatku riječi koje bi semantički i, posljedično, stilski doprinijele umjetničkom doživljaju čitatelja, ponekad su posezali za neologizmima. Posebno je plodonosan bio Matoš, pa se i Pranjić (1986.: 70. – 104.) divi „Matoševoj rječotvornoj kreativnosti“ i navodi niz neologizama kojima je Matoš autorom, primjerice: Mnoge od njih dio su leksika hrvatskog jezika. Antoš također navodi primjere Matoševih neologizama: „Od onomatopejskog uzvika kojim se glasi vrabac (živ-živ) A.G. Matoš stvara glagol živživkati; u želji da opiše položaj ‘pretile gospe Pogačićke’ na njezinu tronošku on izmišlja glagol ujezeriti se. Isti je postupak upotrijebio kako bi istaknuo bjelinu, duljinu i ljepotu ženskog vrata o kojemu kaže da se uzlabudio.“ (Antoš, 1974: 91. – 92.) U Krleže nalazi neologizme tutukati („auti tutuču“) i zacvokotati („dvije stotine okovanih peta zacvokotalo na gromki poklič satnika“). Prevedenice se također smatraju jednim oblikom neologizama i navedena dva velika pisca upotrebljavala su ih u svome literarnom izričaju. Kriteriji za utvrđivanje prevedenica Za razliku od posuđenica, čije je tuđe podrijetlo očito i nije ih teško prepoznati kao takve, tragovi tuđeg podrijetla u prevedenicama zamagljeni su i postoji mogućnost pogrješke pri prepoznavanju (Muhvić-Dimanovski, 1992.: 95.). Potrebna je visoka razina poznavanja i jezika primatelja i jezika davatelja, kao i mogućih utjecaja jezika posrednika, ali i uzroka vezanih uz unutrašnji jezični razvoj te razumijevanje kulturno-povijesnih i civilizacijskih okolnosti koje su utjecale na nastanak prevedenica. Žarko Muljačić upozorio je da treba biti oprezan u prepoznavanju prevedenica jer postoji i objektivna mogućnost poligeneze, tj. usporednog razvoja tvorbenih i semantičkih ustrojstava u više jezika (1968.: 15. – 16.). Kao olakotna okolnost u prepoznavanju prevedenice može poslužiti činjenica da njezinoj pojavi uobičajeno prethodi uporaba odgovarajuće posuđenice (Muhvić-Dimanovski, 1992.: 247.). U utvrđivanju prevedenica u Matoša i Krleže uzeti su u obzir kriteriji temeljeni na morfološkim i semantičkim sastavnicama uzora i prevedenica (Muhvić-Dimanovski, 1992.: 120. – 129.). Naime, važan kriterij u utvrđivanju prevedenica jest formalna raščlanjivost jezične jedinice, tj. kalkirati se može ono što se može analizirati. Žarko Muljačić tako tvrdi da je kalk dvomonemski ili veći jezični znak ili jednomonemski kojemu se značenje sastoji od dva sema (Muljačić, 1968.: 15.). „(1) Riječ – uzor mora biti morfemski raščlanjiva, tj. mora se sastojati od najmanje dvaju leksičkih morfema. (2) Kalk se mora podudarati u najmanje jednom morfemu…Sa semantičkog se gledišta može naslućivati da se u pojedinom izrazu radi o prevedenici kada se značenje tog izraza ne može izvesti iz postojećih leksema, već postoji neuobičajena metaforičnost koja se znatno udaljava od osnovnog značenja svojih sastavnica…“ (Turk, 2013.: 67.) U postupku prepoznavanja prevedenica pretpostavilo se da one potječu iz francuskog jezika i to se pokušalo dokazati na temelju daljnjeg istraživanja leksikografskih jedinica, književnoumjetničkih tekstova i druge pisane građe. Pretpostavljene prevedenice zatim su postavljene u kontekst kulturno-povijesnih i civilizacijskih čimbenika koji su mogli utjecati na njihov nastanak. Jedan je od kriterija za utvrđi vanje podrijetla prevedenica usporedna uporaba prevedenica i posuđenica (Muhvić- Dimanovski, 1992.: 136.). Uzevši u obzir sve gore navedene kriterije, identificirane su 22 pretpostavljene prevedenice s francuskog jezika u Matoša i pet u Krleže (dvije se iste pojavljuju u obojice). U utvrđivanju povezanosti Matoša i Krleže s autorstvom prevedenica primijenjen je dijakronijski pristup, istražena je rječnička, književna i publicistička građu te uzete u obzir i činjenice izvanjezične stvarnosti. Prevedenice u Matoševim djelima A. G. Matoš bio je zaljubljenik u francusku kulturu i vrstan poznavatelj francuskog društva i njegove povijesti. Živeći u Francuskoj, osjetio je iz prve ruke veličinu tamošnje kulturne tradicije, francusku profinjenost te civiliziranost i demokratičnost francuskog društva. „Živjela Francuska! Kao svjetionik kroz valove Oceana, tako se sjaji kroz mrak i metež historije tolerantna domovina Abélarda…U Parizu se i danas najbolje piše, najbiranije govori i živi. Tu je i danas ognjište estetičkih novotarija, ognjište ljepote, umjetnosti, literature.