Rat, mir i nomos: o nemogućnostima šmitovske transgresije prostora

Uvod

Invazija Rusije na Ukrajinu 2022. otvorila je pitanje novog ustrojstva svijeta. Štoviše, danas se liberalizam kao i u prvoj polovini prošlog stoljeća suočio s mogućnošću da možda više nije u stanju osigurati univerzalnu prevlast Zapada. Takvo stanje liberalizma možemo usporediti s onim što o njemu piše Carl Schmitt početkom Drugog svjetskog rata: “Liberalna sloboda mišljenja zapadne demokracije danas je povijesno prevladana. Ona sada služi da pravno ozakoni puki status quo i jamči svetost prava, posvetu legalnosti i legitimnosti, na skup globalnih posjednina“ (Schmitt, 2011b: 89). Jedan smjer razmišljanja, s tim u vezi, teži da se problematiziranjem novog ustrojstva svijeta hegelovski prisjetimo misije liberalne revolucije iz 1989.1 Ispada da tim tragom, jednom za svagda, treba riješiti problem država koje nisu usklađene sa Zapadom što se primarno odnosi na Rusiju i Kinu (v. Fukuyama, 1994: 509). Posljedično bi se vratili “snovima o univerzalnoj pacifikaciji putem kulture i potrošačkih dobara“ (Rasch, 2005: 178).

Drugi smjer mišljenja poodavno odbacuje liberalnu globalizaciju i pritom se uglavnom oslanja na Schmitta kao “upornog kritičara liberalnog univerzalizma i njegovih pretenzija da ponudi istinski i jedini legitimni politički sustav“ (Mouffe, 2007: 148). Među njima nalazimo kritički orijentirane teoretičare koji su svojedobno objavili radove u danas gotovo nezaobilaznom zborniku The International Political Thought of Carl Schmitt (Odysseos i Petito, 2007). Mouffe, njihova svojevrsna predvodnica, drži, primjerice, kako s 1989. nije došlo do “uspostave kozmopolitskog novog svjetskog poretka“ nego “neupitne hegemonije SAD-a“ koja se jedino može okončati “uspostavom multipolarnog svijeta“ (Mouffe, 2007: 147). Za nju je presudno što je Schmitt bio autor kome je “svijet bio pluralan, nipošto univerzalan“ te što je bio “nepokolebljiv u stavu kako bi svaki pokušaj globalnog nametanja jedinstvenog modela imao strašne posljedice“ (ibid.: 148).

Kada je posrijedi Petito, on ponavlja ono što se nerijetko prvo čuje kada se spominje Schmitt: “Schmittova misao ... pruža bogatstvo uvida i intelektualne resurse za artikulaciju našeg sadašnjeg globalnog stanja i u tom smislu Nomos zemlje treba smatrati klasikom međunarodne političke misli“ (Petito, 2007: 179). Možda je još izravniji od Mouffe jer tvrdi da je “povratak svjetskoj politici kultura i religija koja osporava samu liberalnu i zapadnocentričnu matricu suvremenog međunarodnog društva … ono u čemu leži vrhunaravna aktualnost Schmittove apokaliptične pozicije protiv svjetskog jedinstva“ (ibid.: 180). Za razliku od Petita i Mouffe, Zolo teži reafirmaciji pojma carstva kako bi, pomoću Schmittovog shvaćanja prostora i (međunarodnog) prava, “označio globalnu hegemoniju SAD-a 'imperijalnom'“ (Zolo, 2007: 154).

U članku će se prvo kritički raščlaniti koliko Schmitt, obzirom na njegovo shvaćanje političkog, teži promicati mir budući da je, primjerice, Petito sklon tako nešto tvrditi. Drugo, razmjerno podrobno će se izvesti što Schmitt pripisuje pojmovima kao što su konstitutivna moć, veleprostor2 i nomos, a što oni koji su ih, na različite načine, prigrlili (Mouffe, Burgess, Rowan3 i Zolo). U posljednjem dijelu članka istražit ću Rowanovo tumačenje koje je kritično prema njihovoj inačici lijevog pluriverzuma, ali pritom ima poteškoća sa Schmittom kad je u pitanju prevladavanje prostora. Izbor navedenih autora napravljen je na osnovi jednostavnog kriterija. Oni, u osnovi, vjeruju da “postoji mogućnost alternative“ postojećem globalnom poretku (Minca i Rowan, 2016: 48). Neki, poput Burgessa, doduše, drže da je EU model emancipacije odnosno “novi poredak naroda, kulture i vrijednosti u prostoru“ (Burgess, 2007: 198) iako taj stav nema previše pristaša. S druge strane, Rowan možda najviše teorijski provocira sa svojim radikalnim demokratizmom jer bi, pomoću Schmitta, dokinuo svaki nomos, zastupajući stav da je postojeći poredak moguće “razumjeti kao ne samo povijesno nego isto tako ontologijski kontingentan“ (Minca i Rowan, 2016: 51). Pokazujem, međutim, kako za tako nešto nema dovoljno uporišta u Schmittovom učenju.

U metodologijskom smislu uglavnom ću se osloniti na Schmittov naputak o sudbini pojmova iz njegova Predgovora za talijansko izdanje Pojma političkog (1971). Da podsjetim, Schmitt u tom kratkom tekstu tvrdi kako je “Europa izgubila položaj središta svjetske politike“ što je uzrokovalo “potresanje specifičnih pojmova“ (2001c: 54). Ti su pojmovi (npr. „država i suverenost, ustav i zakon, legalnost i legitimnost“) tvorbe “Jus Publicum Europeaum i s njim propadaju“, što koriste “novi, ne-državni subjekti politike, borbene klase i rase s novim grupiranjima prijatelj-neprijatelj“ (ibid.).4 Stoga se nadaje da je “klasični profil države razbijen onda kada je otpao njen monopol na politiku“ (ibid.: 56). To, naime, znači da su se “uspostavili novi, drukčiji subjekti političke borbe, s državom ili bez nje“ što Schmitta vodi zaključku da se “sada 'politika' razlikuje od 'političkoga' (ibid.). Međutim, neovisno o svemu tome, primjećuje, kako je “često čudnovato s kolikom se revnošću upravo novi subjekti služe starim pojmovima“ (ibid.: 53). Ovi su navodi važni za radikalniju lijevu teoriju koja eksploatira to što je “sama nezgoda političkog u činjenici što njegovo izbijanje razara uspostavljene postave prikladnih subjekata i prostora“ (Rowan, 2012: 149). Kako i ona koristi pojam nomosa (i s njim povezane pojmove rata, mira i konstitutivne moći), “bilo bi naivno u tome vidjeti znak konzervativizma“ (Schmitt, 2001c.: 53). Naime, ona ih nastoji prilagoditi svojim potrebama izbjegavajući, kako ćemo vidjeti, neke ključne komponente na kojima je, barem u slučaju nomosa, njegov glavni promicatelj Schmitt inzistirao.

