Zbogom postjugoslavenstvu!
Mirjana Kasapović IDhttps://orcid.org/0000-0003-0196-201X
Osvrt
Zaprimljeno: 16. 1. 2023.
Prihvaćeno: 11. 4. 2023.
Što je bila Jugoslavija?
Pijuckale smo rashlađeni martini pored bazena i čavrljale o koječemu. U jednom trenutku moja me znanica pogledala pogledom sjajnim od martinija, ili trenutne ozarenosti, i rekla:
Ostala sam zatečena. Nikako se nisam mogla sjetiti koji Miroslav…
U tom trenutku posve jasno prisjetila sam se tog Miroslava, koji jedva da je imao metar i sedamdeset.
Slika Mireka kojeg se u životu nikad ne bih sjetila bljesnula je najednom u svoj svojoj oštrini. Mirek je imao sitne smeđe oči i rošavo lice… U verbalnom albumu složenom za prijateljice Mirekova slika, prevalivši put od Zagreba do američke provincije, doživjela je značajan retuš. Mirek je s nepunih metar i sedamdeset narastao u Miroslava visokog metar i devedeset, boja očiju promijenila se iz smeđih u plave, a od običnog zagrebačkog frajera postao je nezaboravan ljubavnik… Poput zvijezde repatice davno ugasli Mirek ovdje je, na drugom kraju neba, još uvijek sjao punim sjajem (Ugrešić, 2002: 34-35).
Richard mi je poklonio turističku mapu Jugoslavije koju je pronašao na nekom od berlinskih buvljaka. Često se zadubljujem u tu mapu, prstom slijedim linije planina i rijeka, brojim mjesta u kojima sam bila. Unutrašnje utonuće dovodim do iscrpljenja, mapa kao dobra bugačica upija snažan osjećaj gubitka…
Jagodicama prstiju prelazim preko brda i dolina, slijedim plave vijuge rijeka. Sve je maleno, zemlja podsjeća na dječju slikovnicu. Gle, Bohinjsko jezero i minijaturna sličica skijaša koji se spušta niz Kranjsku goru. Gle, Postojnska jama i znamenita čovječja ribica! Pored Sežane maleni lipicaner. Eno i Zagrebačke katedrale. Uz mjesto Josipdol sličica medvjeda. Znam Jajce i grb Jugoslavije. Sarajevo i džamija. Mostar i znameniti most. Sinj i sinjski alkar. Nikšić i maleni crtež brkatog guslara. Studenica i Mileševo, znameniti Beli Anđeo. Pored Strumice raste mak, pored Prilepa tri lista duhana, pored Vranja tri ženice u dimijama, uz rumunjsku granicu Cigani s violinama. Krećem na jug, u Dubrovnik, skačem na Mljet, pa na Hvar, pa morem na sjever. Pored otoka Suska tri ženice u susačkoj narodnoj nošnji. Skrećem u unutrašnjost, gladim prstom kupolu džamije u Počitelju. Onda na sjever, k malenim Slovencima koji se, eno, penju na Triglav. Onda na istok, k Vojvođanima koji marljivo žanju žito. Sve je tako maleno i nestvarno, kao da nikad nije postojala. Moje suze kaplju u Jadransko more (Ugrešić, 2002: 128-129).
Ulomci romana Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrešić dobro oslikavaju dramatičan sraz dviju iluzija. Prva je iluzija posve osobna, lišena političkih konotacija. Satkala ju je spisateljičina zagrebačka znanica koja je zaglavila u američkoj provinciji, pa što vrijeme više odmiče, prošlost joj se čini sve ljepšom. U imaginarnome prošlom životu doživjela je veliku ljubav s prekrasnim Miroslavom, kojega se spisateljica jedva prisjetila kao omanjega, rošavoga, neuglednoga, prosječnoga zagrebačkog dečka Mireka. Spisateljičina znanica pati od samoobmana, isplela je priču koja nema veze sa stvarnošću, zaronila je u svijet samozavaravanja ne bi li svoj život učinila ljepšim i smislenijim nego što je doista bio. Spisateljica zna da je riječ o iluziji i čitatelji joj, pretpostavljam, vjeruju.
Druga je iluzija i osobna i politička. Izgradila ju je sama spisateljica koja se u Berlinu zatekla nakon raspada države koju je voljela. U ruke joj je dospjela stara turistička mapa Jugoslavije nad kojom se emocionalno slama. Uplakana, prstima miluje turističke toponime kao ljubljena bića, nježno njima klizi po mapi od sjevera do juga, od zapada do istoka. To je Jugoslavija lipicanaca, guslara, alkara, polja maka, duhana i žita, plavoga mora i zvuka ciganskih violina – otrcanih turističko-kulturoloških klišeja koji ne govore ništa o državi za kojom žaluje. Ništa od onoga za čime spisateljica naoko žaluje nije izgubljeno: još je mogla planinariti Kranjskom gorom, šetati oko Bohinjskoga jezera, posjetiti Sarajevo, Mileševo i Prilep, ljetovati na Mljetu i u Dubrovniku. No spisateljica ni ne tuguje zato što su joj ta mjesta postala nedostupnima, nego zato što nisu više u Jugoslaviji – ona plače za izgubljenom državom. A ta je izgubljena država spisateljičin Mirek – uobrazilja koju je pohranila u svoj emocionalni arhiv i koja ima malo veze sa stvarnošću.
Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992, dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih građana – u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih „južnoslavenskih plemena“ i svojih „bratskih naroda i narodnosti“. Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina – zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.