“ (Matoš, 1988.: 92., 95.) Francuski jezik smatrao je besprijekornim i bio je zagovornik njegova učenja u hrvatskim školama jer je smatrao da je to jedini način da se hrvatski jezik, „jedan od najljepših u Europi“, očuva od najezde „teutonstva, mađarstva i talijanštine“. „Ako hoćete da vam Zagreb ne švapčari, da vam djeca ne postaju nehajni kulturni divljaci, da zavole ukus i uglađenost, da zavole domovinu, ljepotu i slobodu, učite ih francuski.“ (Matoš, 1988.: 94.) Matoš je bio pripadnik hrvatske moderne, književnog pokreta koji se javlja u ozračju idealizma, a usredotočuje na ljepotu, moral i ljubav. Tragajući, dakle, za ljepotom, Matoš je neumorno posezao za francuskom riječju, tom niti koja ga je vezala uz „zemlju u kojoj ljepota nije sluškinja, nego je vladarica u umjetnosti.“ Osim mnogih galicizama, u Matoša se nalaze i prevedenice s francuskog jezika. Tragajući kronološki za prevedenicama u njegovim djelima utvrđeno je da je stupanj učestalosti njihova pojavljivanja u izravnoj korelaciji s njegovim boravkom na francuskom govornom području, najprije u Ženevi, a potom i u Parizu (1898. – 1905.). U njegovim djelima, pisanima prije odlaska u Francusku, utvrđen je tek poneki galicizam (npr. malheur), ali ni jedna prevedenica. Dolaskom na francusko govorno područje Matoš je bio izložen snažnom utjecaju jezične interferencije, koja je, skupa s ostalim čimbenicima, utjecala na nastanak niza prevedenica s francuskog jezika, naročito u dijelu njegova pisanog stvaralaštva. Neke prevedenice nastale su i nakon njegova povratka u Zagreb, što se može tumačiti jezičnom navikom služenja usvojenim uzorcima. Nužno je, međutim, naglasiti da je bitna odrednica Matoševog književnoumjetničkog stila naglašena briga o hrvatskom jeziku. „… ono što svatko tko uspiše o Matošu ne može ne zamijetiti: briljantnost njegove stilistike – njegova izraza, izbora riječi, rečeničnih i fraznih konstrukcija, slikovnosti i prozne ritmizacije…“ (Pranjić, 1986.: 66.) Matoš tako u svojim književnim djelima ne poseže često za tuđom riječju, ne na način kako to čini Krleža. „…što se rječničkog sastava tiče, jezik književnosti, jezik Matoševa ovoga pejzaža uzorom (je) onomu što bismo mogli nazvati općehrvatska rječnička koiné, to jest rječničko zajedništvo sviju hrvatskih dijalekata i govora…“ (Pranjić, 1986.: 68.) S druge strane, njegovi neknjiževni tekstovi (npr. Pisma I, II) obiluju ponajprije galicizmima i prevedenicama s francuskog jezika, što govori o izravnom utjecaju jezične interferencije na njegov pisani izričaj na hrvatskom jeziku. Tomu u prilog govori i činjenica da, unatoč njegovoj brizi o hrvatskom jeziku, prevedenice mu najčešće nisu u skladu s gramatičkim sustavom hrvatskog jezika pa je očito da su nastale nesvjesno, pod utjecajem jezične interferencije. U Matoša su utvrđene 22 prevedenice s francuskog jezika: tri doslovne prevedenice, jedna formalno neovisni neologizam, dvije semantičke posuđenice, dva frazeološka kalka i 14 sintaktičkih kalkova. Ovdje se popis prevedenica prikazuje u Tablici 1.

Na učestalost pojave prevedenica u Matoša utjecala je jezična interferencija, kojoj je bio izložen tijekom boravka na francuskom govornom području. To se naročito odnosi na pojavu sintaktičkih, ali i frazeoloških kalkova. Te prevedenice sintak tički su neprihvatljive sustavu hrvatskog jezika jer su prevedenice „riječ za riječ“ francuskih sintaktičkih uzoraka. Što se tiče utvrđivanja autorstva nad tim prevedenicama, s velikom sigurnošću se može ustvrditi da je Matoš tvorac jedne doslovne prevedenice, koja je ušla i u leksik standardnog hrvatskog jezika te da je također zaslužan za nastanak dviju semantičkih posuđenica, dvaju frazeoloških kalkova i deset sintaktičkih kalkova. U utvrđivanju autorstva nad semantičkim posuđenicama uzete su u obzir i činjenice izvanjezične stvarnosti povezane s Matoševim životom u Parizu. Doslovne prevedenice u Matoša Doslovna prevedenica polusvijet14 - demi-monde, n.m.15 (franc.) „To ti je taj demi-monde, polusvijet, vojska pariske Afrodite.