Uvod
Na prigodnom predavanje braći Provincije Presvetog Otkupitelja, odnosno duhovnom nagovoru, za što je i pisan ovaj tekst, želio sam samo upozoriti na ono što zapravo svi mi vidimo i znamo. Bio sam svjestan da nije moguće na nekoliko stranica – i u tridesetak minuta – iznijeti prošlost bilo koje redovničke zajednice pod vidom njezine budućnosti. No moguće je donijeti nekoliko slika iz kojih se može barem naslutiti sadašnjost, izrasla iz prošlosti, s obzirom na budućnost. Neće biti sve rečeno u predavanju, ali će, evo, ostati napisano na papiru.
Najprije recimo da je lako riječima govoriti o redovništvu, o dobroti, o Bogu i njegovoj ljubavi, ali o tome životom govoriti nije baš lako. A ni jednostavno. No, mi franjevci – manja braća – pozvani smo da upravo životom govorimo, kao što je govorio i sv. Franjo. Ne riječima. Duboko svjestan vlastitih slabosti, naglašavam da ovo što ovom prigodom ovdje ipak govorim ne govorim samo drugima nego i sebi samom. Možda je to odveć izravan govor, ponegdje i preoštar. No valja uzeti u obzir da se činjenice ne smiju sakrivati jer bi upravo to zajednicu odvelo u nepoznato. Pa i u vlastitu propast. Nije lako nekomu svom reći da ima rak, ali što se prije rekne veće su mogućnosti da mu se život spasi. Šutnjom i sami pristajemo biti sudionici nečije ne-budućnosti. Pa i ne-budućnosti svijeta u kojemu živimo.
Nijedno ime ovdje svjesno ne spominjem, iako se govori o nama svima vidljivoj stvarnosti. Ako se netko u tome pronađe ili pak osjeti prozvanim, nije moja krivnja što se prepoznao. Neka se samo sjeti Jeronimovih riječi:
»Znam da ću se omraziti s premnogima, koji drže za svoju uvredu općenito govorenje o duševnim manama; a dok se na me srde, pokazuju kakva im je savjest: te puno gore sude sebe nego li mene. Ja doista nikoga neću imenovati. [...] Ne obasipati psovkama onoga koji opominje, i koji ako će i biti u istim grijesima, bar je u tom bolji, što mu nisu mile njegove zloće« (Kaluđeru Rustiku).
Ako nam sve ovo skupa ipak nije jasno, pogledajmo stanje franjevaštva, a i redovništva općenito, u drugim zapadnim zemljama: Njemačkoj, Francuskoj, Italiji… pa će nam i odmah i sve biti jasno. Zato se o tome ne smije šutjeti.2 Ako nekomu ni poslije toga nije jasno, očito mu trebaju naočale. Ili naušnice.
Evo se već više godina svakodnevno i na poseban način družim s pokojnom nam braćom – prepisivanjem i obradom mrtvara Provincije Presvetog Otkupitelja, od njezina osnutka prije gotovo trista godina. Dakle, bavim se i živim s prošlošću te time s korijenima naše sadašnjosti i budućnosti, očitovane u životima naše više od tisuću i sedam stotina upisane braće u spomen-knjigama, mrtvarima. Njihovi životi, osobito pak njihova smrt, glasno šalju poruku nama koji smo još uvijek s ove strane životne crte. Možemo slobodno reći da nam govore i o našoj budućnosti, koju mi, današnja manja braća – svjesni toga ili ne! – pišemo svojim životima, a ne raznoraznim dekretima i kojekakvim izmjenama zakonskih odredbi.
Početci
Da ne bismo sebično pomislili da smo mi izmislili redovništvo, taj poseban i izravan način života s Bogom i za Boga, otiđimo sasvim kratko u prošlost. Sadašnjost je naime samo njezin plod, a time i temelj budućnosti. Zato iz prošlosti i sadašnjosti vrlo dobro znamo kamo idemo i što nas kao zajednicu čeka sutra.
Znamo da kršćanstvo svoje izvorište ima u židovstvu, koje se rodilo iz posebnog odnosa sinova Izraelovih s Bogom, Počelom i Tvorcem svega. Isus, sin Izraelova naroda, svojim je životom, riječju, smrću i uskrsnućem pokazao koliko je Bogu, Ocu našemu, stalo do nas ljudi da se, eto, u svom Sinu prepustio ljudskoj naravi i u naše ruke. Prepustio se samo zato da nas dovede do istine da smo stvoreni na njegovu, na Božju sliku. Da smo rođeni i da živimo za vječnost. Neki su Isusove riječi odmah shvatili i prihvatili. Drugi ih i nisu baš odmah razumjeli, ali su prihvatili pokazanu im Božju ljubav i postali Isusovi učenici. Drugi su opet željeli cijeli svoj život darovati Bogu. Povlačili su se iz vreve svijeta te u samoći živjeli svoj odnos s Bogom. I bili ispunjeni Duhom Božjim. Drugi su, vidjevši u njima znak, pošli za njima tražeći i za sebe tu puninu susreta s Bogom. Živjeli su, odvojeni od svijeta, po mnogobrojnim špiljama pustinjskoga kraja. Jedni su našli što su tražili, drugi su pak stali u traženju živeći kao da i ne žele naći Onoga za kim su pošli. Tako već od kršćanskih početka ima onih koji su u samoći pustinje tražili i našli Boga, ali i onih kojima je u duši uglavnom ostala samo pustinja. Njihova vlastita i ona koja ih okružuje. I ništa više.