Schmittovo shvaćanje političkoga i nepravedni neprijatelj

Najprije se valja osvrnuti na predano uzdanje u Schmittovu tvrdnju iz Nomosa zemlje da “ideja novog nomosa“ pripada “onima koji su spremni na mir“ (2011c: 9). To čini Petito koji tim citatom završava svoj tekst (v. Petito, 2007: 180). Naglašavanje 'spremnosti na mir' nije u skladu sa Schmittovim viđenjem ljudske naravi i rata odnosno njegovom kritikom Kantovog shvaćanja (vječnog) mira5 i tzv. 'nepravednog neprijatelja'. Treba reći da Schmitt u Pojmu političkoga, između ostalog, raspravlja o tome “je li čovjek 'opasno' ili bezopasno … biće“ (Schmitt, 2007b: 89). Na to ponajprije odgovara shvaćanjem političkoga koje se zasniva na egzistencijalnom suprotstavljanju prijatelj/neprijatelj. Posrijedi je, kako kaže, “krajnji stupanj intenziteta povezivanja ili razdvajanja“ (ibid.: 71). Politički neprijatelj, primjerice, nije uvijek “moralno zao“ jer je „naprosto onaj drugi, stranac“ i po svojoj biti je “u ... egzistencijalnom smislu nešto drugo“ (ibid.).

Stoga se sukobi s njima “ne mogu riješiti ni nekim unaprijed utvrđenim normiranjem ni presudom ... nekog 'nepristranog' trećega“ na tragu liberalizma koji Schmitt kritizira. Schmittu je, glede ljudske naravi, otud jasno da je “sfera političkog na kraju određena realnom mogućnošću neprijatelja“, pa “političke predodžbe i misaoni tokovi ne mogu imati koristi ako uzmu antropološki 'optimizam' za svoje polazište“ (Schmitt, 2007b: 92). Kad je već tako, on preporučuje da se pojmovi prijatelj/neprijatelj uzimaju “u njihovom konkretnom, egzistencijalnom smislu, a ne kao metafore ili simbole“ (ibid.: 72). Svijet u kojem je tako nešto odstranjeno bio bi “svijet bez politike“ koji bi, po Schmittu, bio blizak onom što Kant promiče (ibid.). To se nadaje iz njegove kritike Kanta. Schmitt se, primjerice, obrušio na ono što Kant u Metafizičkim počelima pravnog nauka zove “nepravedni neprijatelj“ (Kant, 1999: 139). Posrijedi je ona vrsta neprijatelja prema kojem se “napadnuta država ... smije služiti svim dopustivim sredstvima“ (ibid.). Takav neprijatelj je to 'zaslužio' jer svojim javnim djelovanjem osporava “stanje mira“ odnosno “ovjekovječuje prirodno stanje“ (ibid.). Budući da je izvršio “povredu javnih ugovora za koji se može pretpostaviti da se tiče svih naroda čija se sloboda time ugrožava“, narodi se udružuju protiv njega kako bi ga “naveli na prihvaćanje novog uređenja koje po svojoj naravi nepovoljno utječe na sklonost ratu“ (ibid.).

Prema Schmittu, to bi bio “križarski pohod“ budući da “nemamo posla jednostavno s nekim zločincem nego s 'nepravednim neprijateljem', s onim tko nastoji da ovjekovječi prirodno stanje“ (Schmitt, 2011c: 188). I to ga posebno brine u slučaju Njemačke nakon svjetskih ratova jer su oni doveli do ozbiljnih nastojanja da se gubitnici ratova smatraju zločincima. Kako je to bilo moguće? Schmitt daje odgovor na to kad raspravlja o posljedicama Prvoga svjetskog rata. On tvrdi kako je “belgijska strana ukazala na razliku između pravednog i nepravednog rata, pozivajući se na povredu neutralnosti Belgije“ (Schmitt, 2011c: 314). Promjena značenja rata nastupila je zapravo Versajskim ugovorom (primjerice njegov čl. 227 optužuje bivšeg cara Wilhelma II, a čl. 231 tiče se ratne krivice). Ako se zanemare ratni zločini koji su akti kršenje ratnog prava, Schmitt primjećuje da je uvedena novost koja se odnosi na poraženu državu. Ona, naime, mora izručiti “vlastite državljane koji su bili ratni zločinci“ (ibid.: 317). To se prije rješavalo amnestijom, ali “tome je sada, s diskriminacijom pobijeđenih, došao kraj“ (ibid.).6

Na osnovi te modifikacije “napad je počeo biti mišljen kao zločin a ne kao, u krajnjoj liniji, legitimno sredstvo države za promicanje njenih interesa“ kao što je to bilo u Jus Publicum Europaeum (Kervégan, 1999: 60). Posljedično su, kad je u pitanju vođenje rata, sredstva postala gotovo neograničena. Zapravo se radilo o stvaranju specifičnog etosa u međunarodnom pravu koji je identificirao “totalnog neprijatelja“ odnosno “totalni rat“ što nije bio slučaj u tzv. klasičnom ratu. Schmitt ovaj potonji shvaća kao ograničeni rat te kaže da je “bit europskog međunarodnog prava bila ograničavanje rata“ (Schmitt, 2011c: 212). Ako nije bila riječ o sukobu velikih sila što bi, po njemu, moglo voditi u “totalni rat“ (odnosno onaj za “ustrojavanje novog prostornog poretka“), onda bismo bili suočeni s “uređenim odmjeravanjem snaga, koje se odigrava u ograničenom prostoru, pred svjedocima“ (ibid.). Stoga se radilo o ratovima koji su “suprotnost neredu“ koji se povezuje s “nihilističkim akcijama mržnje i osvete,“ koje vode “međusobnom uništenju“ (ibid.).

Schmitt je vidljivo puno bliži tome da se ustanovi “neki oblik odmjeravanja snaga“ koji je ostvariv “tako što se protivnik priznaje kao neprijatelj na istoj razini, kao justus hostis“ (Schmitt, 2011c: 212).7 Za razliku od toga, neprijatelja u 'totalnom ratu' možemo “pretvoriti ... u neljudsku nakazu protiv koje se ne treba samo braniti, nego se ona mora definitivno uništiti“ (Schmitt, 2007b: 76). Posrijedi je dakle “rat istrebljenja“ u onom što Schmitt naziva “međunarodni građanski rat“ (v. Kervégan, 1999: 60-61). I to ga navodi na tvrdnju kako je “rat danas još prisutan kao realna mogućnost što je jedino važno za razlikovanje prijatelja i neprijatelja i za spoznaju političkoga“ (Schmitt, 2007b: 78).