Političari, novinari, ali i znanstvenici nerijetko tvrde da u SFRJ nije bio uspostavljen totalitarni nego autoritarni politički poredak kao blaža vrsta autokracije. Prema standardnome politološkom određenju Juana J. Linza (2000), autoritarni i totalitarni politički poreci razlikuju se prema trima konstitutivnim obilježjima: (a) u prvima je dopušten ograničen politički pluralizam, ograničeno višestranačje, i održavaju se polukompetitivni izbori u kojima oporbi vlast obično nije na raspolaganju, ali makar može izražavati disonantna politička mišljenja, dok u drugima postoji politički monizam, jedna vladajuća stranka, koja se u nekompetitivnim izborima „natječe“ sama sa sobom; (b) prvi nemaju službenu državnu ideologiju pa njima dominiraju kolektivni i pojedinačni mentaliteti, „subjektivne ideologije“, dok drugi imaju službenu ideologiju koju država promiče na svim područjima društvenoga života: u gospodarstvu, obrazovanju, kulturi, medijima, znanosti i drugdje; (c) prvi zaziru od političke mobilizacije masa, dok drugi često, organizirano i sustavno mobiliziraju mase kako bi izrazile potporu režimu i vlasti. U Jugoslaviji je bio uspostavljen totalitarni politički režim zato što je Savez komunista Jugoslavije (SKJ) bio jedina politička partija, marksizam je bio službena državna ideologija koja se naučavala u školama, a režim je često, organizirano i sustavno mobilizirao mase kako bi mu izrazile potporu i tako ga legitimirale.1
U odnosu prema ostalima istočnoeuropskim komunističkim državama, Jugoslavija je imala još jedno autokratsko obilježje: proglašenjem Josipa Broza Tita doživotnim predsjednikom države pretvorena je u ustavnu „republikansku monarhiju“ s vrlo jakim kultom ličnosti. Tisuće ulica, avenija, trgova, zavoda, tvornica, škola nosilo je Titovo ime, u svakoj je republici i autonomnoj pokrajini jedan grad nazvan po njemu (Titograd, Titova Korenica, Titovo Užice, Titov Veles, Titov Drvar, Titovo Velenje, Titova Mitrovica, Titov Vrbas), po zemlji su bile posijane nebrojene njegove biste i spomenici, njegovi su govori i hagiografije o njemu tiskani u višemilijunskima nakladama i besplatno dijeljeni partijskim komitetima, tvornicama, školama. Čim bi granulo proljeće, zemljom bi počela suluda trka tisuća Titovih pionira i pionirki, omladinaca i omladinki sa „štafetom mladosti“ koja bi 25. svibnja, na Titov nepouzdano utvrđen rođendan, predavana maršalu u Beogradu na „sletovima mladosti“ sjevernokorejske vrste. Pretvarajući kult ličnosti u vezivno tkivo države, jugoslavenske političke elite još su ga neko vrijeme poslije Titove smrti nametale, a onda su se počeli raspadati i kult i država. Poseban je problem bilo radničko i društveno samoupravljanje, teorijski i ideološki projekt radikalne europske ljevice s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koji je Kardelj nakalemio na komunističku diktaturu sovjetskoga tipa, a koji je dodatno otežavao prijelaz u građansko društvo i demokratsku državu.
Slavljena kao „čimbenik mira“ na Balkanu, Jugoslavija se potkraj Drugoga svjetskog rata i poslije njega ponašala kao mala imperijalna sila: privremeno je vojno prodrla u Italiju (Montini, 2021) i Austriju (Dragišić, 2013) i otvoreno pretendirala na dijelove njihovih teritorija, Albaniju je pretvorila u svoju vazalnu državu (Suljagić, 2019), Bugarsku je kanila uvući u federaciju kako bi dominirala njome (Ivašković, 2022), vojno i politički umiješala se u građanski rat u Grčkoj (Ristović, 2016). Kada su ti pothvati propali, izumila je krilaticu da je okružena BRIGAMA – akronim je sastavljen od početnih slova imena svih susjednih država: Bugarske, Rumunjske, Italije, Grčke, Austrije, Mađarske i Albanije, kao da su samo one vodile neprijateljsku politiku prema Jugoslaviji, a ne i ona prema njima. Poslije je napredovala do „čimbenika mira“ u svijetu zasjevši na čelo pokreta nesvrstanih – skupine nerazvijenijih, siromašnih i autokratskih država, među kojima su bile i neke od najgorih diktatura i diktatora u povijesti koji su vlastito stanovništvo podvrgavali neviđenoj represiji i teroru, poput srednjoafričkoga „cara“ Bokasse, zairskoga političkog monstruma Mobutua, ugandskoga zločinca Idija Amina ili džamahirijskoga pukovnika Gadafija. Mnoge su od njih bile itekako svrstane, poput Castrove Kube, a i međusobno su ratovale.
Koristila je najnasilnije metode obračuna s ratnim neprijateljima i političkim protivnicima. Jugoslavenske vojne snage pobile su više desetaka tisuća hrvatskih, slovenskih i drugih ratnih zarobljenika i civila u Sloveniji i Austriji nakon formalnoga svršetka rata 1945. O tome se u historiografiji i politici nije govorilo sve do raspada države, kako zato što je država skrivala i brisala tragove svojih zločina tako i zato što je zastrašivanjem prinudila milijune stanovnika na šutnju – na život u svojevrsnoj shizofreniji u kojoj nisu mogli zaboraviti prošlost, a nisu je se smjeli sjećati (Latino, 2019).2 Izvršila je masovno etničko čišćenje pripadnika njemačke nacionalne manjine u Vojvodini i Slavoniji prognavši oko pola milijuna ljudi. Na talijansku manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji primjenjivala je mjere odmazde. Kada je završila nasilne obračune s ratnim neprijateljima i njihovim „slugama“, okrenula se stvarnima i izmišljenima političkim neprijateljima nove vlasti – klerofašistima, ibeovcima, hebrangovcima, đilasovcima, rankovićevcima, anarholiberalima, praksisovcima, šezdesetosmašima, maspokovcima, unitaristima, separatistima, islamistima dr. – prisilno ih deportirajući na otoke s neljudskim uvjetima života, osuđujući ih na višegodišnje zatvorske kazne, proganjajući njih i njihove obitelji, izopćujući ih iz javnoga života. Tajne službe jugoslavenske države ubile su desetke političkih emigranata u atentatima i drugima terorističkim metodama (Cuvalo, 1990; Curtois i dr. 1999; Vodušek Starič, 2004, 2006; Portman, 2004; Spehnjak i Cipek, 2007; Geiger i dr., 2009; Grahek Ravančić, 2009; Baracetti, 2009; Rummel, 2009; Danilović, 2010; Previšić, 2019; Nielsen, 2022).