Krajem trećega i početkom četvrtog stoljeća javljaju se pojedinci, osnaženi svojim susretom s Bogom, i počinju okupljati raspršene pustinjake u zajednice pomažući im naći Onoga koga traže. Tako su stvorene mnogobrojne isposničke zajednice i u Judejskoj pustinji, na prostoru između Jeruzalema i Mrtvoga mora. Za sve se to čulo i na Zapadu, u Rimu, pa su se i tu neki kršćani počeli odvajati te, iako u buci i vrevi velegrada, živjeti samo za Boga. Neki su pak pošli i na Istok vršiti pokoru. Među prvima je bio naš sv. Jeronim, Dalmatinac, kojemu nedavno proslavismo tisuću i šestotu obljetnicu blažene smrti (420.-2020.). Živio je na rubu Judejske pustinje, u svetištu Isusova rođenja u Betlehemu, gdje sam i sâm neko vrijeme živio. Za Jeronimom su, naime, u pustinju pošli i mnogi drugi, muškarci i žene. U Betlehemu, uz svetište Isusova rođenja, podigli su skromne nastambe – samostane i u njima živjeli svoju odvojenost od svijeta, trudeći se srcem, dušom i pameću živjeti s Bogom i za Boga.
Jeronim je svojim pokorničkim životom, ustrajnim radom i molitvom ubrzo stekao mnoge protivnike među monasima i pustinjacima. Osobito onima koji nisu trpjeli njegovu samostalnost, znanje i pokornički život. Vikom na njega često su pravdali svoj nevaljali život, jer im, u njihovoj duhovnoj nemoći, djela nisu slijedila riječi. Temperamentni se Dalmatinac na laži i ogovaranja nije povukao i zašutio, nego je iz svoje pokorničke špilje odgovarao perom, jer: »Sveta jednostavnost sama je sebi korisna: ali koliko pohvalnim životom sagrađuje Crkvu Isusovu, toliko joj škodi ako se ne opire onima koji je raskopavaju.«3 Upravo je to bio uzrok njegove žestoke borbe perom za Istinu. Zna Jeronim da nije lako ostati Božji, pa iako se s tim ciljem i povukao u pustinju, ali ne prihvaća optužbe i laži onih koji se nisu uspjeli odmaknuti od svojih slabosti pa imaju običaj »ružiti svete, da im to bude utjeha u njihovom griješenju« – napisao on Eustohiji.
Nitko ne smije misliti da je slobodan od poticaja na grijeh, dokle god živi. To jače što je bliže Bogu. Ali to znaju samo mudri i Bogu odani. Stoga se neki i odlučiše za pustinjački život, iako se ni ondje ne može biti miran. I monasi su, naime, samo ljudi. Jedina razlika među njima je u tome što se neki stalno ustaju i idu za Bogom, a drugi posustaju i ostaju u svojim slabostima i grijesima. Štoviše, druge vuku u svoj jad, umjesto da se sami ustanu i idu naprijed. »Sedam puta pada pravednik i podiže se (Izr 24,16)« – piše Jeronim Rustiku – »ali ne gubi naziv pravednika tko se kajanjem uvijek podiže«.4
Sve ovo pišem da osvijestim svima da su i danas u pokorničkim i redovničkim zajednicama samo ljudi. Ali to su oni koji se žele stalno ustajati i ići naprijed. I biti s Bogom na poseban i osoban način. Na tim su temeljima, poslije prvih pustinjskih pokorničkih zajednica na Istoku, poslije nicala samotišta na Zapadu, pa i na našoj obali i na otocima u Jadranskom moru, gdje se u kršćanskom zajedništvu nastojalo, već ovdje na zemlji, živjeti za vječnost. Ne u besposlici i ljenčarenju, nego u molitvi i radu po načelu: »Ora et labora – Moli i radi«. Samostanci su tražili vlastito posvećenje i puninu u Bogu. U tome su ih zidovi – ako su ih uopće imali! – samo simbolično čuvali od svijeta, jer ih je od Zla čuvao samo njihov dubok odnos s Bogom, ako su ga imali na osobnoj razini. Kao takvi su izlazili van i davali drugim vjernicima od svoga obilja vjere, znanja, duhovnosti i vještinâ potrebnih za njihov život. Nisu se gubili u svijetu nego su, propovijedajući drugima, i sami rasli pred Bogom jer su živjeli ono što su naviještali. Zato su upravo samostani bili žarišta duhovnosti i znanja. I kod nas. Bili su svjetionici koji su drugima pokazivali put do unutarnjeg mira. Ako bi, ne ljubeći i ne poštujući svoje zavjete, gubili svoj mir i svoj život s Bogom, samostani bi se gasili i nestajali. Onda i danas! A i sutra će, ako ih uopće bude!