Schmitt i konstitutivna moć

Rory Rowan se, kako smo napomenuli u Uvodu, poziva na tzv. konstitutivnu moć koju je Schmitt u svojoj Nauci o ustavu iz 1928. definirao kao “'političku volju čija je moć, ili autoritet u stanju donijeti opću odluku o tipu i obliku političke egzistencije'“ (Schmitt, 2008: 125).8 Kako se Rowan, u osnovi, ne bavi tom knjigom ukratko ću izvesti Schmittovu poziciju. Schmitt, naime, tvrdi da je ta moć “konkretni politički bitak“ (ibid.). U tom smislu se može zaključiti kako joj ustav ne mora biti posebna prepreka budući da 'konstitutivna moć' nema granica. Schmitt je, naime, shvatio da je “demokracija, a ne samo monarhija, mogla biti izraz političkog apsolutizma“ (Cristi, 1998: 124).

Neovisno o tom zaokretu prema specifičnom demokratizmu, Schmitt je, međutim, ipak ostao na stavu da je “ustav moderne buržoaske pravne države mješoviti ustav zato što se unutar druge, tj. političke komponente, različita načela i elementi političkog oblika (demokracija, monarhija i aristokracija) međusobno povezuju i zajedno miješaju“ (Schmitt, 2008: 237). Njemu je zapravo ključno da “na ovaj način politički dio suvremenih ustava odgovara drevnoj tradiciji, prema kojoj idealni državni poredak uvijek počiva na vezi između različitih načela političkog oblika i njihovoj mješavini“ (ibid.). Schmitt se uz to priklanja liberalnom shvaćanju predstavništva: “Ideja predstavništva počiva na narodu koji egzistira kao političko jedinstvo posjedujući vrstu bitka koji je viši, unapređeniji i intenzivniji u usporedbi s prirodnom egzistencijom neke ljudske skupine koja živi zajedno“ (ibid.: 243). I završno, on zaključuje da “predstavništvo sadrži istinsku oporbu demokratskom načelu identiteta ... (jer) ... tzv. 'predstavnička demokracija' je tipičan mješoviti i kompromisni oblik“ (ibid.: 251).

Rowan se zapravo oslonio na Kalyvasovu (2008) interpretaciju Nauka o ustavu kako bi legitimirao svoje radikalno demokratsko čitanje Schmitta. Naime, Kalyvas s velikom ozbiljnošću uzima Schmittovu tvrdnju da narod “nikad ne može postati ... puki državni 'organ'“ te da “u svojoj biti opstaje kao neorganizirani i neoblikovani entitet“ (Schmitt, 2008: 271). Zaključuje kako se, na taj način, Schmitt “povezuje s modelima radikalne demokracije“ (Kalyvas, 2008: 181). Takva interpretacija nije previše sporna jer narod, po Schmittu, ima potrebu da se unutar tzv. konstituirane politike prikloni “apokrifnim aktima suvereniteta“ koji predstavljaju “povremenu i prešutno prihvaćenu primjenu akata suvereniteta“ (npr. referendumi i plebisciti) (Schmitt, 2008: 55). Iz toga slijedi da narod u uvjetima tzv. 'normalne politike' “povremeno izrasta iz konstituirane moći“ (Kalyvas, 2008: 176). Po svemu sudeći ovi su akti za Schmitta “skromne ali važne manifestacije demokratskog otpora i unutar proceduralizma“ (ibid.: 176). Slijedom toga konstitutivna moć ipak ostaje u suglasju s liberalnim konstitucionalizmom.

Neovisno o tome što ga povezuje s 'izvanparlamentarnom ljevicom', Kalyvas konstatira kako je “razočaravajuće [to što] Schmitt“ nije “eksplicirao svoje ideje spontanih i autonomnih skupština“ (ibid.: 181). Štoviše, izlaže ga kritici zbog neuvažavanja deliberacije odnosno tvrdi da “'politika volje' nije dovoljna za radikalno demokratski projekt s normativnim sadržajem“ (ibid.: 183). Ipak, najvažnije je to što Kalyvas smatra da je Schmitt unutar “rigidno pravnog pojmovnog okvira“ zapravo “propustio vidjeti da bi narod mogao izraziti ... volju na više različitih načina, neovisno o stvaranju novog ustava, jednako izvanredno, transgresivno i produktivno“ (ibid.: 185). Dakle, prema Kalyvasu, osnovni su problem njegove pravne kategorije (što se odnosi i na konstitutivnu moć) jer se demokratska (izvanredna) politika ne može svesti na ustav i njegove izmjene. Naime, dimenzije politike koje su “povezane sa socio-ekonomskom strukturom, simboličkim poljem, borbom za priznanje još su uvijek izostavljene“ (ibid.: 185). Neovisno o ovoj kritici, Kalyvas drži da je to što je Schmitt “prikazao narodne skupštine u kategorijama izvanrednog suverena ostaje dalekosežno“ (ibid.). Time se, naime, omogućuje “opstanak politike izvan okvira tijekom normalnih vremena i širenje političkoga“ (ibid.: 186).

Stoga se čini prihvatljivom Cristijeva napomena da “demokratsko preobraćenje“, na tragu Sieyèsa,9 nije ostvareno jer je Schmitt, usred “demokratske revolucije“ koja je neodvojiva od “konstitutivne moći naroda“, išao na to da je “razoruža“ (Cristi, 1998: 124). Težio je, kako smo vidjeli, svojevrsnoj ravnoteži na osnovi “liberalnog ideala vladavine prava“ što znači da “liberalna komponenta vladavine prava treba neutralizirati komponentu političke demokracije i obrnuto“ (ibid.). Iz ovog se može zaključiti da Schmitt nije predani radikalni demokrat, ali i da je i dalje privlačan za teorijsku ljevicu10 različitih opredjeljenja, barem kad je posrijedi tumačenje konstitutivne moć.11 To je pojačano Schmittovim shvaćanjem suvereniteta koje polazi od pretpostavke da u “iznimci snaga stvarnog života probija koru mehanike ukrućene u ponavljanju“ (Schmitt, 2001a: 96). Štoviše, posrijedi je “tajnovita istost onog što je temelj i onog što je transgresivno“ (Prozorov, 2007: 86).12 Međutim, kako se Rowan afirmativno poziva,13 između ostalih, na Rancièrea trebalo bi uzeti u obzir njegovo shvaćanje demokracije/politike kad su posrijedi implikacije transgresivnosti. Rancière se drži ograničenja koje Schmitt u svom shvaćanju konstitutivne moći odnosno suvereniteta zna, blago rečeno, zanemariti. Primjerice, Rancière potencira demos, kao subjekt koji "deklasificira ... razgrađuje pretpostavljenu prirodnost poredaka", u odnosu na okhlos (Rancière, 2012: 52). Podsjeća kako okhlos "nije neuređeno komešanje mnoštva već (je) mrziteljsko okupljanje oko strasti Jednog koje isključuje" (ibid., 50). Schmittovo shvaćanje suvereniteta je prepoznato, ne po takvoj normativnoj opreznosti, nego po tome što ga on vidi “kao samu otvorenost“ (Ojakangas 2007: 210).14 Otud svi oni s akademske ljevice koji ne žele to zamijetiti nego forsiraju revolucionarni učinak konstitutivne moći odnosno 'temelja bez temelja' (Rowan) upadaju u teorijski, ali i vrijednosni metež.