“ (Matoš II, 1973.: 130.); „Očajna nemoć polugrada, polukulture, poluljudi, poludruštva, koje se u nekim svojim pojavama zove »polusvijet«. (Matoš, 1913.: 35.) U novijim rječnicima hrvatskog jezika nalazi se prefiksna složenica polusvijet, koja je tvorena prema tvorbenim pravilima hrvatskoga standardnog jezika. Uočena je prvi put u Matoša u pismu iz Pariza iz 1899., u kojemu je upotrijebljena u tekstu usporedno s francuskim modelom demi-monde, kao njegov doslovan prijevod. Nadalje, dok u Pečalbi kritizira „nemanje moralnog jedinstva u Zagrebu“, radi postizanja više razine izražajne funkcionalnosti, Matoš uz riječi polusvijet stvara i niz drugih složenica u kojima svaku riječ atribuira prefiksoidom polu-: polugrad, polukultura, poluljudi, poludruštvo. S velikom se sigurnošću može ustvrditi da je ta doslovna prevedenica Matoševa novotvorenica jer nije uočena u starijih pisaca, a ni pronađena u Akademijinu rječniku16 iz toga vremena, kao ni u Šeringerovu Priručnom rječniku tuđih riječi i fraza iz 1899.17 Ona se može pronaći tek u trećem „znatno povećanom i prerađenom izdanju“ tog rječnika iz 1928. godine. Prevedenicom polusvijet služe se i drugi književnici 20. stoljeća, ali tek nakon Matoša. Ona se upotrebljava u javnom prostoru: „Prolazi svijet i polusvijet. Uzdiše sentimentalno „dražesna bečka djevojčica“ i „rutinirano flirtuje prevejana pustolovka.“ (1941.) (Kušan, 2003.: 130.), „Uranja u taj polusvijet, da se iz njega izdvoji velikim perom i sanjari kako će svi ti jadnici, koji ga danas ne primjećuju, sutra ustati na njegov dolazak klanjajući se...“ (Raos, 1956.: 135.) „…ali i u sudaru s gradom i njegovom malograđanštinom i mitologijom (advokati, polusvijet, karneval, procesija).“ (1956.) (Božić, 2004.: 287.), „To je polusvijet, na rubu, blizu je prijestupu, u diskretnoj zavadi sa zakonom…“ (Selem, 2002.: 271.), „…sitni i krupni kriminalci, boemi, prostitutke, konfidenti, polusvijet, predstavnici zagrebačkih aristokratskih krugova…“ (Nemec, 2003.: 315.), „Stalno smo izloženi nekakvim partyima, na kojima dominiraju polusvijet, turbo folk, gdje je sve cool…“ (Vjesnik online, 2005.), „Doista, nije jasno osuđuje li redatelj čitav taj ruski polusvijet mazohističkog samoodricanja…“ (Zarez online, 2002.: 9.) Prevedenica polusvijet nalazi se i u Abecednom popisu kalkova Marije Turk (Turk, 2013.: 401.). Stvorivši prevedenicu polusvijet, Matoš je trajno popunio prazno mjesto u leksiku hrvatskog jezika. Doslovna prevedenica biti stalan - être constant18 (franc.) „… kad nismo stalni da će ih za 100 godina u krasnim ovim krajevima kogodi čitati?“ (Matoš I, 1973.: 67.); „… ali nisam stalan da će mi taj rad donijeti i novaca…“ (Matoš I, 1973.: 102.), „Radi, piši – pa opet nisi stalan, da će te štampati, platiti.“ (Matoš I, 1973.: 362.) Višerječni izraz biti stalan (glagol + pridjev) u značenju biti siguran arhaizam je u hrvatskomu jeziku19. Upotrebljavao se u značenju čvrst, postojan, siguran: „Sveti stalni u veru činihu se. Glavinić Cvit XIX.“ (Akademijin rječnik, 1956.: 357.). Utvrđena je njegova uporaba u još nekih hrvatskih pisaca, Matoševih suvremenika: „Na primjer, ja sam stalan u tom: da sutra dođe u njezino društvo naš matematik Miško...“ (1882.) (Kovačić,1999.: 32.), „Sve po osnovi! Udicu je potpuno proždro. Stalan je uspjeh! – počeo fiškal trti svoje ruke.“ (1882.) (Kovačić, 1999.: 88.), „Gremonville ponavlja da je palatin malo stalan u svojim odlukama“ (1894.) (Kumičić, 1999.: 121.), „…da će ondje biti više stalan za svoj život negoli na kojem drugom mjestu…“ (Šimunović, 1911.: 113.) Ne može se sa sigurnošću ustvrditi da je ovaj izraz Matoševa doslovna prevedenica francuskog izraza être constant jer je pronađen i u djelima njegovih suvremenika, a i u Akademijinu rječniku toga doba. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava sveza biti siguran. Doslovna prevedenica dati sastanak (komu) - donner un rendez-vous (à qqn)20 (franc.) U hrvatskim se rječnicima ne nalazi višerječni izraz dati sastanak (glagol + imenica), a ne nalazi se ni u ostalih književnika, pa se može ustvrditi da je on Matoševa doslovna prevedenica francuskog izraza donner un rendez-vous (à qqn): „Za sutra mi je dala sastanak.