Sv. Franjo Asiški
Umor Crkve Franjina vremena bio je jedan od glavnih razloga rađanja novih načina života u zajedništvu, novih redovničkih zajednica, bilo muških bilo ženskih. Zavjeti su bili isti, ali se htjelo započeti iznova. Sve staro i umorno ostaviti. Zato se sv. Franjo iz Asiza, ali tek poslije vlastitoga iskustva svijeta i onda susreta s Bogom, povukao u samoću i živio ljepotu toga susreta. Upravo je to razlog da nije mogao ostati neopažen, iako je to silno želio. Njegov susret s Bogom je razlog da je ubrzo, prosvijetljen nebeskim nadahnućem, spoznao da je od Gospodina poslan zato da za Krista pridobije duše koje je Zli nastojao ugrabiti. I zato je, potaknut primjerom Onoga koji se sam dostojao umrijeti za ljude, odlučio da će radije »živjeti svima negoli samome sebi«.5
Franjo je poštivao Crkvu svom dušom. Ta s njom je došao do Boga. Zato nikada nije dao na papu, biskupe i svećenike, sve ako su ponekad i zavrijedili opomenu. Slušao ih je jer su oni znali kakav treba biti Isusov učenik. Čak i onda kad mu oni sami nisu dokraja bili vjerni. To je bila novina u Crkvi, a i veličina sv. Franje. On kao da je znao misao sv. Jeronima, koji je puno stoljeća prije napisao Heliodoru: »Drugo je stanje kaluđerâ, a drugo ljudi crkovnoga reda. Ljudi crkovni pasu ovce, a ja sam ovca koja pase« (Kaluđeru Heliodoru). Upravo takva poniznost je sv. Franji podarila blagoslov Crkve. Blagoslov koji traje do danas, u njegovoj braći.
Sv. Franjo i darovana mu braća
Sv. Franjo Asiški je u početku, kad se obratio, da bi bio što bliže Bogu, ostavio svijet i živio u pustinjačkim prostorima. U špiljama. Tu je bio sjedinjen s Bogom pa je time imao sve. Tada mu je, rekao bi opet sv. Jeronim, »grad i njegova vreva postala tamnica, a samoća raj« (Rustiku). Bog je međutim imao druge planove s njim pa mu je, kako sâm sv. Franjo reče, »Bog darovao braću.«6 Franjo kao da je to u početku nerado prihvaćao. To kao da mu je remetilo njegov mir i onaj intimni život s Bogom i u Bogu. Budući da Bog ne odustaje od svojih planova, rođena je nova redovnička zajednica – Red manje braće, danas poznatija kao franjevci. Franjino je oduševljenje života s Bogom držalo zajednicu i nosilo je u Božje naručje. Kad se zajednica povećala, a oduševljenje i zanos u braći počeli slabiti, Franjo je napisao Pravilo kako živjeti u zajednici i ostati osobno povezan s Bogom. Na tome se temelji Red manje braće. Već tada je sv. Franjo vidio da je mnogo onih koji dolaze živjeti po njegovu primjeru, ali i da ne uspijevaju svi u tome. Umjesto da se u zajednici pune Božjom voljom i njegovom ljepotom, takvi u nju unose svoje slabosti. »Siromaška haljina braće pokazuje njihovo preziranje svijeta, ali samo ako se njihova djela i riječi ne protive tome odijelu«, rekao bi sv. Jeronim (Rustiku).
Upravo zato poglavari zajednice moraju budno paziti da braća obdržavaju Pravilo, a to znači da žive Evanđelje te na taj način Bog bude u središtu njihova života. Jedino tako manja braća mogu biti Božje svjetiljke, odnosno »svjetlo svijeta« (Mt 5,14). A to je ono što je sv. Franjo želio. To jednako i danas želi! Od nas! Jesmo li toga svjesni? Nisam baš siguran!