Veleprostor i nomos

Kad je posrijedi veleprostor i pitanje nomosa, primarni je problem što preuzimanje ideje 'veleprostora' od strane Mouffe i njenih kolega pogoduje “regresivnom razumijevanju politike prostora“ (Rowan, 2011: 145). Poznato je da Mouffe i ostali vide u veleprostoru branu liberalnom univerzalizmu koji danas iznova otkriva smisao 1989. Schmitt se problemom veleprostora bavi od druge polovine tridesetih godina prošlog stoljeća jer su mu se otvorila “pitanja vanjske politike i međunarodnog javnog prava“ (Kervégan, 1999: 55). Prethodno je već došlo do promjene njegove političke orijentacije (nedvojbena potpora nacizmu). Time je samo ubrzan njegov prijelaz na “ideologiju čiji glavni predstavnici nasilno izlažu protudržavna uvjerenja“ (ibid.: 57).

To se moguće najbolje vidi u njegovom članku Država, pokret i narod. U njemu Schmitt konstatira da “država u smislu državnog činovništva i sustava organizacije gubi monopol političkoga što ga je sebi stvorila u 17. i 18. stoljeću“ (Schmitt, 2007c: 108). Zapravo je ona sada “prepoznata samo kao dio političkog jedinstva i to dio koji je upućen na organizaciju što nosi državu“ (ibid.). Štoviše, ustav i legalnost postaju drugorazredne činjenice pa se “pomiču iz središta zajednice na neko drugo mjesto političkog života“ (ibid.). Isto je tako promijenjen odnos države i naroda. Naime, umjesto “antitetičkih rascjepa“ država protiv naroda i obrnuto, “u nacionalsocijalističkoj državi vodeće političko tijelo, koje nosi državu i narod, ima zadaću spriječiti i prevladati sve takve antiteze“ (ibid.: 109). Naime, upravo je to zadaća pokreta odnosno vodstva koji je, kako vidimo, “politički element zajednice“ (ibid.). Otud proizlazi da Schmitt više neće htjeti političko “definirati u smislu države nego se prije država mora definirati u smislu političkoga“ (ibid., 108).15

U međunarodnim odnosima Schmitt kritizira novu vrstu univerzalizma: “Univerzalizacija Monroeove doktrine preko Roosevelta i Wilsona bila je ... izopačenje istinskog Grossraum načela neintervencije u neograničeni intervencionizam“ (Schmitt, 2011b: 95). Zapravo je riječ o “rastakanju konkretnog, prostorno određenog pojma poretka u univerzalistički 'svijet' ideja“ čime je nastala “panintervencionistička ideologija ... sve pod plaštom humanitarizma“ (ibid.: 90).16 Time su Amerikanci, po Schmittu, “izvorno i istinsko Monroeovo načelo zamijenili ideologijskom idejom liberalne demokracije“ što je bilo ključno za globalno oplođivanje odnosno proliferaciju njihovog kapitala (Schmitt, 2011a: 48).17 Nadaje mu se stoga da treba reafirmirati načelo veleprostora, tj. “prostora u koji njemu izvanjske sile ne bi mogle zadirati“ (ibid.: 46). Schmitt stoga vjeruje da je izlaz u “mogućnosti ravnoteže snaga, onih nekoliko veleprostora koji između sebe stvaraju novo međunarodno pravo na novoj razini i s novim dimenzijama“ (Schmitt, 1995b: 500).

Schmitt, međutim, nije ostao na pojmu veleprostora nego je uskoro istupio s razmjerno razvijenim pojmom nomosa. Time je zapravo s decizionizma prešao na “filozofiju konkretnog poretka“ koju je naznačio još u Političkoj teologiji: “Upravo jedna filozofija konkretnog života ne smije se povući pred izuzetkom i ekstremnim slučajem, nego se za nj mora zanimati u najvećoj mjeri“ (Schmitt, 2001b: 96). U novim je okolnostima, međutim, pod to podvedeno mišljenje koje se odnosi na “konkretni institucionalni poredak i njegov povijesni razvoj“ (Ojakangas, 2007: 213). Razvoj tog shvaćanja možemo pratiti kroz njegov spis O tri vrste pravnoznanstvenog mišljenja izvorno objavljen 1934. U njemu propituje egzistenciju prava koje se, po njemu, javlja kao odluka, poredak i pravilo. U potonjem, Schmitt vidi mrski mu normativizam: “normativističko mišljenje, što je više čisto normativno, vodi k sve većem razilaženju norme i stvarnosti, ... pravila i konkretnog stanja stvari“ (Schmitt, 1943: 196). Jasnu nesnošljivost prema normativizmu samo još podcrtava kada kaže: “čak ako se trudimo učiniti sudca čistim organom čiste norme ... zalazimo u poredak ... i ne podvrgavamo se čistoj normi nego konkretnom poretku“ (ibid.: 195). Iz toga izvodi ukupni zaključak kako “nomos, koji hoće biti pravi kralj, mora u sebi imati stanovite nepromjenjive, ali konkretne kvalitete poretka“ (ibid.: 194).