“ (Matoš II, 1973.: 147.) U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava konstrukcija zakazati sastanak. Formalno neovisni neologizmi u Matoša Formalno neovisni neologizam pasti u bolest - tomber en maladie (loc.) / tomber malade21 (franc.) U francuskom jeziku postoji izraz tomber en maladie („pasti u bolest“), ali se smatra arhaičnim: u francuskoj rječničkoj građi spominje se tek jedan navod iz 12. stoljeća u kojem je takva sveza.22 Umjesto njega, već stoljećima se upotrebljava izraz tomber malade („pasti bolestan“). Pretpostavilo se da Matoševa prevedenica pasti u bolest: „Inače ću pasti u bolest, od koje leči samo kuršum.“ (Matoš I., 1973.: 251.) nije doslovan prijevod zastarjelog izraza tomber en maladie, nego da je zasnovan na izrazu tomber malade, koji je Matošu bio poticaj za tvorbu ove prevedenice. Naime, nije riječ o doslovnom prijevodu francuskog predloška, nego o formalno neovisnom neologizmu koji je prilagođen sintaktičkim zahtjevima hrvatskog jezika. Međutim, taj hrvatski izraz pronađen je i u Akademijinu rječniku, gdje je zabilježen još 1782.: „Prvle nego u tu bolest upade. A Dobretić. 1782“ (1878.: 526.). Izraz je zabilježen i u književnika Vjenceslava Novaka, Matoševa suvremenika, pa se može ustvrditi da taj formalno neovisni neologizam nije Matoševa tvorenica: „Umirite se, za Boga, tako ćete i sami pasti u bolest.“ (Novak, 1901.: 238.). U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava glagol razboljeti se ili oboljeti. Semantičke posuđenice u Matoša Semantička posuđenica kokoška - poule23, n.f. (franc.) „Sa nožem ne smije da naidje sa svojom kokoškom /“la Poule“ zovu „maquereaui“-i / šarani/ svoje drolje/…“ (Matoš I, 1973.: 328.) Ni u rječnicima hrvatskog jezika ni u drugih književnika ne nalazi se u riječi kokoš(ka) značenje drolja, koje je sadržano u francuskom modelu poule. Uzeti su u obzir i čimbenici izvanjezične stvarnosti, tj. činjenica da je Matoš šest godina živio u jezičnoj sredini iz koje je izravno posudio ovo specifično značenje francuske riječi poule i dodao ga hrvatskoj riječi kokoš pa se može ustvrditi da je ova semantička posuđenica Matoševa tvorenica. Semantička posuđenica žaba - crapaud24 (franc.) „Sav moj nemir i jad dolazi otud što nemam žene koje bi ljubio. Ovo u Parizu – to su žabetine.“ (Matoš, 1973.: 363.) Ni u rječnicima hrvatskog jezika ni u drugih književnika ne nalazi se u riječi žaba značenje ružna žena, koje je sadržano u francuskom modelu crapaud pa se može ustvrditi da je ta semantička posuđenica također Matoševa tvorenica. Frazeološki kalk u Matoša Frazeološki kalk biti pri kraju sila - être à bout de force(s)25 (franc.) „Moja bolest je tako nepopustljiva i bolna, da sam već pri kraju svojih sila: sasvim sam demoralisan.“ (Matoš I, 1973.: 146.) U rječnicima hrvatskog jezika ne nalazi se frazeološki kalk biti pri kraju sila, a nema ga ni u drugih književnika, stoga se može ustvrditi da je on Matoševa tvorenica. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava frazem biti na izmaku snaga.26 Frazeološki kalk biti na ruci/na ruku (komu) - être en main27 (franc.) „…nadam se da ćete biti gosp. Prelogu na ruci.“ (Matoš I, 1973.: 11.) „Jedini od prijatelja si mi bio u opasnoj ovoj situaciji na ruku i takva što se ne zaboravlja.“ (Matoš I, 1973.: 116.) Ni rječnici hrvatskog jezika, a ni drugi književnici ne bilježe frazem koji sadrži prijedlog na u značenju biti (komu) od pomoći, pa se može ustvrditi da je ovaj frazeološki kalk Matoševa prevedenica. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava frazem s prijedlogom pri: biti (komu) pri ruci.28 Sintaktički kalk u Matoša U istraživanju je naročita pozornost dana sintaktičkom kalku jer „… sintaktički aspekt analize jezičnog posuđivanja bazira se na neposrednom posuđivanju.“ (Filipović, 1986.: 186.). Upravo su sintaktički kalkovi najbrojniji među Matoševim prevedenicama, što se može povezati s činjenicom da je on kao dvojezični govornik živio na francuskom govornom području i neposredno posuđivao. Sintaktički kalk za posljednji put - pour la dernière fois29 (franc.) „Za posljednji put Vas molim da učinite kraj budalanju i šegačenju s jednim suradnikom.“ (Matoš I, 1973.: 86.) Rječnici hrvatskog jezika ne bilježe takav izraz, a nema ga ni u drugih književnika, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava sveza posljednji put, bez prijedloga za. Sintaktički kalk činiti (koga) čekati - faire attendre qqn30 (franc.) „…i da nisam bio apsolutno bez novaca, ne bih te činio čekati još 8-10 dana.