U zlogukoj apologiji političkoga nasilja Milovan Đilas, jedan od prvaka partizanskoga pokreta i jedan od „velike četverice“ poslijeratnoga jugoslavenskog režima uz Tita, Kardelja i Rankovića, tipičnome genocidnom retorikom proglašava „istrebljenje“ ratnih i političkih neprijatelja programom narodnooslobodilačkoga pokreta koji moraju imati na umu svi njegovi sudionici, a mržnju uzdiže do plemenita osjećaja i uzvišena ideala. U listopadu 1942. piše:
Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas mržnja prema neprijatelju. Svaka sentimentalnost i kolebanje prema okupatorima i njihovim slugama – uvijek su se ljuto svetili. Tražiti u ovim zvjerovima ma šta ljudskog znači – dati im ono čega nemaju niti po svom društvenom biću mogu imati; to znači zaboraviti da si čovjek, plemenit i velik, pozvan da oslobodi ljude, svoj narod, od zvjerova u ljudskom obliku. Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećajem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti.
Imati milosti i sažaljenja prema tim krvoločnim zvjerovima – zar to ne znači iznevjeriti ono za što se dižeš u borbu? Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemenit žar ideala za koje se boriš… Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči – mrzjeti ga“ (Đilas, 1947: 32-33).
U veljači 1943. u Borbi dodaje:
Ne prevaspitavajte ih, ne trošite vrijeme uzalud, ne nadmudrujte se s njima!… Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite mirne žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove!… Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj pljačkanje tuđom mukom stečena dobra!… Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti!… (Đilas, 1947: 69-70).3
Ne bi trebalo stvarati zabunu to što su unutar društvenoga poretka nastajale „liberalne enklave“ – u kazalištu, glazbi, književnosti, na filmu i drugdje – jer su one svojstvene mnogim autokracijama, ali ne mijenjaju njihovu bit. Kao što u demokracijama nerijetko postoje „autoritarne enklave“ u politici, poput nedemokratski ustrojenih političkih stranaka, tako u autokracijama mogu nastati liberalne enklave u društvu koje donekle izmiču vladajućim normama i u kojima se „lakše diše“. U Jugoslaviji su one bile povremene i privremene sve do druge polovice osamdesetih godina kada se režim ubrzano raspada, pa se raspadaju i konsenzus vladajućih nacionalnih elita o prirodi zbivanja u pojedinima republikama i sposobnost središnje vlasti da ih kontrolira.4 Kadgod bi vlast prije toga procijenila da su „liberalni ispadi“ prešli granice njezine tolerancije i izmaknuli njezinoj kontroli, enklave je zatirala, a njihove sudionike, koji su „zlorabili umjetničku slobodu“, i njihova djela pravno i politički kriminalizirala. Nasilno je zaustavljen „crni val“ u jugoslavenskoj kinematografiji, a neki su filmovi godinama bili „bunkerirani“. Nasilno je zaustavljena rasprava o jezičnom pitanju, a potpisnici „Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika“ izopćeni su iz javnoga života. S repertoara su skidane kazališne predstave. Zabranjivane su knjige, časopisi, novine i tekstovi, cijele su naklade nepoćudnih izdanja plijenjene i uništavane, a novinari su ostajali bez posla. „Svjesni“ tiskarski radnici sami su odlučivali da neće tiskati „neprijateljske“ knjige, časopise i novine. Zatvarane su likovne izložbe, uništavani katalozi i plakati. Zabranjivani su pučki napjevi, pjesme, ploče i izvođači zabavne glazbe. Nepoćudni profesori protjerivani su sa sveučilišta. Ozakonjen je bio “verbalni delikt” koji je onemogućavao slobodu govora (Jančar, 1998; Grbelja, 1998; Stipčević, 2005; Hamblin, 2014; Lazarović Radak, 2016).5
Što su „postjugoslavenske države“?
Iz SFRJ je nastalo sedam država koje se nastoje prikazati kao podjednako neuspjele ili čak “propale” tvorevine, te se tretiraju kao neizdiferencirana skupina postjugoslavenskih država. Riječ je, ustvari, o državama koje se međusobno znatno razlikuju prema gospodarskima, političkim, kulturnim i socijalnim pokazateljima.6 Slovenija i Hrvatska svrstavaju se u razmjerno konsolidirane demokratske države, potpuno integrirane u zapadne vojne, političke i gospodarske organizacije i zajednice. Ostale države nemaju općepriznat međunarodnopravni status (Kosovo) i državne granice (Srbija i Kosovo), konsolidiranu državu i demokraciju (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Srbija), a neke su cijeli ili znatan dio svoga životnog vijeka provele kao međunarodni vojno-politički protektorati (Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija).
Bitno se razlikuju i razine „unutarnje suverenosti“, to jest stupanj prihvaćenosti država među vlastitim građanima i opseg političkoga konsenzusa o njihovoj opstojnosti. Premda se višeetničnost i multikulturalnost često prikazuju vrijednosno nadmoćnima nacionalnoj homogenosti, u Srednjoj i Istočnoj Europi raspali su se samo višenacionalni Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka, dok raspad nacionalno homogenih država – Poljske, Mađarske, Bugarske, Rumunjske i Albanije – nije bio na dnevnom redu. Države koje su zadržale visok stupanj multietničnosti teško su postizale konsenzus različitih etničkih zajednica o državi i političkom uređenju. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija duboko su etnički podijeljena društva koja teško uspostavljaju i održavaju postojanu unutarnju suverenost. Takva bi bila i Srbija s Kosovom.
Tablica 1. Freedom House Index (FHI), 2022.