Manja braća u hrvatskim krajevima
Franjina se zajednica vrlo brzo brojem silno povećala i proširila na mnoge narode. Tako su braća, već u samim početcima, došla i među Hrvate i živjeli svoj život s našim narodom. Živjeli su životom koji je nerijetko bio vrlo težak. Baš kao i samog naroda. Osobito za vrijeme tuđinskih okupacija i nametanja njihova viđenja života. A i zla zvanog komunizam. Ipak, dio poteškoća stvarala su i sama braća, ona naime koja nisu uspijevala ostaviti svijet nego su ga, na ovaj ili onaj način, nosila sa sobom te ga kao svojevrsni virus unijela u zajednicu. Zaboravljalo se na sv. Franju i njegovo življenje Evanđelja. Zaboravljalo se da »nije pohvalno hoditi bez lanenih haljina, nego ne imati čim da se lanene haljine nabave« – kako sv. Jeronima napisa Nepocijanu. I danas ona braća koja nose »lanene haljine«, ili ih uopće ne nose, jasno i glasno govore da, iako žive u samostanu, svjetovna odjela bolje pristaju njihovu načinu življenja i razmišljanja nego Franjina kabanica. Upravo stoga poneki i danas izruguju one koji nose svoje redovničke haljine. Osobito ako su, iako čiste i uredne, malo starije te negdje i zakrpane! To ruganje sam i osobno doživio od jednog vanjštinom ozbiljnog fratra. Kao da su se sv. Franjo i braća dičili skupim lanenim odjelima, a ne nosili siromaške i neugledne kabanice! I više puta krpane! Ta sâm sv. Franjo napisa u Pravilu: »I neka se sva braća oblače u jeftinu odjeću, a mogu je s Božjim blagoslovom krpati vrećom i drugim zakrpama.«7
Iako sv. Franjo, držimo, nije poznavao poslanice sv. Jeronima, ali kao čovjek Božji, a i sâm svet, odmah bi razumio najslavnijeg Dalmatinca i njegove riječi odaslane iz betlehemske špilje, koji napisa Nepocijanu i ovo: »Tvoja djela neka ne sramote riječi tvojih«, a Julijanu: »Kad se obratiš i budeš uzdisao onda ćeš se spasiti, i znat ćeš gdje si bio« i Pavlinu: »Sve dade Bogu, tko mu sama sebe darova.«
Ne zaboravimo da se čovjek teško mijenja. Onda i danas. Pa bio on i Bogu posvećena osoba, jer »kud god idemo nosimo neprijatelja sa sobom« – napisa Jeronim Eustohiji, misleći pritom na ljudsko tijelo. Znao je to i sv. Franjo iz vlastitoga iskustva te je napisao:
»Ima ih mnogo koji često, dok griješe ili trpe nepravdu, optužuju neprijatelja ili bližnjega. A nije tako: jer svatko u svojoj vlasti ima neprijatelja, to jest tijelo, po kojemu griješi. Stoga blago onome sluzi koji takvoga neprijatelja, predana njegovoj vlasti, bude uvijek držao zasužnjenim i mudro se čuvao njega; jer dok to bude činio, nijedan drugi neprijatelj, vidljivi ili nevidljivi, neće mu moći nauditi.«8
Sve se ovo očitovala i u našoj prošlosti, na našoj pokojnoj braći. Većina njih se, duboko vjerujemo, trudila živjeti Evanđelje, Radosnu vijest po uzoru na svoga utemeljitelja – sv. Franju. Koliko je tko u tome uspio, samo Bog zna. No znali su onu staru kršćansku istinu koju mi danas u pjesmi naviještamo: »Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog si ti!« – te se trajno ustajali i išli ususret Bogu, Ocu svom.
Vlastita zajednica
Iz tih korijenja, iz toga Božjeg dara izrasla je i naša provincija, o kojoj se ovdje govori. Ona još uvijek ima važnu zadaću pred sobom, da bude svjetionik drugima. A to jedino može biti ako ostane povezana sa Svjetlom, s Isusom. Nikako drukčije! Kao i u Jeronimovo vrijeme, i sada su u samostanima samo ljudi. Slabi ljudi. Ljudi koji padaju. Znao je to Jeronim te je stoga u poslanici Heliodoru napisa: »Ako se želimo podignuti padnimo pred Boga. Jer, dok se god ustajemo i idemo naprijed, svjetlo smo sebi i drugima.« Što je više onih koji su u Božjoj blizini, zajednica može nositi više onih koji su izgubili volju ići naprijed. Samo oni koji u srcu nose Božje svjetlo, sposobni su voditi takve zajednice, jer oni jesu u svijetu, ali »nisu od svijeta« (Iv 17,14). »Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze« (Mt 5,13).
Evo i ova naša provincija, sa svim svojim slabostima, preživjela je gotovo tri stotine godina. I dalje će živjeti, ali jedino ako bude vjerna Bogu. Ako li je samo ime ili vanjština budu razlikovali od svijeta, nestat će. Baš kao i tolike druge redovničke zajednice, koje zaboraviše da zavjete valja radosno živjeti, a ne o njima tek lijepo govoriti. »Neki kao da zaboraviše da je u samostanima preteški grijeh ono što ljudi svjetovni drže za malenkost, pa i za ništa« – napisa sv. Jeronim Eustohiji. Redovnička zajednica bez dubokog zajedništva u vjeri i molitvi, ne može živjeti.9 Životariti pak – može! Ali i to samo neko vrijeme! Ako se samostani prazne, odnosno: »Ako potok slabo teče, nije tome krivo korito, nego izvor« (Marku), nije kriv Onaj koji poziva. Nije krivo ni Pravilo niti uredbe nego pojedinci i zajednica koja ih ne živi.10 Srećom, »obraćenje nije nikada prekasno«, napisa sv. Jeronim Leti. Sjetimo se samo razbojnika na križu, uz Isusa.
Braća u povjerenim im službama
Manja braća su veselo, nesebično i velikodušno započeli svoje redovništvo, no glavno pitanje je: »Gdje su danas braća? Sada!« Lako je, naime, početi, ali treba ustrajati i onda s Bogom dovršiti taj put. U tu nakanu je dobro pogledati službe braće, koje se često nalaze u mrtvarima, odnosno spomen-knjigama koje se svakodnevno čitaju prije molitve za pokojnu braću toga ili idućega dana. I u njima se, bar donekle, očituje život i franjevaštvo svakog pojedinog brata, a onda i vjera zajednice u cjelini. Svatko je u zajednici dobivao službu koja mu je trebala biti put k Bogu i sredstvo sjedinjenja s njim. Mi ljudi volimo reći da postoje više ili manje časne i važne službe. To ne bi bilo baš točno. Sve su, naime, službe darovani nam način življenja redovništva. One su samo naš put k Bogu. I ništa više. Dakle, jednako časne. O nama i našem odnosu s Bogom, a i kako obnašamo te službe, ovisi koji nas put sigurnije i brže vodi k Bogu. Ili pak u stranputicu. Nije stoga put odgovoran, nego onaj koji ga je izabrao ili dobio. Odnosno, onaj koji hodi ili bi njim trebao hoditi.