U knjizi Nomos zemlje u osnovi ista teza ne ostaje samo na pravnim odnosno filozofijskim potkrjepama nego se i umnogome povijesno konkretizira, doduše na osebujan način. Stoga prvo saznajemo kako pojam nomosa ima dugu povijest, ali ne i potpuno jasan smisao. Najčešće biva shvaćen kao zakon ili poredak. Međutim, Schmitt autoritativno forsira svoje viđenje njegova značenja i zapravo 'otkriva' ono što mu danas pripisujemo. Naime, nomos, po njemu, vuče porijeklo od grčkog glagola nemein, “koji znači dijeliti, 'napasati'“, pa je, s tim u vezi, i “mjera koja raspoređuje i smješta zemljište i tlo zemlje po nekom određenom poretku, kao i lik političkog, društvenog i religijskog poretka koji je time dat“ (Schmitt, 2011c: 49). Ukratko, riječ je o uzimanju odnosno zauzimanju, podjeli i iskorištavanju (tj. napasanju ili stvaranju) kao „trima činima iskonske drame“ (Schmitt, 2003b: 351).18 Kako se više ne uzda u 'odluku' nego u 'prirodno evoluirano pravo' (Ojakangas, 2007: 213), “veliki pračinovi prava ostaju smještanja vezana za zemlju“ odnosno “zauzimanja zemlje, osnivanje gradova i osnivanje kolonija“ (Schmitt, 2011c: 14). U Nomosu zemlje to izvodi, “tragajući za korijenima“ (Ojakangas, 2007: 214) na osnovi prilično netipičnog uvida da je “zemlja majka prava“ odnosno pravde koja “čovjeka nagrađuje rastom i žetvom“ (Schmitt, 2011c: 11). Zemlja se nadalje omeđuje i konačno, na njoj postoje “očigledni poredci i smještanja zajedničkog života“ (ibid.). Kad je posrijedi more, ono ostaje razmjerno nezauzeto. Schmitt stoga nalazi nomos kao “konkretno prostorno jedinstvo“ na osnovi kojeg “pleme ili grupe sljedbenika nastanjuje, tj. povijesno se smješta i uzdiže jedan komad zemlje do polja sile jednog poretka“ (ibid.).

'Zauzimanje zemlje' nije ograničeno na promicanje prava (političke) zajednice/nacije nego ima daleko šire implikacije. Ustvari, Schmitt iz logike nomosa i njegovih inačica izvodi povijest vladavinskih oblika na razini političkih zajednica, ali i uređenja njihovih međusobnih odnosa što kulminira u Jus Publicum Europeaum koji je dokinut Prvim svjetskim ratom. Naravno da nakon Drugog svjetskog rata zauzimanje zemlje biva, prema Schmittu, potisnuto drugom područjima interesa velikih sila (zrak, industrija odnosno svemir). Tim stavom ostaje na stajalištu kako je i dalje ključno postojanje “prostora za slobodno odmjeravanje i provjeru nečije snage“ (Schmitt, 1991: 28; v. Ojakangas, 2007: 215) čime se jamči da se “većina kombinacija 'jednog svijeta' pokazuju preuranjenima“ (Schmitt, 1995b: 500).

Nomos ili ne-nomos?

U ovom odjeljku teksta okrećem se onima koji su, s pozicija akademske teorijske ljevice, manje-više prisvojili pojam nomosa. Prvo treba navesti Odysseos i Petita koji vjeruju da bi njihov pothvat, tj.The International Political Thought of Carl Schmitt, “mogao potaknuti još kreativnije mišljenje, pronicljivije nego što ova knjiga može ponuditi, da se ide 'onkraj Schmitta' u potrazi za novim nomosom zemlje“ (2007: 15). U svom samostalnom članku u tom zborniku, Petito ostaje uglavnom usklađen sa Schmittovim viđenjem više veleprostora i tvrdi da “budući nomos zemlje, prikladan za multikulturno i globalizirano međunarodno društvo ne može biti samo liberalan i zapadnocentričan“ nego će “tražiti značajnu koncepciju prisutnosti različitih kultura i civilizacija“ (Petito, 2007: 180). Mouffe je, s tim u vezi, stava da je “krajnje vrijeme da priznamo pluralni karakter svijeta i ukinemo eurocentrično načelo kako se modernizacija može odvijati samo kroz vesternizaciju“ (2007: 152). Zagovara odbacivanje maštarije kao što je, primjerice, ona o tzv. demokratskom transnacionalizmu koji se oslanja na globalno civilno društvo i poslovni sektor i otud navodno doprinosi miroljubivom uređenju svijeta. U praktično-političkom smislu, promjena (odnosno novi nomos) bi trebala biti moguća jedino ako se uspostave, što danas zvuči naivno, “kanali legitimnog izražavanja neslaganja“ koji trebaju omogućiti “pluralistički svjetski poredak ustrojen oko određenog broja veleprostora i istinskih kulturnih polova“ (ibid.: 153).

Sljedeći je Burgess koji je nešto poduzetniji, ali na neobičan način. On, naime, dovodi u vezu Europsku uniju, tj. njen pravni sustav s mogućnošću nastanka novog nomosa. Ipak, mora konstatirati kako taj sustav “ne može ispuniti prazninu koja je nastala propašću Jus publicum Europaeum koji je Schmitt oplakivao“ (Burgess, 2007: 198). Iako je svjestan nemogućnosti globalne ekspanzije EU-a, aktualizira pojam nomosa. Međutim, njegovo viđenje nomosa zapravo odgovora smislu pojma EU(ropskog) veleprostora: “novi europski nomos: novi prostorni poredak, utemeljen ne na pravu koje uređuje prostor nego se gradi na novom poretku naroda, kultura i vrijednosti u prostoru“ (ibid.). Po njemu je, dakle, to “vrsta novog nomosa koji je obilježen multikulturalnim tijekom vrijednosti koji ima sistematski zamagljenu poveznicu s teritorijem, koji funkcionira u globalnoj ekonomiji i koje su, štoviše, zaštićene sigurnosnim planom koji doseže onkraj 'tradicionalnog' internacionalnog prostora Europe“ (ibid.). Iz ovog se može vidjeti da 'nomos' koji Burgess vjeruje da EU gradi nije previše udaljen od onog što Schmitt u svojim radovima s kraja tridesetih godina zove veleprostor gdje ovo 'vele' “sadrži značenje koje je više od pukog kvantitativnog i matematičko-fizičkog“ (Schmitt, 2011a: 119; v. 2011b). U Burgessovom primjeru naglasak je, kako vidimo, na promicanju vrijednosti EU-a u prostoru njenog potencijalnog proširenja.