------------------------------------------------------------------------------------------------------
_________________________________________________________________________________________
Bosna i Hercegovina 52 djelomice slobodna 18 34
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Crna Gora 67 djelomice slobodna 26 41
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Hrvatska 84 slobodna 35 49
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Kosovo 60 djelomice slobodno 28 32
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Sjeverna Makedonija 68 djelomice slobodna 29 39
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Slovenija 95 slobodna 39 56
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Srbija 60 djelomice slobodna 20 40
__________________________________________________________________________________________
Izvor: freedomhouse.org/countries/freedom-world/scores
Te se države sve više razlikuju i kulturološki, unatoč tvrdnjama da je jedinstven kulturni prostor, koji se temelji na jezičnom jedinstvu, nadživio raspad države. No on je uvijek bio sveden na govorno područje “srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskoga” jezika (Milekić, 2017) iz kojega su bili isključeni Kosovo, Makedonija i Slovenija u kojima je on doživljavan kao „imperijalni” jezik koji su nametali vojska, središnja vlast, škola i mediji:
Najlakše bi bilo primijeniti ‚postjugoslavensku literaturu‘ na sve književnosti u regiji koja je prije bila poznata kao Jugoslavija, ali bilo bi vrlo teško naći ijedan primjer takve uporabe: po pravilu, izraz ‚postjugoslavenska‘ nikad se ne primjenjuje na novele i poeme napisane na slovenskome, albanskome i makedonskome, nego samo na one koje su napisane na standardnoj štokavštini. Katkad se čak eksplicitno podcrtava da svi pisci s bivšega ‚postjugoslavenskog prostora‘ dijele jezik – što je zacijelo veliko iznenađenje za one koji pišu slovenskim i makedonskim. No uporaba izraza ‚postjugoslavenska‘ na literaturu napisanu na jeziku koji je prije bio poznat kao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski nije opravdana ni u kojemu smislu. Ako se želimo referirati na neka zajednička obilježja literature koju su napisali Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci i Srbi i na tijesnu vezu među njima na svim razinama – tako tijesnu da je u nekim razdobljima stvaran dojam o pisanju jedne nacionalne literature – pogrešno je oboje: i ‚post‘ i ‚jugoslavenska‘. Ta su zajednička obilježja i veze stariji od države Jugoslavije i ni na koji se način ne mogu misliti kao nešto što je nastalo poslije nje (Milutinović, 2021: 734).
Odnos prema slovenskom, makedonskom i albanskom te književnostima na tim jezicima bio je kulturna izvedenica prešutnoga političkog uvjerenja da su narodi „srpskohrvatskoga“ jezika činili politički centar, jezgru države, dok su govornici drugih jezika živjeli na političkim periferijama koje nisu bile jednako konstitutivne za državu i, u krajnjem slučaju, nužne za njezin opstanak. Smatralo se da „inferiornija periferija“, Makedonija, nema stvarnih interesa i želja da se odvoji od Jugoslavije, dok je bez „superiornije periferije“, Slovenije, ako bi se i odcijepila, Jugoslavija ipak mogla opstati. Kosovo se pak uvijek moglo pacificirati silom. Stoga su politički animoziteti i difamacijske metode postjugoslavena usmjereni ponajviše na Hrvatsku koju smatraju najodgovornijom za raspad Jugoslavije. Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija nisu uistinu željele taj raspad, a Slovenija ga nije mogla samostalno i neopozivo prouzročiti. Da se Hrvatska nije odcijepila, Jugoslavija bi opstala.
Što su „postjugoslavenske studije“?
Postjugoslavenske studije bave se proučavanjem „ postjugoslavenskih zemalja“, „postjugoslavenskih država“ ili „postjugoslavenskoga prostora“. Njihovi su autori potekli iz intelektualne dijaspore formirane emigriranjem pojedinaca iz država nastalih raspadom Jugoslavije u ratovima 1991-1995. i nakon njihova svršetka. Djelomice pod utjecajem njezinih pripadnika – neki su se od njih vratili i zaposlili na sveučilištima u novim državama – naraciju i diskurs o postjugoslavenstvu prihvatili su i neki drugi autori zbog ideoloških i političkih uvjerenja, profesionalnih koristi ili intelektualne pomodnosti. Teško je posve pouzdano ustanoviti koliko je postjugoslavenstvo izvoran proizvod te dijaspore, a koliko je uvezeno iz inozemne, poglavito američke i britanske, političke i znanstvene sredine. S malo bi se zajedljivosti moglo kazati da podrijetlo termina otkrivaju oblici u kojima se pišu. Gotovo svi autori postjugoslavenskih studija koriste crticu koja je tipična za engleski jezik, pa post-Yugoslav countries, post-Yugoslav states i post-Yugoslav space postaju post-jugoslavenske zemlje, post-jugoslavenske države i post-jugoslavenski prostor ili, još gore, post-Jugoslavenske zemlje, post-Jugoslavenske države i post-Jugoslavenski prostor. Možda to nije važno onima koji jezik ne doživljavaju kao bitnu sastavnicu nacionalnoga identiteta, no on je i pokazatelj obrazovnoga i kulturnog profila pojedinaca prema kojemu se ne može biti ravnodušan u akademskoj sredini.
Američki i zapadnoeuropski autori izumili su i održavaju na životu i termine “postsocijalistički” ili “postkomunistički” i “istočnoeuropski” i nakon proteka tri desetljeća od raspada socijalističkih ili komunističkih režima i Istočne Europe kao prostora koji su upravo ti režimi homogenizirali i učinili ga političkom, a ne samo zemljopisnom ili povijesnom regijom (Kasapović, 2007).7 U Communist and Post-Communist Studies uporaba termina postkomunistički na neki je način predestinirana naslovom časopisa. Uredništvo tvrdi da je termin postkomunističke studije ostao “analitički uporabljiv kao vremenski i zemljopisni okvir”. Kakav je to “zemljopisni okvir” koji obuhvaća sve kontinente: od Amerike (Kuba i dr.) preko Azije (Kina, Mongolija, Sjeverna Koreja i dr.) i Afrike (Mozambik i dr.) do Europe (Rusija, Poljska, Mađarska i dr.)? Kakav je to “vremenski okvir”, kada se formirao i do kada će postojati?