Službe nam nisu povjerene da njima sebi i svojima ugađamo nego da Bogu služimo, čineći dobro braći. Kršćanski i franjevački poziv nije teorija nego život. Običan i svakodnevan život. Dobro je stoga često pogledati se i preispitati kuda i kamo životom hodimo. Kao pojedinci i kao zajednica. Čovjek se lako uljulja u vlastite navike pa i ne opazi da nije na Božjemu nego na svome putu. Na to je još davno braću hrabro upozorio jedan od poglavara naše provincije – fra Stipan Bosančić kad je 1898. u svojoj okružnici napisao: »Naše sadanje stanje, naše današnje življenje ne odgovara našoj svrhi. Mi se nahodimo na štranputici.«11 Zar je danas stanje naše zajednice drukčije?! Bolje!? Samo je pitanje želimo li mi to vidjeti ili ne.
U rečenim spomen-knjigama se nalaze razne službe braće. Neke se donose vrlo kićeno, a druge se i ne spominju. Istina, postoje odgovornije službe, ali se ne smije nikako smetnuti s uma ni ona Isusova: »Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega tražiti« (Lk 12,48). No, ne smije se zaboraviti ni to da svaka služba, pa i najmanja i najneznatnija, sa sobom nosi svoju odgovornost. Svatko će, naime, polagati račun za svoja djela. Ne za tuđa! Na to nas sv. Pavao izričito opominje: »Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun« (Rim 14,12).
Svaki manji brat je imao određenu službu. Obično više njih u svom redovničkom životu. U spomen-knjigama se obično donose samo neke. Često samo ona s kojom je brat usnuo u Gospodinu. Službe za spomen-knjige očito i nisu bile toliko važne, osim onih većih: provincijal, kustod, definitor, lektor. Recimo stoga nešto o nekoliko tih češće spominjanih službi.
Provincijalni ministar
Svakako je najodgovornija, a po ljudskim mjerilima i najčasnija, služba provincijala, odnosno provincijalnog ministra. On je poglavar cijele zajednice. Njegove ovlasti se temelje na Pravilu sv. Franje, zakoniku Franjevačkoga reda i Crkve. Službeni latinski izričaj minister provincialis bi značio provincijski poslužitelj, odnosno služitelj. Dakle, stalno je na usluzi braći i Provinciji. Ovlasti, koje su mu doista velike, ujedno su i silna obveza i odgovornost. Zato već sv. Bonaventura na početcima Reda napisa da se »u poglavarskoj službi nalazi opasnost«.12 Ona je vrlo sklizak put na kojemu stalno vreba opasnost da se na njemu posklizne, da se službom posluži na temelju svojih osobnih interesa ili mjerila svijeta, a ne Crkve i neba.
Za službu provincijala, bar u posljednje vrijeme, obično se biraju braća profesori na učilištima. To je samo donekle razumljivo. Ta braća su, naime, dobila širu naobrazbu i obično se služe kojim stranim jezikom, što nije nevažno. No, ako je za takvu službu znanje glavno mjerilo – a ne njihova blizina Bogu, njihovo franjevaštvo, vjernost zavjetima, molitva i zajedništvo s braćom – onda ta služba može biti vrlo, vrlo neugodna za njega osobno. Također za braću i zajednicu u cjelini jer je takav poglavar vraća u svijet umjesto da je predvodi Bogu. Sve to je znao i svetac iz betlehemske špilje – sv. Jeronim Dalmatinac te je napisao u Poslanici Nepocijanu: »Od dvije stvari nesavršene, puno je bolje imati svetu seosku prostotu, nego grješnu rječitost.« Dakle, nije po Božju ako su znanje i nekakva rječitost odlučujuća pretpostavka da se nekoga izabere na tu službu. Redovnik koji nema iskustvo Božje ljepote i ljubavi u svom životu, ne može biti dobar poglavar. Ni približno. Državni, građanski i politički, za kojima se vuku dugi repovi – da, ali ne i redovnički.