U raspravu o veleprostorima i njihovim širenjima, treba uvesti i Danila Zola koji pokušava oživjeti pojam carstva. Drži kako se, sljedeći Schmittovu kritiku iskrivljenja Monroeove doktrine, može ustanoviti da su naročito nakon 1989. “SAD uspjele nametnuti globalni monopol svoje ekonomije, svoje ideje svjetskog poretka, čak svoj jezik i teorijski rječnik“ (Zolo, 2007: 159). Riječ je, po njemu, o 'globalnom carstvu' (ibid.: 161). Iako kod Schmitta postoje naznake za takav stav, on ne koristi pojam carstva u tom kontekstu nego ponajprije govori o “izvrtanju Monroeove doktrine u imperijalističko načelo svjetske trgovine“ (Schmitt, 2011a: 47). Osim toga, Zolo ne nudi teorijski izvod iz kojeg bi se nadalo kako su SAD od izolacionizma prošle na univerzalizam. Schmitt to tumači na osnovi Stimsonove doktrine: “Po njoj, vlada Sjedinjenih Država za sve dijelove Zemlje zadržava sebi pravo uskrate 'priznanja promjenama posjeda do kojih je došlo nezakonitom prinudom. To znači da Sjedinjene Države, usprkos razlikovanju između zapadne i istočne hemisfere, polažu pravo na odlučivanje o pravu ili nepravu svake teritorijalne promjene na cijeloj Zemlji“ (Schmitt, 2011c: 386). Stimson, naime, nastupa “u ime jedinstva svijeta“ (ibid.). Posrijedi je 'mit' o stalnom tehnologijskom napretku koji u konačnici znači političko ujedinjenje svijeta. Zolo propušta uočiti da ova doktrina “opravdava ... intervencije koje obuhvataju sve važne političke, socijalne i ekonomske prilike na zemlji“ (Schmitt, 2011c: 387). Ona je “vjerojatno mišljena čisto pozitivističko-pragmatički“, ali “to je samo čini još više filozofijskom“ (Schmitt, 1995b: 498).

Schmittov pojam nomosa najambicioznije upotrebljava Rowan, koji, tragom radikalne lijeve teorije, raspravlja o mogućnosti onog što naziva 'novi nomos post-nomosa' (2011: 143). Prvo je pokazao da su teoretičari poput Mouffe upali u zagovaranje “depolitiziranog poretka koji ograničava pluralizam lijepeći određeni broj 'prikladnih subjektiviteta za određeni broj 'prikladnih' prostora“ (ibid.: 155). Nadalje je utvrdio kako takvo zagovaranje multipolarnog svijeta zapravo “zanemaruje jednako važan odnos između prostora i konstitutivne moći koju figurom zauzimanja zemlje Schmitt postavlja u središte Nomosa zemlje“ (ibid.). Po njemu, povezivanjem prostora i konstitutivne moći moguće je međutim promišljati “radikalno demokratsku teoriju prostorne politike“ (ibid.). On je izrijekom svjestan zamki koje ga očekuju u tom pothvatu jer Schmitt (moguće) i ne nudi to što mu on pripisuje. Neovisno o tome, vjeruje da je, zahvaljujući Schmittovom metodologijskom postupku “temelja bez temelja“, osporio tradicionalnu logiku teritorijalizacije odnosno zaposjedanja (ibid.: 158).

Rowan se pritom poziva na slučaj 'Kingsway estate' iz Glasgowa 2008. kada se poremetila struktura prostornog poretka tako što su “činom konstitutivne moći ... transformirani stambeni blokovi u prostore azila, jednakosti i gostoprimstva“ (ibid.: 156). Iako se možemo složiti da je država naišla na niz prepreka u provođenju svoje volje i da azilanti tzv. konstitutivnom moći urastaju u širu zajednicu koja ih je, barem dijelom, poduprla, ostaje pitanje koliko je ovo čitanje stvarno vezano za Schmitta odnosno koliko je zaista riječ o novom nomosu. Treba reći da Rowan najviše legitimiteta za to traži u Schmittovoj rečenici koju tek uzgred uvodi na kraju teksta: 'To je novi nomos Zemlje; nema više nomosa'. Ta intrigantna rečenica je zapravo iz Schmittovog Glossariuma, a navodena je na osnovi teksta Bermana i Mardera (2009: 3).19 Posegnemo li za spomenutim Schmittovim radom možemo doznati kako je riječ o njegovom zapisu od 16. srpnja 1948. kojim ukazuje na “strašnu preobrazbu svijeta“ koja donosi “novi pojam vlasništva, štoviše, novo ustrojstvo: cuius regio, illius economia, sada: cuius economia, illius regio. To je novi nomos Zemlje; nema više nomosa“ (Schmitt, 1991: 135). S tim u vezi treba reći da Rowan itekako računa na to da “kada zakržlja fantazija o konačnom poretku onda ono čega se Schmitt bojao postaje prigoda“ (Rowan, 2011: 158). Ostajemo, međutim, uskraćeni za širi problemski okvir u kojem Schmitt, navodno, konstatira nestanak nomosa i objašnjenje što to njemu znači. Idemo redom vidjeti o čemu je riječ!

Prvo ćemo reći da je nespominjanje navedene latinske izreke nešto što ne pripomaže razumijevanju Schmittovih namjera. Trebalo je, naime, navesti da ta izreka predstavlja inačicu one koja je, kao posljedica Augsburškog mira iz 1555. izvorno glasila: cuius regio, illius religio što u prijevodu znači “čiji teritorij njegova i vjera“ (v. Hrvatska enciklopedija).20 Prijevod izreke što je Schmitt navodi u knjizi Glossarium bio bi 'čija ekonomija, njegov i teritorij' odnosno vlast. Tumačenje preobrazbe te izreke Schmitt početno daje u djelu Doba neutralizacija i depolitizacija: “Sve dok je religijsko-teološko bilo u središtu, stav cuius regio illius religio imalo je politički smisao“ (Schmitt, 2001b: 62). Kako je taj stav izgubio svoj “praktični interes“? Schmitt kaže da se to dogodilo kad je “preko kulturnog stadija nacije i principa nacionalnosti (cuius regio illius natio) prešao na ekonomsko i tada znači: u jednoj te istoj državi ne mogu postojati dva proturječna gospodarska sustava; kapitalistički i komunistički gospodarski poredak međusobno se isključuju“ (ibid.). Schmitt stoga navodi stav: cuius regio illius oeconomia koji nam kaže da “homogena gospodarska država odgovara ekonomskom mišljenju“ (2001b: 63).