Martin Müller (2019) napokon je odgovorio na neka pitanja u programskom članku „Goodbye, Postsocialism!” Termin postsocijalizam nastao je „u trenutku improvizacije“ i služio je kao „analitičko oruđe zapadne znanosti za osmišljavanje događaja u bivšima socijalističkim zemljama ranih devedesetih godina“ (Müller, 2019: 534). Unatoč širokoj uporabi, nije ostavio trajan trag u globalnoj društvenoj i kulturnoj teoriji. Dok je, primjerice, postkolonijalizam postao sastavni dio akademskih silabija u humanističkima i društvenim znanostima, postsocijalizam je ostao na njihovim marginama. Miller tvrdi da je „postsocijalizam, kao koncept, izgubio svoj predmet i donio problematične pojmovne i političke implikacije“ (Müller, 2019: 534). Bezrazložno ga je nastaviti koristiti zato što: (a) nema stvaran predmet istraživanja jer su se postsocijalističke države uklopile u globalno gospodarstvo, Europsku uniju, NATO itd., te ne čine nikakvu posebnu skupinu; (b) interpretacijski je povlašćivao lomove, a zapostavljao kontinuitete u povijesti, prenaglašavajući važnost 1990. u odnosu prema lomovima 1917, 1918, 1941, 1945. i drugih godina; (c) upao je u „teritorijalnu zamku“ tako što je preferirao „teritorijalno-zemljopisnu imaginaciju i reflektirao neravnopravne odnose moći u proizvodnji znanja“; (d) orijentalizirao je konstrukciju znanja o jednom dijelu svijeta; (e) ograničavao je političku budućnost bivših socijalističkih zemalja (Müller, 2019: 534 i d.). „Vrijeme je“, zaključuje Müller (2019: 545), „da se postsocijalizmu kaže zbogom“, ali i da se shvati kako „nema socijalizma poslije postsocijalizma“.
Müllerov tekst objavljen je u časopisu Europe-Asia Studies, nekoć Soviet Studies, koji je tematski ograničen na postkomunističku i postsovjetsku Istočnu Europu i Srednju Aziju, odnosno na “postsovjetsku Euroaziju”. U povodu Müllerove rasprave mogu se postaviti neka prozaična pitanja. Je li, primjerice, bilo zamislivo da sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća izlazi časopis Fascist and Post-Fascist Studies te da se u njemu tiskaju članci: „Komparativna analiza postnacističkih političkih sustava SR Njemačke i Austrije” ili “Vlade postfašističke Italije”? Nametanje zapadnih narativa i diskursa oblik je intelektualnoga i duhovnoga kolonijalizma koji su prihvatili mnogi autori sa „znanstvenih periferija“ kako bi mogli objavljivati svoje radove u zapadnim publikacijama, što je jedan od formalnih uvjeta akademskoga napredovanja.
U nekovrsnom manifestu postjugoslavenske intelektualne dijaspore koja sustavno promiče postjugoslavenske studije, Dejan Jović (2003) objašnjava ratne, političke, psihološke i profesionalne okolnosti u kojima je ona nastala. “Raspad države”, piše Jović (2003: 25), “nije samo pitanje putovnica, drukčije definicije državljanstva i metapolitičkih promjena na makrorazini. On dotiče grupe i pojedince, mijenjajući njihove identitete. Za sve nas koji smo ga proživjeli, raspad Jugoslavije, a naročito postjugoslavenski rat, bio je onaj razdijelni događaj zbog kojeg se u mnogim slučajevima gotovo i ne može govoriti o istom životu prije i nakon njega”. Kako nisu željeli živjeli u postjugoslavenskim državama, neki su trajno ili privremeno emigrirali. “Neki su otišli jednostavno zato što su vjerovali da jedino tako mogu sačuvati ono do čega im je stalo – vlastiti identitet (koji se, naročito kod mladih i obrazovanijih ljudi u Jugoslaviji, nikad nije mogao svesti tek na nacionalni tj. etnički identitet), slobodni život i slobodno mišljenje, mogućnost da se ‘ostane svoj’” (Jović, 2003: 26). One koji su odabrali taj put Jović (2003: 26) naziva “novom generacijom mladih Jugoslavena i post-Jugoslavena”, koja se intelektualno i politički formirala poslije raspada Jugoslavije i unatoč njemu. I trideset godina poslije formalnoga raspada Jugoslavije Jović (2022) vidi “novu generaciju post-Jugoslavena” nastalu u sklopu nedovršene “peterostruke tranzicije”. Nije posve jasno po čemu se novi Jugoslaveni razlikuju od postjugoslavena. Politički i državljanski identitet i jednih i drugih zapravo je virtualan, nije izveden iz pripadnosti stvarnoj nego izmišljenoj nacionalnoj ili državnoj zajednici – on je ideološki konstrukt par excellence. I jedni i drugi pokazuju snažnu političku, kulturnu, intelektualnu i osjećajnu vezanost za bivšu Jugoslaviju. Na njezinu tlu ne žele “vidjeti” nove samosvojne države te ih nazivaju postjugoslavenskim državama, postjugoslavenskim zemljama ili postjugoslavenskim prostorom.8