“ (Matoš I, 1973.: 259.) Gramatičko ustrojstvo infinitiv glagola činiti + izravni objekt + infinitiv (kojeg) glagola nije prihvatljivo hrvatskom jeziku te se zbog toga sintaktički kalk činiti (koga) čekati ne nalazi ni u hrvatskim rječnicima ni u drugih književnika. Može se ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljavaju sljedeći izrazi: ne bih te primorao da me čekaš, ne bih dopustio da me čekaš i sl. Sintaktički kalk dopisivati > correspondre31 (franc.) „Pošto smo se, Jelovšek i ja, prijateljski izgrdili, dopisujemo dosta često.“ (Matoš I, 1973.: 345.), „Prijatelja nemam, a sa roditeljima ne dopisujem.“ (Matoš II, 1973.: 10.) U rječnicima suvremenoga hrvatskog jezika ne postoji glagol dopisivati kao neprijelazni glagol u značenju „pisati pisma i primati odgovore, razmjenjivati pisma i dopise, voditi prepisku s kim, voditi korespondenciju“.32 Glagol correspondre u francuskome jeziku neprijelazan je i pretpostavlja se da je takav oblik Matoš ostvario u prevedenici dopisivati. S druge strane, hrvatski jezik poznaje povratni oblik toga glagola, stoga je ova prevedenica neprihvatljiva hrvatskomu jeziku. Međutim, pronađena je u tom značenju u Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Matoševa suvremenika, pa se ne može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici: „Vrančić stane od to doba dopisivati s vladari, mogućnimi dostojanstvenici…“ (Kukuljević, 1886.: 45.), „U isto vrieme poče Vrančić dopisivati i s učenim biskupom zagrebačkim Pavlom Gregorijancem,…“ (Kukuljević, 1886.: 53.) U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava refleksiva tantum glagol dopisivati se. Sintaktički kalkovi u Matoša nastali prema francuskim izrazima koji sadrže glagol faire i imenicu u izravnom objektu U francuskome jeziku postoje brojni frazemi i izrazi (franc. locutions et expressions) s glagolom faire ([po]činiti, napraviti itd.) i imenicom u ulozi izravnog objekta. U hrvatskom se jeziku upotrebljavaju jednočlani, semantički sadržajni glagoli, pa zbog toga ni rječnici hrvatskog jezika ne bilježe, a ni književni tekstovi, sintaktičke kalkove nastale prema tim francuskim izrazima. Može se ustvrditi da su te prevedenice Matoševe tvorenice. Sintaktički kalk počiniti skok - faire un saut33 (franc.) „…i osjećam, da nisam dosele, ni u najvećoj nuždi, počinio takovih skokova kao polit. ili lit. neki naši moderniste.“ (Matoš I, 1973.: 21.) Rječnici hrvatskoga jezika, a tako ni književni tekstovi, ne bilježe kalk počiniti skok, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava glagol skočiti umjesto počiniti skok. Sintaktički kalk praviti izlet - faire une excursion34 (franc.) „Milo mi je da možete praviti izlete.“ (Matoš I, 1973.: 362.) Rječnici hrvatskog jezika, a ni književni tekstovi, ne bilježe sintaktički kalk praviti izlet, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava konstrukciju ići na izlet. Sintaktički kalk praviti prozu - faire de la prose35 (franc.) „Švabe, u glavnome, ne znaju praviti proze.“ (Matoš I, 1973.: 367.) Rječnici hrvatskog jezika ne bilježe sintaktički kalk praviti prozu/e, a ni drugi književnici ga ne upotrebljavaju, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava konstrukcija pisati prozu. Sintaktički kalk praviti izbor - faire un choix36 (franc.) „A znate li vi praviti izbore? — zapita ga, zaplićući jezikom, dr. Futač, pošto mu K. šaputaše o protekciji, o lojalnosti.“ (Matoš , 1936.: 36.) Rječnici hrvatskog jezika ni književni tekstovi ne bilježe sintaktički kalk praviti izbor u značenju birati, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava glagol izabrati, birati. Sintaktički kalk praviti ponude - faire des offres37 (franc.) „U sjeni stare kućetine, u vlažnom, uskom i ledenom ćorsokaku nađe žensko klupko, zapali žigicu i sa teškom kletvom na ustima opazi neznanu pijanu propalicu, koja mu, otvorivši krmežljive, krvave oči, stane praviti bljutave, užasne ponude.“ (Matoš, 1936.: 84.) Rječnici hrvatskog jezika ne bilježe sintaktički kalk praviti ponude nastao na temelju francuskog izraza faire des offres, a nema ga ni u hrvatskih književnika, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku u ovakvom kontekstu upotrebljava nuditi (svoje) usluge. Sintaktički kalk praviti napredak/napretka - faire des progrès38 (franc.) „Gospoda mi ga ne šalju, pogadjajući da ne marim praviti napretka u grupi.