Daljnja preobrazba uslijedila je nakon Drugog svjetskog rata i navela je Schmitta da je okarakterizira kao cuius oeconomia illius regio. Značila je tako daljnju važnu pobjedu ekonomsko-tehničkog područja na osnovi prethodno uočenog zastarijevanje (pojma) države pa i omalovažavanja političkog kao takvog što je on naznačio još u Političkoj teologiji: “Ništa danas nije modernije od borbe protiv političkog ... danas vladajući način ekonomsko-tehničkog mišljenja nije više u stanju percipirati neku političku ideju“ (Schmitt, 2001a: 122). To možemo nadopuniti onim što on piše u Rimskom katoličanstvu i političkom obliku: “maštu stanovnika velikih gradova ... ispunjavaju tehničke i industrijske predodžbe“ (2007a: 48). U toj prevladavajućoj “naivnoj mehanističkoj i matematičkoj mitologiji svijet postao golemi dinamo stroj“ (ibid.). Treba znati da “tu nema razlike među klasama“ jer proleter i poduzetnik “dobro razumiju jedan drugoga kad se zajedno bore za ekonomsko mišljenje“ (ibid.). U tome možemo prepoznao sukladnost s onim što je Schmitt u Jedinstvu svijeta (izvorno objavljen 1952.) nazvao “željom za funkcionalnim globalnim jedinstvom svijeta u skladu je s ... prevladavajućim tehnološko-industrijskom svjetonazorom“ što posljedično čini nepotrebnim postojanje različitih političkih uređenja (Schmitt, 1995b: 496).

Rowan je, kako smo vidjeli, ustvrdio da je zastarijevanje nomosa kao takvog ono čega se Schmitt pribojava. Reklo bi se da bi to stanje, po svemu, bila anarhija, što nije pretjerano udaljeno od onog što autori, na koje se Rowan afirmativno poziva, tradicionalno tumačeno, preferiraju (Rancière, Badiou). Postavlja se pitanje je li to stvarno ono od čega Schmitt tako strahuje? Slijedom onog što je napisao, odgovor je negativan. Prvo to možemo vidjeti u samom Glossariumu gdje tvrdi da je “anarhistički metež bolji od nihilizma centralističkog uređenja“ (Schmitt, 1991: 124) koji bi proizašao iz 'jednog svijeta' ili 'jedinstva svijeta'. Svoja razmišljanja Schmitt, dakle, izvodi iz razlikovanja anarhije i nihilizma: “Anarhija u usporedbi s nihilizmom, uopće nije ono najgore“ (2011c: 213). Štoviše, po njegovom se sudu “anarhija i pravo ne moraju isključivati“ jer “pravo na otpor i pravo na samopomoć može itekako biti pravo; obratno, niz pravila koja funkcioniraju bez otpora i koja uništavaju svaku pomisao na samopomoć, ili sustav normi i sankcija koji bez glasa uklanjaju svakog pojedinačnog remetioca, može značiti jedno užasno, nihilističko razaranje svakog prava“ (ibid.).21

I naposljetku, je li se Schmitt na osnovi onog što je napisao u Glossariumu oprostio od (pojma) nomosa budući da ga (navodno) više nema? On će razočarati sve one koji su očekivali tako nešto. Naime, u tekstu Novi nomos zemlje (izvorno objavljen 1955.) pita se koji bi “oblik novi nomos zemlje mogao zadobiti“ (2003a: 354)? Identificirao je tada tri inačice nomosa. Prvi je onaj koji bi značio pobjedu jedne od strana u Hladnom ratu, drugi bi podsjećao na prethodni nomos u kojem bi prevlast dijelila Velika Britanija sa Sjedinjenim Američkim Državama. I treći bi zapravo bio ono što Schmitt preferira, novi pluralizam koji znači “kombinaciju nekoliko neovisnih Grossraume ili blokova koji bi mogli tvoriti ravnotežu“ (ibid.: 355). Nadalje, Schmitt se već 1962. u tekstu Svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata iznova pita što je nomos. Naime, on tada tvrdi da je nomos “podjela planete na industrijski razvijena i manje razvijena područja ... Ova podjela je stvarno ustrojstvo današnjeg svijeta“ (Schmitt, 1995a: 605). To je u skladu s trajnim oslanjanjem Schmitta na tzv. konstitutivne akte koji “nisu, naravno nešto što je svakodnevno“, niti nešto što je od “arheološkog ili antikvarnog interesa“ (Schmitt, 2011c: 60).

I konačno, treba nešto reći o vezi mira i nomosa (što sugerira Petito), ali i mira i ne-nomosa što zastupa Rowan pomoću ideje jednakosti kao “otvorenog odnosa prema razlici i gostoljubivosti“ (2011: 156). Po svemu sudeći, na to možemo odgovoriti preko Palavera koji je nadahnuće našao u Taubesovoj sugestiji da ga Nomos zemlje podsjeća na onaj koji nam podaruje Isus Krist22 (v. Palaver, 1995: 126). Ako stare prostorne razdjelnice postanu nekorisne, Palaver drži da su u tom slučaju “kršćanska ljubav i nenasilje sve važniji“ (ibid.: 127).23 Po njemu, na kraju predgovora za Nomos zemlje Schmitt “aludira na Propovijed na gori“ (i to na Mt, 5, 5 i 5, 9). Pritom zapravo ne spominje 'krotke' “koji slijede primjer Isusa Krista“ (ibid.).24 Stoga zaključuje kako Schmitt “nije istinski zainteresiran za Kristov nenasilni nomos“ (ibid.). Doduše, Schmitt se uskoro vraća na tu temu i uvodi 'krotke', ali drži kako “čak ni oni koji ... po Propovijedi na gori, baštine zemlju neće je, bez zauzimanja i podjele, imati u vlasništvu (Mt, 5, 5)“ (Schmitt, 2003b: 328).25 Stoga Schmittov izvod nije poveziv s pronalaženjem vjere u nenasilje nego prije svjedoči o “njegovom pokušaju da poistovjeti Propovijed na gori sa zauzimanjem zemlje izvornog nomosa“ (Palaver, ibid.: 127). Iz ovog je, držim, vidljivo da Schmitt ne žudi promicati mir kako to iskazuje, primjerice, Petito. Štoviše, s njegovim učenjem dolazi potpora neizbježnom nasilju (prilikom spomenutog 'zauzimanja' iliti tvorbe novog nomosa).

Zaključak

Schmitt koji 'igra' na strani 'lijevih šmitijanaca' (Specter) za njih je svojevrsna 'slijepa ulica'. Oni, naime, na tom putu nailaze na njegova teorijska 'iskakanja' odnosno ekscentričnosti, kao i na mnoge “neusklađenosti s tradicionalnim lijevim vrijednostima“ (Specter, 2016: 450). Doduše, većina marksista ostaje vjerna sebi i inzistira na tome da je Schmittova “površna, selektivna i iskrivljena povijest rata, geopolitike i međunarodnog prava“ zasnovana na “potiskivanju društvenih odnosa kao važne kategorije analize“ (Teschke, 2016: 371). Takvo neuvažavanje tih odnosa dovodi do “fetišizacije političkog i geopolitičkog“ (ibid.).