Tri navedena termina nisu značenjski posve jednaka. Prvi sadržava “priznanje” da su se na području bivše Jugoslavije formirale nove države, ali im se oduzima nomen proprium, obeznačuju se i uniformiraju (Malešević, 2003; Zakošek, 2009; Tomić-Koludrović i Petrić, 2014; Pavlaković, 2014; Štiks, 2016; Boban i Stanojević, 2022; Jović, 2022). Drugi govori o postjugoslavenskim zemljama koje ne moraju biti države – mogu biti nešto poput kurdske, katalonske ili baskijske zemlje – lišava ih se i imena i državnoga statusa (Stubbs, 2007; Dobrotić, 2017, 2021). Treći je termin značenjski najprazniji jer govori o prostoru na kojemu načelno ne mora biti ni država, ni zemalja, ni naroda s posebnim identitetima, pa je najpogodniji za različita značenjska upisivanja. Stoga je mnogim autorima taj termin najdraži jer na postjugoslavenski prostor mogu upisati sve što požele (Mihelj, 2005; Radeljić, 2013; Baćević, 2013, 2015; Stubbs, 2013, 2018, 2020; Štiks 2015; Stjepanović, 2015a, 2015b; Krasniqi i Stjepanović, 2015; Markovina, 2015; Bilić, 2015, 2016; Kolanović, 2018; Hromadžić, 2020; Stubbs i Zrinščak, 2022).9
Postjugoslavenski prostor može obuhvaćati cijeli teritorij bivše Jugoslavije, neke njezine republike ili dijelove tih republika. Kada Štiks (2016) piše o postjugoslavenskom prostoru, misli na sve države nastale raspadom Jugoslavije. Baćević (2015: 289) ga određuje kao “područje koje se nekada nazivalo Jugoslavijom”. No kada Stjepanović (2015a) piše o postjugoslavenskom prostoru, misli samo na tri regije – Vojvodinu, Istru i Dalmaciju. U drugome, srodnu članku te regije smješta u konfuznu tipologiju poddržavnih polities, “posebne vrste političkih teritorijalnih jedinica” u postjugoslavenskim državama (Stjepanović, 2015b: 1032). Usput, iz članka nije razvidno kada su Istra i Dalmacija bile polities: u “dvonacionalnoj državi” – tako Stjepanović (2015b: 1036) naziva SR Hrvatsku, implicitno je shvaćajući kao hrvatsko-srpsku državu – ili u “hrvatskoj nacionalnoj državi” poslije 1990. Uglavnom, termini postjugoslavenski prostor, postjugoslavenske zemlje i postjugoslavenske države najčešće prikrivaju razmatranja samo nekih njihovih dijelova pa naslovi studija krivotvore stvarne sadržaje.
Adamson i Jović (2004) u članku o postjugoslavenskima političkim identitetima razmatraju samo identitete državljana Makedonije, Makedonaca i makedonskih Albanaca, te je bilo razložno uskladiti naslov sa sadržajem, ali je zbog ideoloških razloga makedonska tema smještena u postjugoslavenski prostor. Postnikov (2012) je u zbirci o postjugoslavenskoj književnosti objavio uglavnom prozna djela hrvatskih, srpskih i crnogorskih pisaca. Tomić-Koludrović i Petrić (2014) bave se sociološkim razmatranjem klase samo u Hrvatskoj i Srbiji. Preložnjak i Šago (2010) razmatraju institut besplatne pravne pomoći u Hrvatskoj, tek se usputno osvrćući na ostale postjugoslavenske zemlje. Bilić i Stubbs (2015) proučavaju urbane pokrete u Srbiji i Hrvatskoj pa nije bilo opravdanih teorijskih i metodoloških razloga da se tema “uvalja” u postjugoslavenski prostor. Stubbs (2020) piše o nejednakosti, siromaštvu i obrazovanju uglavnom u Hrvatskoj, ali studiju jedne zemlje smješta u postjugoslavenski prostor. U zborniku u kojemu autori priloga u naslovima precizno navode države (Litva, Poljska, Rusija, Slovačka) i gradove (Beograd, Bukurešt, Kalinjingrad, Vilna, St. Peterburg) u kojima proučavaju urbane pokrete, samo su Stubbs i Bilić (2015) djelovanje tih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj naslovili kao “postjugoslavenski aktivizam”.
Vidan (2018) raspravlja o postjugoslavenskom filmu na primjerima jednoga srpskoga i jednoga hrvatskog filma: Markovićeva Tito i ja i Brešanova Maršala. U članku o stilskim promjenama modela u postjugoslavenskoj kinomatografiji, Pavičić (2010) razmatra po jedan bosanskohercegovački ( Grbavica Jasmile Žbanić), srpski ( Apsolutnih 100 Srđana Dragojevića) i hrvatski film ( Armin Ognjena Sviličića).10 Juričić (2021) naslovom najavljuje da razmatra političku satiru u postjugoslavenskoj sferi, a bavi se poglavito jednime srpskim ( Parada Srđana Dragojevića) i jednime hrvatskim filmom ( Narodni heroj Ljiljan Vinković Ivana-Gorana Viteza). Boban i Stanojević (2022) najavljuju da u članku razmatraju razvoj političke znanosti u postjugoslavenskim državama, ali među njima nema Crne Gore, Kosova i Makedonije. Kada razmatra jedan aspekt socijalnih politika u postjugoslavenskim zemljama, Dobrotić (2022) izostavlja Kosovo i Sjevernu Makedoniju zbog, kako je sama objasnila, jezičnih prepreka. Žanić (1998) je pak analizirao simbolični identitet postjugoslavenskih vojski u svim postjugoslavenskim državama koje su tada postojale.
Koriste se i općenitiji izrazi: postjugoslavenski okvir, postjugoslavenski kontekst, postjugoslavensko okruženje, postjugoslavenska regija, postjugoslavenska okolina, postjugoslavenska sfera, postjugoslavenska era, postjugoslavensko doba, postjugoslavenski put i, umnogome simbolično, “postjugoslavenski trans” (Bilić i Milanović, 2022). Narativ i diskurs o postjugoslavenstvu fragmentirali su se na različita polja – književno, filmsko, likovno, lingvističko, politološko, sociološko, kulturološko, pravno itd. – i usidrili u njima (Pavičić, 2011; Postnikov, 2012; Crnković, 2012; Duraković i Matošević, 2013; Duda, 2014; Duda, 2017; Gilić, 2017; Jelača, Kolanović i Lugarić, 2017; Vidan, 2018; Kolanović, 2018; Borjan, 2021).