“ (Matoš I, 1973.: 387.) Rječnici hrvatskog jezika ne bilježe sintaktički kalk praviti napredak/napretka, a ni drugi književnici ga ne upotrebljavaju, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava sveza raditi na napretku. Sintaktički kalk učiniti kraj - faire une fin39 (franc.) „Molim da učinite kraj tim neredima.“ (Matoš I, 1973.: 176.) Iako je u hrvatskomu jeziku prevedenica učiniti kraj sintaktički prihvatljiva, ona se ipak rijetko upotrebljava. Rječnici hrvatskog jezika ne bilježe sintaktički kalk učiniti kraj, a nema ga ni u drugih književnika, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava glagol završiti/okončati ili frazem privesti (što) kraju.40 Sintaktički kalk sumnjati se - se douter41 (franc.) „Ne sumnjajući se nimalo u Vas, dopustite mi, da Vama iskreno reknem što sad mislim.“ (Matoš I, 1973.:10.), „… i ja se zorom povukoh u svoju sobu, strven, sumnjajući se, nisam li smiješan…“ (Matoš I, 1973.: 342.), „… ne sumnjam se o budućnosti.“ (Matoš I, 1973.: 370.) U novijem hrvatskome jeziku ne upotrebljava se ta prevedenica jer hrvatski gramatički sustav ne poznaje glagol sumnjati u povratnom obliku. Međutim, glagol sumnjati se nalazi se u Maretićevu prijevodu Eneide, u književnom djelu Viktora Cara Emina te u Akademijinu rječniku, pa se ne može ustvrditi da je Matoš tvorac te prevedenice s francuskog jezika: „Bio; a sada što mislim u umu, koji se sumnja, To ću vam kazat i kratko razložiti,— pazite samo.“ (Maron, prijevod Tomo Maretić, 1896.: 231.), „Željeznicom na Budišin? Sumnjam se. Kad bi mene slušali...“ (Car Emin, 1913.: 282.), „..sa se: refleks. …znaceńe kao sumńati“ (Akademijin rječnik, 1956.: 950.) U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava glagol sumnjati/sumnjati u što/ koga. Sintaktički kalk imati dobrotu (+ infinitiv) - avoir la bonté42 (franc.) „Već u posljednjem pismu imali ste dobrotu javiti mi da sam pomoć Društva hrv. književnika već primio.“ (Matoš I, 1973: 89); „…zamolio sam Vas u onim /u Peštu adresiranim/ pismima, da biste imali dobrotu poslati mi 50 for., za koje bi Vam se svakako odužio.“ (Matoš I, 1973.: 150.); „Zaklinjem Vas dakle životom svojim, da imate dobrotu poslati mi na svaki rukopis barem ponješto, da ne moram skapati.“ (Matoš I, 1973.: 169.); „Da se ne repetiram, pročitaj ova pisma, koja ćeš imati dobrotu dati Milanu.“ (Matoš II, 1973.: 140.) U rječnicima hrvatskog jezika ne nalazi se ovaj sintaktički kalk kao zaseban izraz jer je izraz s imati dobrotu popraćen infinitivom i kao takav nije prihvatljiv hrvatskomu sintaktičkom sustavu. Međutim, izraz imati dobrotu nalazi se u književnika Milana Šenoe, Matoševa suvremenika, pa se ne može ustvrditi da je riječ o Matoševoj prevedenici s francuskog jezika, iako se u Matoševim djelima pojavljuje znatno ranije: „Ali napokon mora biti oprezan, jer Bog zna, ne će li ga ban još trebati. Sada dodje ban i reče: — Ti ćeš imati dobrotu da ostaneš ovdje dotle, dok te trebam.“ (Šenoa, 1914.: 181.) U hrvatskome se standardnom jeziku u ovakvom kontekstu upotrebljava izraz biti ljubazan, kao u sljedećim izrazima: bili ste ljubazni i javili mi, da budete ljubazni i pošaljete mi, da budete ljubazni i pošaljete mi na svaki rukopis, pročitaj ova pisma i budi ljubazan pa ih daj Milanu. Sintaktički kalk obratiti se na koga - s’adresser à quelqu’un43 (franc.) „U velikoj stisci obratih se na Velikanovića…“ (Matoš I, 1973.: 26.), „Obraćam se na Vas, jer se nadam, da ćete me razumjeti…“ (Matoš II, 1973.:10.), „… obraćam se na Vas.“ (Matoš I, 1973.: 321.), „… obraćam se na Vas s molbom da uznastojati izvolite…“ (Matoš I, 1973.: 322.), „Obraćam se na Vas kao na književnika, Hrvata i gentlemana.