Što se tiče autora koje sam apostrofirao u ovom tekstu (Burgess, Mouffe, Petito i Zolo) početno sam prihvatio Rowanov uvid kako je ta vrsta lijeve kritičke političke teorije, prigrlivši Schmitta, zabasala “u reakcionarno razumijevanje prostora kao 'tla' za poredak“ (Rowan, 2011: 157). Međutim, pokazao sam kako kritika Schmitta koja pretendira raditi s pozicija radikalno demokratske teorije poput Rancièreove ili Badiouove ne uvažava normativna ograničenja koja ova sama sebi nameće. I da su ona neuskladiva sa Schmittovom pozicijom koja ne poznaje previše takvog opreza. Može se stoga dogoditi da u posvemašnjem inzistiranju na transgresivnom odnosno 'deklasifikaciji', tj. “moći nekonzistentne podjele, koja se uvijek i iznova odvija“, što je forte te vrste teorije, ne dođe do “čupanja iz različitih figura animalnosti“ nego upravo suprotno, do osnaživanja jedne od njih poput “mrziteljskog okupljanje gomile“ (Rancière, 2012: 52).

Kad je posrijedi korištenje pojma nomosa pokazalo se da nije posebno 'konzervativno' preuziman upravo na tragu onog što je Schmitt sugerirao u Predgovoru za talijansko izdanje Pojma političkog. Naglasio je kako se određeni pojmovi aktualiziraju tako da ih zapravo sadržajno prerađuje pa onda moguće i politički instrumentalizira. Primjer uporabe nomosa koji nalazimo kod Burgessa zapravo je pokušaj da ga se koristi u smislu prilagođenog pojma veleprostora. Podsjetimo se da je on u slučaju EU-a inzistirao i na 'zamagljenom' odnosu ideje i teritorija, ali je, na taj način, zaboravio na Schmittovo temeljno načelo glede (vele)prostora: “prostor i ideja ne mogu si priuštiti uzajamno razdvajanje“ (Schmitt, 2011b: 87).

Druga uporaba pojma nomosa koju sam raščlanjivao, iako intrigantnija, isto tako ne pokazuje “znak konzervativizma“ glede pridržavanja njegova smisla (Schmitt, 2001c: 54). Radilo se, na razini primjera, o suradnji azilanata i domicilnih građana u Glasgowu 2008. odnosno o izrazu gostoprimstva koji podsjeća na lokalizirane Palaverove proplamsaje 'kršćanske ljubavi'. Iz toga, međutim, ne nastaje svojevrsni ne-nomos radikalno demokratske politike koji Rowan promiče. Ustvari, taj izljev hospitaliteta je izoliran u odnosu na svoju okolinu koja ostaje vjerna logici 'starog' poretka. Takav i slični slučajevi, držim, propadaju jer ne mogu uspostaviti poredak koji svojom “racionalnošću, načinom djelovanja, procedurama organiziranja“ sustavno delegitimira “nužnost postojanja drugih poredaka koji ga okružuju“ (Kovačević, 2009: 10).

Isto se tako pokazalo da pozivanje na Schmitta ima svoje konzekvence, a jedna od njih je da nomos ne može biti konačan. Rowan to, ustvari, osporava. Schmitt bi, međutim, na to rekao: “sve dok svjetska povijest još nije zaključena ... sve dok ... ljudi i narodi još imaju budućnost, a ne samo prošlost, u uvijek novim pojavnim oblicima svjetsko-povijesnih događaja nastajaće i novi nomos“ (Schmitt, 2011c: 60). Koliko možemo vidjeti, nomos za Schmitta uvijek iznova nastaje i to tamo gdje “leže nove prostorne podjele, nova omeđivanja“ tako da ga emancipacijske epizode, poput one na koju se Rowan poziva, neće preobraziti u ne-nomos (ibid.). Prije se može reći da se promicanjem takve uporabe pojma nomosa isti pretvara u “metodu stalnih prevrednovanja“ kojom postaje, u nedostatku boljeg, “neočekivano adekvatno sredstvo permanentne revolucije“ (Schmitt, 2001c: 54-55).

Kako svjedočimo stvaranju novog svjetskog poretka završno ću se poslužiti onim što je Schmitt napisao o svijetu koji bi nastao nakon 'neprijateljske dualnosti' iliti Hladnog rata. Zaključio je kako je “pluralitet podjednako dostižan kao i konačno jedinstvo“ (Schmitt, 1995b: 500). Ipak, nakon 1989. zadesila nas je inačica potonjeg koja je, Schmitt bi rekao, već bila pripremana “tehnološko-industrijskim svjetonazorom“ pa se stvorio dojam da je naš planet “već zreo za jedno i jedino središte političke moći“ (ibid.: 504, 496). Međutim, kako smo odnedavno u ratovima postalo je jasno da je spomenuta inačica 'konačnog jedinstva' prošlost. Stoga je, čini se, potrebna, kako je Schmitt još 1952. napisao, “politička rasprava o pitanjima kao što su položaj i važnost Kine, Indije i Europe, Britanskog Commonwealtha, Hispano-Luzitanskog svijeta, arapskog bloka i možda drugim neočekivanim pristupima pluralnosti veleprostora“ (ibid.: 499). To je, naime, u skladu s njegovim shvaćanjem da se dualnost svijeta mogla poremetiti brojevima kao što su “tri, pet ... “ jer je “veća vjerojatnost da će oni prije nego parni brojevi dovesti do ravnoteže“ odnosno “omogućiti mir“ (ibid.: 500). Nije izvjesno da bi pluralnost/mnogostrukost entiteta imala takav učinak, ali ono što jest odnosi se na predstavnike kritičke političke teorije koji su bili predmet ovog rada. Trebali bi konačno prihvatiti da Schmitt “između temeljne neodređenosti i zahtjeva za poretkom“ češće bira potonje i da im time, neovisno o svemu, ne čini uslugu (Minca i Rowan, 2016: 87). .

Literatura

Biblija,https://biblija.ks.hr/

Cuius regio, illius religio. Hrvatska enciklopedija,https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=12961

Schmitt, C. (1991). Glossarium. Aufzeichnungen aus den Jahren 1947-1958. Berlin: Duncker & Humblot.

War, Peace, and Nomos: On the Impossibilities of Schmittian Transgression of Space

Key words left, liberalism, nomos, peace, Schmitt, space, war