S obzirom na primarnu usredotočenost postjugoslavenskih studija na politiku, najvećoj invazivnosti bio je izložen diskurs političke znanosti u koji su ušli izrazi postjugoslavenska politika, postjugoslavenski ratovi, postjugoslavenska tranzicija, postjugoslavenske države, postjugoslavenske vojske, postjugoslavenske javne politike, postjugoslavenski politički režimi, postjugoslavenski politički akteri, postjugoslavenske političke elite, postjugoslavenska ljevica, postjugoslavenska desnica, postjugoslavenski populizam, postjugoslavenska dijaspora, postjugoslavenski pokreti, postjugoslavensko građanstvo, postjugoslavenska tranzicijska pravda, postjugoslavenski identiteti, postjugoslavenski disidenti, postjugoslavenski mediji, postjugoslavenski politički aktivizam, postjugoslavenske memorijske prakse, postjugoslavenske politike povijesti, postjugoslavenski povijesni revizionizam itd.
Postjugoslavenske studije dobile su organizacijske i institucijske oblike, bilo da je njihovo proučavanje uključeno u zatečene društvene organizacije i institucije (Centar za ženske studije, Centar za mirovne studije, sveučilišni odsjeci i instituti humanističkih i društvenih znanosti, izdavačke kuće, Treći program Hrvatskoga radija, Sajam knjiga u Puli, znanstveni časopisi, tiskani mediji itd.), bilo da su osnovane nove organizacije i institucije (Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma na Sveučilištu u Puli, Postjugoslavenska mirovna akademija, Documenta, Kuća ljudskih prava, Multimedijalni institut, časopisi, novine i internetski portali, lokalne i regionalne ispostave inozemnih stranačkih zaklada, organizacije za zaštitu ljudskih prava, humanitarne organizacije itd.). Nastoje se etablirati i institucionalizirati kao poseban pravac teorijskoga konstruktivizma (Kratochwil, 2008). Neki njihovi autori osviješteni su teorijski i ideološki konstruktivisti, a drugi su samo profesionalni epigoni i oportunisti ili nepromišljeni sljedbenici i oponašatelji pomodnih trendova.
Postjugoslavenske studije postavljaju nekoliko jednostavnih pitanja. Zašto se suvremene političke činjenice, kako što je postojanje novih država, određuju mrtvim povijesnim faktom, kao što je Jugoslavija? Po čemu su to puke postjugoslavenske države? Samo po tome što su nastale poslije raspada SFRJ, premda su neke od njih postojale prije nastanka prve jugoslavenske države? Bi li bilo smisleno Kraljevinu Jugoslaviju nazivati posthabsburškom i postosmanskom državom – vezujući je nominalno za dva višestoljetna moćna imperija koji su ostavili duboke kulturne i društvene tragove u zemljama kojima su vladali i za koje je nemalo podanika Kraljevine Jugoslavije bilo osjećajno vezano? Ili je Kraljevina Jugoslavija bila postsrpska država? Zašto se Češka i Slovačka ne nazivaju postčehoslovačkim državama i zašto nema postčehoslovačkih studija? Tko još ozbiljan naziva Estoniju, Latviju i Litvu postsovjetskim državama? I tko će poslije sadašnjega rata nazivati Ukrajinu postsovjetskom zemljom, kao što se poslije razarajućih ratova devedesetih godina Hrvatska i Bosna i Hercegovina nazivaju postjugoslavenskim zemljama?
Nadalje, postoji li vremenska točka na kojoj bi uporaba pridjeva postjugoslavenski postala posve besmislenom i bizarnom? Ako je neko vrijeme poslije raspada Jugoslavije termin postjugoslavenski, kao i postkomunistički ili postsocijalistički, imao stanovitu funkcionalnu ulogu, što znače današnja nastojanja da se on trajno etablira kao dio naracijskoga i diskurzivnoga fundusa znanosti, medija i politike u Hrvatskoj? Jesu li zamislivi istraživački projekti ili tekstovi kao što je “Postjugoslavenska Hrvatska: pola stoljeća razvoja”? Na ta je pitanja umnogome posredno odgovorio Müller u članku „Goodbye, Postsocialism!“. Postjugoslavenske, kao ni postsocijalističke, studije nemaju navlastiti predmet istraživanja, nisu usredotočene na stvaran svijet nego na ideološki konstruirane pojmove, temelje se na teritorijalno-političkoj imaginaciji, prenaglašavaju jedan (1990) na račun drugih lomova u povijesti naroda koji su činili Jugoslaviju (1914, 1918, 1941, 1945), zatvaraju političku budućnost novih država u stare okvire. Stoga je, parafrazirajući Müllera, vrijeme da se postjugoslavenstvu kaže zbogom i da nema Jugoslavije nakon postjugoslavije.11
Jesu li postjugoslavenske studije znanstveno utemeljene?
Postjugoslavenstvo je bilo i ostalo ideološki konstrukt kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega virtualno operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna ili društvena činjenica. Nastojanja da se jedna ideološka fikcija pretvori u političku fakciju urodila su i imenovanjem te fikcijske tvorevine – ona se naziva “postjugoslavijom” (Abazović i Velikonja, 2014; Peruško, 2016; Babić, 2021).12 Ono što je bilo neimenovano, a činilo se i neimenljivim, ipak je dobilo bizarno ime. Simbolično mjesto postjugoslavije prije je zauzimala regija, ali to je bio previše općenit, konvencionalan i prozaičan izraz. Postjugoslavenski diskurs stoga želi zamijeniti regionalistički „performativni diskurs” kako bi nametnuo i legitimirao novo određenje granica, stvorio nove mentalne slike kod ljudi i manipulirao njima te pomoću svoje simbolične moći i funkcije gradio i razgrađivao društvene skupine i zajednice koje žive na respektivnom prostoru (Bourdieu, 1991: 220-221). Postjugoslavija intencijski integrira različite termine u jedinstven naziv. Da bi se ta tvorevina “oživjela”, nužno je, eksplicitno ili implicitno, misaono dekonstruirati i desubjektivizirati, a obično i politički denuncirati i demonizirati države koje postoje na “njezinu” tlu što su ga, takorekući, uzurpirale.