Mnoge su zajednice upravo zbog takvih poglavara svoj hod završile u ropotarnici prošlosti. A i danas završavaju. Braća su, naime, za poglavare birala onakve kakvi su i sami, da ih oni podržavaju, a ne da karaju njihov redovništva nedostojan život. Nije sv. Franjo slučajno u svom Pravilu napisao: »Braća koja su ministri i sluge ostaloj braći neka pohode i opominju svoju braću i neka ih ponizno i s ljubavlju popravljaju.«13 Ali, svi mi znademo da roditelji svoju djecu odgajaju ne toliko onim što govore koliko onim što žive, tj. vlastitim življenjem Božje dobrote. Jednako je i u redovničkim zajednicama, bilo da su braća poglavari, nastavnici ili župnici. Najviše, zapravo drugoga odgaja jedino naš život. Ne riječi. Lako je govoriti i dijeliti lekcije, ali jedino onaj tko sâm živi Božjim životom drugoga vodi Bogu. I ove Franjine riječi pokazuju tko je dobar i pouzdan poglavar: »Mnogo izgrađuje braću podložnike kad vide kako se njihovi ministri i propovjednici rado prepuštaju molitvi, kako kleče i kako se ponizuju.«14 Bez življenja tih Franjinih riječi provincijalni ministar ne vodi provinciju Bogu. On je samo direktor i šef. I to loš.
Isti Jeronim proročanski napisa i ovo: »Brod se lomi, a ja se svađam o teretu.« To kao da se događa nama – danas, kad svijet i Zli tako agresivno i naprasito nastoje osvojiti i samostane! Brod se lomi, a mi gledamo neke svoje osobne interese. Pa i one najniže. Svi to vidimo i znamo. A ipak šutimo jer takve poruke čovjeka Božjega iz Betlehema ovozemaljski čovjek ne čuje, nalazio se on bilo gdje, pa i u samostanu. Ako i čuje vrlo ih rado i brzo zaboravlja. Za nestanak neke redovničke zajednice odgovoran je svaki njezin član. Ipak, u skladu s preuzetim odgovornostima, daleko je najodgovorniji onaj koji je na čelu te zajednice.15 Kako prenose rani dokumenti, sv. Franjo, čovjek Božji, poručuje nam glede generalnog ministra, što danas još više vrijedi za provincijalnoga:
»To mora biti čovjek veoma dolična života, velika razbora, hvalevrijednog ugleda, bez osobnih miljenika, da ne bi više ljubeći jednoga proizveo sablazan svima. Treba mu biti milo nastojanje oko molitve, ali ipak tako da određene sate posveti svojoj duši, a druge svome stadu: u rano jutro naime prvo mora slaviti svetu misnu žrtvu i ondje u dugoj pobožnosti s puno ljubavi Božjoj zaštiti preporučivati samoga sebe i svoje stado. A nakon molitve neka je dostupan svima da ga ispitaju, da svima daje odgovore, da se za sve brine s ljubavlju, strpljivošću i blagošću. (...) Na njega ponajvećma spada pronicati skrivene savjesti i iz tajnih žila izvući istinu. Sve optužbe u početku neka smatra sumnjivima dok se nakon pomna ispitivanja ne počne pojavljivati istina. Neka ne priklanja uši brbljavcima i brbljavce kad optužuju neka smatra posebno sumnjivima, i neka im olako ne vjeruje. (...) Da budu sa svima ljubazni, da sve koji im dolaze primaju sa svetom radošću i da svima čisto i jednostavno na samima sebi pokazuje uzor i primjer opsluživanja evanđelja u skladu sa zavjetovanjem Pravilu.«16
A je li to s nama danas tako?! Tko na to ne zna odgovor, slijep je! Odnosno, sâm je u toj tami. Još točnije: On je tama. A onda šutnjom još potpomaže nevaljalo u vlastitoj zajednici.
Zbog upravo rečenoga, ako netko želi doznati kakva je neka zajednica to će najbolje i najlakše vidjeti po tome kakvu oni braću biraju za svoje poglavare. Njih se, naime, često bira prema samima sebi i tako im se unaprijed vežu ruke, ako su i imali dobre namjere. Smijemo stoga reći: »Ako poglavari vjerno opslužuju zavjete, bez velikih tumačenja«,17 te po Franjinu primjeru, želji i zapovijedi mole u skrovitosti i redovno dolaze na zajedničku molitvu, i po Franjinu idealu se odnose prema novcu, oblače se skromno i ponašaju kao franjevci – onda su i braća te zajednice takva! Ako je obrnuto od toga, onda su i braća takva. Nikako drukčija. To je vrlo jednostavna matematika. Poglavari su, gledano u cjelini, ogledalo zajednice. Ali nema smisla vikati samo na ogledalo nego i na one koji se ogledaju u njemu – na braću koja su ih izabrala. Tek kad se sami vrate izvorima, Bogu svome, za poglavare će birati onu braću koja su bliže Bogu.
Uz male nijanse sve se ovo upravo navedeno može primijeniti i na samostanske poglavare. Zato o toj službi ne pišem posebno. No i ta služba je doista važna i odgovorna. Gotovo presudna. Ona je, na neki način, kralježnica redovništva i zajedništva manje braće. U molitvi i životu. Međutim, gvardijani nemaju neke veće ovlasti. Imaju uglavnom dužnosti. Ako tu službu po Božju vrše predano i zauzeto, možemo slobodno reći da su mučenici. Ako su takvi, onda oni predanost Bogu i svojoj zajednici plaćaju vlastitim životom.18 Često spominjana služba definitora u naše je vrijeme obično samo ukras. Oni su savjetnici. Nerijetko i pijuni onih jačih jer tu ne odlučuju argumenti nego broj. Baš kao i u politici. Zato ni o toj službi ovdje ne pišem, iako se u mrtvarima doista često donosi.