“ (Matoš I, 1973.: 412.) Taj sintaktički kalk ima prijedlog na, što je, vjerojatno, doslovan prijevod francuskog prijedloga à te je sintaktički neprihvatljiv jer povratni glagol obratiti se u značenju prvi uspostaviti kontakt s kim, osloviti koga zahtijeva iza sebe imenicu/zamjenicu u dativu neizravnog objekta, a ne akuzativa. Rječnici hrvatskog jezika ne bilježe prevedenicu obratiti se na nekoga, a ne upotrebljavaju ga ni književnici koji su bili Matoševi suvremenici, pa se može ustvrditi da je riječ o Matoševoj tvorenici. U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava obratiti se (komu). Sintaktički kalk sastati (koga) - rencontrer quelqu’un44 (franc.) „Pošto sastadoh Tkalčića iza 3 tjedna, oprostih mu i odosmo u gostionu…“ (Matoš I, 1973.: 101.), „No, on toga nije učinio, a kada ga ovih dana sastadoh, reče mi…“ (Matoš I, 1973.: 235.), „Tresić, koji nas jedared sastao zajedno na ulici…“ (Matoš I, 1973.: 372.), „Hrvat mi veli, da je vidio Juraka kao putujućeg glumca i da ga iza toga sastao u Bukureštu kao pustolova od zanata.“ (Matoš I, 1973.: 373.), “… sastadoh ga iza toga kod inauguracije bos. paviljona…“ ( Matoš II, 1973.: 147.) Francuski glagol rencontrer (quelq’un) prijelazni je glagol i uza se zahtijeva imenicu/ zamjenicu izravnog objekta. Moglo bi se pretpostaviti da je Matoš u gore navedenim primjerima preuzeo taj sintaktički uzorak te je nakon glagola sastati upotrijebio akuzativ zamjenice izravnog objekta. Taj uzorak označen je u rječnicima hrvatskog jezika kao arhaizam.45 Međutim, pronađen je u nekih književnika koji su stvarali svoje literarne radove prije Matoša, ali i u Akademijinu rječniku, pa se može sa sigurnošću tvrditi da se ova prevedenica nije pojavila Matoševom zaslugom: „A Marica — ona mlinareva Marica od svetog Duha — živila je još. Sastao sam ju na Jelačićevu trgu, pod gospodskim škrljakom na glavi.“ (Livadić, 1885.: 165.), „Kad je njeko jutro sastao svoju domaćicu jošte nepočešljanu s razpletenom kosom, tako dugom, da je dopirala do koljena…“ (Kukuljević Sakcinski, 1886.: 235.), „…sastati isto što naći, susresti… Ja te sam sastao još jutros u zoru.“ (Akademijin rječnik, 1954.: 670.) U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava glagol refleksiva tantum sastati se koji uza se zahtijeva instrumental: sastati se s kime. Prevedenice u Krležinim djelima Dok je A. G. Matoš bio opčinjen francuskom poviješću, kulturnom i književnom tradicijom, Miroslav Krleža sasvim je objektivno i kritički promišljao o različitim značajkama francuskog društva. Dok je za Matoša npr. Napoleon „otac ilirizma“ (1988.: 92.), za Krležu je on „obični opsjenar koji je vlast oteo glasnim frazama“. (Krleža, 1975.: 223.) Međutim, Krleža je bio erudit, poznavatelj više stranih jezika i njegovi tekstovi obiluju tuđicama i posuđenicama, uključujući i galicizme. „… on operira njemačkim, francuskim, talijanskim, engleskim, mađarskim, latinskim i grčkim jezikom pored mnogobrojnih realija sa svih područja ljudske djelatnosti…“ (B. Klaić, 1972.: 261.). U Krležinim djelima pronađeno je tek pet prevedenica za koje je moguće da su nastale prema francuskim modelima. Pretpostavlja se da je samo jedna od njih njegova inovacija. To se tumači činjenicom da Krleža nije bio pod utjecajem jezične interferencije kako je to bio Matoš. Što se tiče autorstva prevedenica, pretpostavlja se da je Krleža autor jednog sintaktičkog kalka, stvorenog radi stilotvornosti. Popis se prevedenica u Krleže prikazuje u Tablici 2. Doslovne prevedenice u Krleže Doslovna prevedenica polusvijet - demi-monde, n.m. (franc.) „I doista, Žizela, ova ista božanski divna, jedinstvena primadona, zapravo je dama iz polusvijeta…“ (Krleža, 1964.: 201.) Geneza te prevedenice objašnjena je naprijed u tekstu. S obzirom na to da je Krleža pisao Banket u Blitvi nakon što je Matoš upotrijebio tu riječ (1938., 1939. i 1963.), riječ polusvijet već se bila ustalila u leksiku hrvatskoga standardnog jezika. Doslovna prevedenica kolonjska voda - eau de Cologne (franc.) „I poslije korngoldovske noći nisu se sastali gotovo čitavu nedjelju, ona je otputovala u grad i vratila se natrag s nepreglednom masom raznih stvari: s najfinijim engleskim tenis-reketom, s malim crnim kineskim psom, sa nekoliko litara kolonjske vode i originalnoga benediktinera…“ (Krleža, 1984.: 136.) Prevedenica kolonjska voda46 nalazi se u rječnicima hrvatskog jezika. Međutim, Krleža nije autor te prevedenice. Tomu u prilog govori i činjenica da ju nalazimo u tekstu književnika Ante Kovačića (1854. – 1889.), napisanom prije Krležina rođenja: „U doba, kada je nastala perioda onih kolonjskom vodom opranih književnikah, koje je blazirana kritika laskavaca tako visoko uznijela, stade mi se grustiti ta literarna aristokracija.