Postjugoslavija nema konstitutivna obilježja dobroga pojma. Prihvati li se Gerringovo (1999) određenje dobroga pojma, postjugoslaviji se može pripisati samo stanovita rezonantnost, budući da odjekuje, odzvanja i izaziva “kognitivni klik” kod nekih pojedinaca i društvenih skupina ili sredina. No pojam nije parsimoničan, koherentan, diferenciran, dubok i poznat da bi bio teorijski koristan. Gerring (1999: 357-358) tvrdi da oblikovanje pojma ili koncepta ima tri dimenzije: (a) pojavu ili događaj koje treba definirati (ekstenzija, denotacija ili definiendum); (b) pridjeve ili osobine koje pojavu ili događaj određuju (intenzija, odrednice i definiens); (c) naziv koji se odnosi na a i b (termin). U primjeru postjugoslavije postupak je obrnut: pojava je imenovana prije no što je određena jer je c prethodilo a i b.
Milutinović (2021: 735) konstatira da “postjugoslavenski” izražava ideološke sklonosti pojedinaca okupljenih u neformalnom savezu pristaša protunacionalističke i socijalističke ideologije koji želi oponirati nacionalističkoj i neoliberalnoj politici država sljednica Jugoslavije. Oni navodno žele nadići provincijalnost i parohijalnost u koje ih guraju zagovornici nacionalističkih i nacionalnih opcija. Autori postjugoslavenskih studija žele “’potkopati’ nešto ili nekoga, ili ih ‘uzdrmati’, ‘nadići’ ili ‘iznova nacrtati granice’, ili učiniti svijet boljim mjestom na neki drugi način. Termin postjugoslavenski izraz je ideoloških sklonosti i političkoga aktivizma kojim se želi promijeniti politička stvarnost država sljednica ili se samopozicionirati na kulturnom polju” (Milutinović, 2021: 735).
Prvo je, misli Milutinović, nerealno, a drugo sebično. Treba dodati da su društvenim znanostima zavladali priličan nemar i nehaj prema odgovornoj i promišljenoj uporabi pojmova i naziva, što dugoročno može biti pogubnije za njihov razvoj od prodora kojekakvih ideoloških konstrukcija. Cijeli fenomen postjugoslavenstva nije opravdano svesti na “nevinu deskripciju” koja nema ideološke i političke implikacije, kao da je posrijedi uporaba zgodna i funkcionalna termina koji zamjenjuje zamorno nabrajanje novih država, valjda i onda kada je riječ o dvije od njih. U političkoj znanosti nazivlje uvijek ima političko značenje i izražava ono političko što je sadržano u njemu.
Postjugoslavenske studije uglavnom su znanstveno upitne, kako teorijski tako i metodološki. Osim konstruktivizma, implicitno se oslanjaju na pristup ovisnosti o prijeđenom putu ili path dependence theories (Mahoney, 2000; Alexander, 2001; Geener, 2005; Magnusson i Ottosson, 2009; Allen, 2010). Teorijski pristup određuje i metodologiju komparativnih istraživanja, to jest primjenu dizajna najsličnijih slučajeva, ako istraživački dizajn uopće postoji ili se makar nazire (Della Porta i Keating, 2008).
Metodološki se zasnivaju na namjernome i neslučajnome istraživačkom uzorku, koji je povezan s prirodnom i neprirodnom selekcijskom pristranošću kao jednom od glavnih grešaka u dizajniranju komparativnih studija. Prirodna pristranost znači da autori biraju samo slučajeve koji su im znani – zemlje čiji jezik razumiju, a povijest, politiku ili kulturu poznaju. Nije stoga neobično što u uzorku zemalja kojima se bave postjugoslavenske studije obično nema Kosova, Makedonije i Slovenije. Ta je vrsta pristranosti česta u komparativnim istraživanjima općenito, smatra se shvatljivom i naziva “oportunističnim izborom”. Neprirodna selekcijska pristranost podrazumijeva pak namjeran izbor određenih slučajeva ili eksplanatornih varijabla kako bi se potvrdile polazne hipoteze – one su u postjugoslavenskim studijama najčešće zamijenjene deduktivno izvedenima tezama koje se ne provjeravaju – te proizvodi iskrivljene rezultate istraživanja. Uočljiv je i nedostatak negativnih ili kontrolnih slučajeva, poput drugih balkanskih i srednjoeuropskih država, kako bi se pomoću njih provjerilo postoje li jednaki ili slični fenomeni i izvan postjugoslavenskih zemalja (Collier i Mahoney, 1996; Hugh, 2003; Geddes, 2003; Della Porta i Keating, 2008; Caramani, 2010; Kasapović, 2011). Jesu li, primjerice, češka i slovenska književnost tematski, žanrovski, stilski sličnije nego slovenska i crnogorska književnost? Jesu li srpski i mađarski populizam strukturno sličniji od srpskoga i makedonskoga populizma? Je li hrvatska politička desnica ideološki sličnija poljskoj nego bilo kojoj drugoj desnici u postjugoslavenskim zemljama?
Iz spomenutih je primjera očito da su postjugoslavenske studije u metodološkom pogledu studije jedne ili dviju zemalja i studije s malo slučajeva pa njihovi rezultati nisu najpogodniji za teorijska poopćavanja. No ideološka i politička poopćavanja ionako ne mare previše za stroge teorijske i metodološke postupke istraživanja. Kako bilo da bilo, postjugoslavenske studije makar potiču raspravu o politikama imenovanja – pojedinaca, rasa, nacija, vjera, spolova, mjesta, regija, identiteta, povijesnih događaja… pa čak i virusa i epidemija (Guenther, 2009; Walsh, 2012).