Lektor i profesor
Rado se istakne i služba lektora i profesora, oduvijek važne i odgovorne služba u zajednici. Oni čuvaju i prenose znanje. I podučavaju i odgajaju mlađu braću. Upravo stoga, jer je to toliko odgovorna služba, ona sa sobom nosi ne male opasnosti. Već je sv. Franjo na njih upozoravao. Kad su ga braća jednom zgodom upitala je li mu po volji što su se neki, koji su primljeni u Red, davali na proučavanje Svetoga pisma, odgovorio je:
»Sviđa mi se doduše dok po primjeru Kristovu, o kojemu se čita da je više molio nego je čitao, ne propuštaju molitvu i da toliko ne studiraju da bi znali što im je govoriti, nego neka ono što su čuli izvršuju, a kad to sami izvrše, neka preporučuju drugima da čine.«19
Nikako prije toga! U pismu bratu Antunu sv. Franjo napisa: »Odobravam to što braću poučavaš svetom bogoslovlju sve dok obavljajući taj posao ne trneš duha svete molitve i pobožnosti.«20 A to se upozorenje odnosi na svetca, na čovjeka Božjega, na sv. Antu Padovanskoga. Dakle, i svetci moraju budno paziti da se ne poskliznu na putu prema Vječnosti, a kamoli mi, grješna i slaba braća. Veliko je stoga i važno pitanje danas: Gdje se mi danas nalazimo kad je u pitanju duh molitve i pobožnosti?! Razmišljamo li i razgovaramo li uopće o tome? Bojim se da nismo. A to onda glasno i jasno govori gdje smo. Povrh svega, da se nikad ne zaboravi: Samo svojim životom i doslovnim obdržavanjem zavjeta odgajamo i učimo druge, osobito mlađu nam braću. Dakle, ne riječima nego svojim djelima.
Župnik
Nešto o najčešće spominjanoj službi u mrtvarima, o službi župnika, odnosno o onima koji ih obavljaju, o svećenicima i njihovu pastoralnom radu. Daleko je najveći dio braće obavljao upravo tu službu, iako se ona za mnoge ne donosi. Moglo bi se reći da je svaki svećenik Provincije barem neko vrijeme bio u pastoralu, kao župnik ili župni pomoćnik. Naglasimo da se sv. Franjo poslije svog obraćenja povukao u samoću te u tišini i miru proživljavao i živio svoj susret s Gospodinom. Da mu pokaže svoju zahvalnost i ljubav dao se na popravljanje zapuštanih crkava. Kad mu je Gospodin 'darovao braću' nije imao u planu da će neki biti svećenici. Kad se i to dogodilo, budno je pazio da braća klerici tu uzvišenu službu obavljaju kako dolikuje veličini toga Božjeg poziva i dara.21
Kako je dobro poznato, Franjo je od samoga svog obraćenja pazio na čistoću i urednost crkava. U njima je vidio Isusovo prebivalište. Kad bi još izdaleka vidio kakvu crkvicu na brijegu, kleknuo bi i molio: »Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelom svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio.«22
Franjo je duboko i životno častio Isusovu stvarnu nazočnost u Euharistiji. Zato je već u svom prvom pismu, upućenom svećenicima, napisao:
»Klerici, svi obratimo pozornost na velik grijeh i neznanje koje neki imaju o presvetom tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista te o njegovim presvetim imenima i napisanim riječima koje tijelo posvećuju. Znamo da ne može biti tijela ako se prije ne posveti riječju. Ništa naime tjelesnoga na ovom svijetu nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život. (...) Stoga se u svim ovim i drugim stvarima brzo popravimo; pa gdje god bude tijelo Gospodina našega Isusa Krista nedolično smješteno i ostavljeno, neka se ukloni s toga mjesta i stavi na drugo mjesto i čuva.«23
U svom drugom pismu, onom poglavarima, napisao je:
»Molimo vas, više nego za same sebe: kad vam se učini zgodno i korisno, ponizno zamolite klerike da nada sve časte i njeguju presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, sveta imena i njegove riječi koje posvećuju tijelo. Kaleže, tjelesnike, oltarne ukrase i sve što spada na žrtvu moraju imati od dragocjene tvari. A ako u kojem mjestu presveto tijelo Gospodinovo bude posve siromaški smješteno, neka ga oni prema naredbi Crkve na dragocjeno mjesto stave i čuvaju, neka ga nose s velikim poštovanjem i drugima obazrivo podjeljuju.«24
Svima je poznato da je sv. Franjo u svemu bio pravi siromašak: u odjeći, obući, jelu, smještaju, prijevozu. Baš u svemu. To isto je tražio – a traži i danas! – i od sve svoje manje braće. Od nas! Ali, kad je u pitanju Isus u Posvećenom Kruhu, u Euharistiji, bio je raskošan. Raskošan do neba u svojoj ljubavi i zahvalnosti za Ljubav koju je osobno spoznao. Za koju je živio. Zato je od braće svećenika tražio – a traži i danas! – da svećeničku službu vrše u dubokoj ljubavi prema živom Isusu, u njihovim rukama posvećenom Kruhu. Upravo zato i danas, ako se želi doznati kakav je manji brat kao župnik, valja najprije pogledati njegovu crkvu, osobito pak sakristiju i crkveno posuđe. To najviše govori o njegovoj vjeri, ljubavi i zauzetosti za Boga. A i za povjerenu mu zajednicu, Isusovo ljubljeno stado.25 Kako rekosmo, sve je to dobro znao sv. Franjo, pameću, vjerom i ljubavlju. A zna i danas. Bilo bi mudro zapitati se što bi Franjo nama danas rekao. A i što nas sutra čeka.