“ (Kovačić, 1952.: 84.) Sintaktički kalk u Krleže Sintaktički kalk imati krivo - avoir tort47 (franc.) „Javno mnijenje je naravno uvijek na strani onih koji imaju krivo!“ (Krleža, 2008.: 30.); „...upozorio ga je Kerinis onoga slavnog septembarskog jutra, kada se vraćao iz štamparije s ‘Otvorenim Pismom’, a pokazalo se da je imao krivo...“ (Krleža48, 1964.: 333.) U novijim rječnicima hrvatskog jezika ne nalazi se taj frazem, iako se može uspostaviti analogija s frazemom imati pravo.49 Ne može se ustvrditi da se Krleža kao vrstan poliglot služio tom prevedenicom isključivo na temelju francuskog izraza avoir tort jer njemački jezik također poznaje sličan frazem: unrecht haben, ali i talijanski: avere torto. Osim toga, u Akademijinu rječniku nalazi se primjer uporabe ovog frazema u tekstu napisanom prije Krležina doba: „c. u rečenici: Imati krivo, perperam judicare; ńem. unrecht haben, tal. aver torto. nepravo misliti ili govoriti, pa i uopće krivo raditi…Štioci vole sami sebe potvoriti da oni krivo imaju…“ (1898. – 1903.: 574.) U hrvatskome se standardnom jeziku upotrebljava izraz biti u krivu.50 Sintaktički kalk bjesniti (koga) - enrager (quelqu’un)51 (franc.) „Po-zor! Sad pazite, ljudi! Dajte! Nemojte me bjesniti! Sada ćemo najprije na broj, a onda kako treba! Žurite se da stvar dobro ispadne! Momci!“ (Krleža, 1963.: 142.) Rječnici hrvatskog jezika ne bilježe uporabu glagola bjesniti uz izravni objekt. Glagol enrager se upotrebljava u francuskomu jeziku kao neprijelazni (verbe intransitif )52 i kao prijelazni (verbe transitif )53, dok se u hrvatskomu jeziku glagol bjesniti upotrebljava isključivo kao neprijelazni glagol – uza se ne veže izravni objekt.54 Međutim, ne može se sa sigurnošću ustvrditi da se Krleža ovdje oslanjao na francuski glagol enrager. Velika je mogućnost da je takva uporaba glagola bjesniti jedinstvena Krležina umotvorina te da je pisac upotrijebio glagol bjesniti umjesto ljutiti kako bi postigao stilotvornost. U hrvatskom se standardnom jeziku upotrebljava glagol ljutiti (koga). Sintaktički kalk sastati (koga) - rencontrer (quelqu’un) (franc.) „…i ja sam ga poslije sastao u istražnom zatvoru kod Sudbenog stola.“ (Krleža, 1964. : 57.) Geneza te prevedenice objašnjena je već naprijed u ovom radu. Činjenica je da ju je upotrebljavao i Matoš, ali i književnici koji su stvarali prije njega, tako da se sa sigurnošću može ustvrditi da Krleža nije njezin autor. Zaključak Cilj ovog istraživanja bio je uočiti prevedenice s francuskoga jezika u Matoša i Krleže te utvrditi pretpostavljeno autorstvo tih prevedenica. Pri tomu je posebna pozornost posvećena ulozi jezične interferencije u nastanku prevedenica. U potrazi za pretpostavljenim prevedenicama analizirano je više od 2000 stranica literarnog teksta. Kriteriji su temeljeni na morfološkim i semantičkim sastavnicama uzora i prevedenica. Utvrđena je uporaba 22 prevedenice u Matoša te pet prevedenica u Krleže (dvije istovjetne pronađene su u oba pisca). Broj pronađenih prevedenica relativno je malen, što govori u prilog činjenici da je stvaranje prevedenica, u odnosu na stvaranje posuđenica, znatno zahtjevniji postupak i u mnogome ovisi o rječotvornoj sposobnosti autora, ali i o drugim pojavama u jezičnom posuđivanje, naročito o izloženosti autora jezičnoj interferenciji. Upravo je jezična interferencija snažno utjecala na Matoša dok je kao dvojezični govornik živio na francuskom govornom području. O jačini njezina utjecaja govori velik broj sintaktičkih kalkova, ali i ostale prevedenice za koje je utvrđeno da im je on autor. Krleža, s druge strane, nije bio pod utjecajem jezične interferencije kao dvojezični govornik i, za razliku od uobičajeno velikog broja posuđenica koje on upotrebljava u svojim djelima, broj prevedenica kojima je on autor zamjetno je manji nego u Matoša. Na temelju proučene građe nekim je prevedenicama s velikom sigurnošću pripisano autorstvo Matoša i Krleže. Samo jedna od opisanih prevedenica i danas se upotrebljava u istom obliku u hrvatskome jeziku. Ostale prevedenice smatraju se arhaizmima ili nisu nikada ni zaživjele u hrvatskome jeziku. Prevedenice s francuskog jezika u našoj literarnoj riznici govore o višestoljetnim kulturnim i jezičnim vezama između Francuske i Hrvatske, a neke od njih postale su i dragocjenim dijelom leksika standardnoga hrvatskoga jezika.