Svećenička služba je Božji dar koji nitko ničim nije niti može zaslužiti. Zato nitko taj dar ne može i ne smije prisvajati kao svoj. Niti njime može na bilo koji način sebe uznositi nad druge. To je nezaslužen dar, dar koji smo dobili za druge. Nikako za sebe same. Velik je to dar koji sa sobom nosi i veliku odgovornost. Zato je čudno i neobjašnjivo da danas u našoj zajednici, kad je toliki manjak svećenika, manja braća svećenici dobivaju i obavljaju službe koje nemaju baš ništa sa svećeništvom. Službe koje bi jednako dobro, ako ne i bolje, obavljali neki drugi. Oni koji žive svoj obiteljski život.
Još i ovo, tek da se zna
Ne tako davno, jedan brat, kojega cijenim i poštujem, reče mi da bi našu mladu braću trebalo odvojiti od starije braće jer da na njih negativno utječu. Silno sam se iznenadio toj izjavi jer je to rekao ozbiljan i godinama okićen brat. To, naime, nije rješenje problema nego skrivanje i puštanje da se gnjiloća sve više širi. To je kao da nepodnošljiv smrad oko nas rješavamo tako da nabavljamo masku, a ne da okoliš očistimo i time smrad uklonimo. Dakle, ne treba mlade odvajati od starijih i života zajednice nego nas starije učiniti da im budemo uzor i primjer dobrote, vjere, požrtvovnosti i molitve. Nije rješenja u tome da od mladih skrivamo istinu, nego da našu istinu učinimo primjerenom našem i njihovu pozivu i daru.
Sjetimo se što napisa fra Jordan Janski za početne poteškoće Reda manje braće, koje je on proživljavao, a koje, usput rečeno, nikada i ne prestaju te ih svaka generacija proživljava na svoj način. On, naime, napisa da se »neće ništa postići ako se ruka ne stavi na korijen«,26 a to je, u ovom slučaju, stvarni odnos s Bogu svakoga od nas, za kojim smo jednom tako radosno i radosni pošli.27 To je i istinsko obdržavanje zavjeta, bez onih mnogih opravdavajućih tumačenja. Upravo zato valja svaku stvar nazvati pravim imenom. Možda riječima već spomenutoga i rijetko hrabrog provincijalnog ministra: »Naše sadanje stanje, naše današnje življenje ne odgovara našoj svrhi. Mi se nahodimo na štranputici.«
Zaključak
Svakomu bi trebalo biti jasno da nas upravo naša sadašnjost vodi ili ne vodi u budućnost. Vodi nas u sutrašnji život ili u ropotarnicu prošlosti. Sami o tome odlučujemo – svojim životima. Življenjem ili neživljenjem Evanđelja. Sve drugo su samo jalove riječi i samozavaravanje! Ako, poslije svega, ipak ne želimo življenjem Evanđelja i radošću poći u svoju budućnost, prepustimo svoje mjesto drugima. Onima koje Bog šalje kao što je nekada poslao sv. Franju i njegovu manju braću da zamijene umorne u Crkvi. Sutrašnjica se danas živi i piše!
Znam da će se nekima ovo ovdje doneseno, na pojedinim mjestima učiniti odveć izravnim, jer je doista istina da su život i odnosi među braćom u samostanima neusporedivo bolji i skladniji nego onih izvan samostana. Međutim, nemojmo se zavaravati i tješiti time da smo bolji nego oni izvan samostana jer »je u samostanima preteški grijeh ono što ljudi svjetovni drže za malenkost pa i za ništa«, kako je prije već naveden sv. Jeronim. Osim toga, imamo i Isusove riječi koje su nam izravno upućene: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine« (Mt 23,2-3).
Ne tješimo se time da je u drugim redovničkim zajednicama stanje slično. Ili čak i lošije. Ne zaboravimo, naime, da mi najprije odgovaramo za svoj život i život svoje zajednice. Tek onda i za druge. Temeljni uzrok našeg nestajanja, ako – ne daj Bože! – do toga dođe, možemo nazvati i nedostatak duhovnosti, nužne za redovnički život. A to se može shvatiti i kao nedostatak onog presudnog iskustva Boga u našim osobnim životima, a time i u životu zajednice.
Potrebu ovakvog razmišljanja i otvorenoga govorenja, evo i pisanja, potvrđuje i napisana mi reakcija jednoga brata na izneseno:
»Miro dragi, hvala ti na ovome promišljanju i pisanju. Pogodio si bit problema. Nadam se da si dobro i da te zdravlje služi. Pozdrav iz vrlo hladnog i gotovo snježnog B... – fra...«