1. Uvod
Anonimnost, odnosno pseudonimnost, kao fenomen izostavljanja pravog imena autora, proteže se kroz vekove i utiče kako na produkciju, tako i na recepciju pisanih tekstova. Ova pojava je i pored svoje rasprostranjenosti ostala nedovoljno istražena. Iako se proučavanje i tumačenje pseudonima smatra jednom od najstarijih tema kojima se bave istoričari književnosti, kritički rad je najčešće ograničen ili na pojedinačne autore, ili na određeni žanr ili period.
Pseudonimija kao pojava ima dugu i raznovrsnu istoriju u književnosti, novinarstvu, naučnom izražavanju i drugim oblicima javnog delovanja. Još od antičkog doba, autori su se iz različitih razloga skrivali iza izmišljenih imena – bilo da je reč o želji za anonimnošću, zaštiti od cenzure, izbegavanju progona, stvaranju novog identiteta ili umetničkom eksperimentu. U različitim epohama i kulturnim kontekstima pseudonim je dobijao raznovrsne funkcije i simbolička značenja, često predstavljajući granicu između ličnog i javnog, intimnog i kolektivnog, fikcije i stvarnosti.
U savremenom društvu, obeleženom digitalnom komunikacijom i sve većim naglaskom na individualnost i samoizražavanje, pseudonimija dobija nove oblike i značenja. Internet je omogućio brzu i laku upotrebu različitih identiteta, što pseudonimima daje dodatnu relevantnost u okviru društvenih mreža, blogova, foruma i drugih digitalnih platformi. Istovremeno, u akademskom i bibliotečkom kontekstu, pseudonimi predstavljaju istraživački izazov, naročito u bibliografskoj obradi i katalogi- zaciji autorskih dela.
Retki su istraživači koji se bave pseudonomastikom,1 granom nauke koja u ostvarenju cilja nalazi uporište
1 Pojam pseudonomastika preuzet je iz ruske literature, budući da se kod nas tek nekolicina istraživača detaljnije bavila ovom tematikom. Termin je precizno definisan u rečniku pseudonima (Колосова, 2009: 1) i u udžbeniku Основе теорије библиографије са примерима (Максимовић, 2003: 64).
1. Introduction
Anonymity and pseudonymity—understood as the deliberate omission or alteration of an author’s real name—represent enduring phenomena that have shaped both the creation and reception of written works across historical periods. Despite their prevalence, these practices remain insufficiently examined. Although the study of pseudonyms is a well- established topic in literary historiography, critical inquiry is often limited in scope, focusing on individual cases, specific genres, or confined historical contexts.
Pseudonymity has a particularly rich and varied legacy within literature, journalism, scholarly communication, and other public domains. Since antiquity, authors have employed fictional identities for a range of motives: to maintain anonymity, circumvent censorship, evade persecution, construct alternative personas, or engage in creative experimentation. The functions and symbolic meanings of pseudonyms have evolved according to cultural and temporal contexts, frequently occupying an ambiguous space between private and public expression, individual and collective authorship, fiction and documentary reality.
In contemporary digital environments—character- ized by rapid communication, user-generated content, and increasing emphasis on personal brand- ing—pseudonymity has acquired new dimensions. Online platforms such as blogs, forums, and social networks facilitate the fluid use of multiple identities, posing novel challenges for authority control and bibliographic consistency. Within these dynamic contexts, the management of authorship becomes increasingly complex, especially in efforts to maintain coherent cataloging systems and ensure accurate attribution of intellectual work.
76
Dakić
i podršku u bibliografiji, lingvistici i nauci o književnosti, a podrazumeva izučavanje svih aspekata oblikovanja, značenja i klasifikacije pseudonima. Dodatno, pojam autorstva se sagledava kao jedan od ključnih u bibliotečko-informacionoj delatnosti. U sferi bibliotekarstva, odrediti jedinstveni oblik imena autora koji se nakon toga isključivo koristi da označi određen entitet, primarni je zadatak bibliotekara katalogizatora, budući da je jedinstveni oblik imena autora osnovno sredstvo identifikacije publikacije u bibliotečkom katalogu, te stoga i imperativ svakog dobro organizovanog bibliotečkog sistema, a pojava pseudonimije izuzetno usložnjava navedeni proces.
Cilj ovog rada je da rasvetli pojam pseudonima iz više uglova – jezičkog, kulturološkog, istorijskog i praktičnog – te da prikaže načine na koje se pseudonimi mogu klasifikovati, proučavati i razotkrivati. Poznavanje i tumačenje pseudonima i šifara umnogome doprinosi očuvanju i razumevanju naučne i kulturne baštine jedne države, a od izuzetnog je značaja i za razvoj brojnih naučnih disciplina, među kojima su i nauka o književnosti, teorija književnosti, komparativna književnost, istorija i političke nauke.
2. Anonimnost i pseudonimnost
Anonimno delo može se definisati kao delo u kome je nemoguće identifikovati autora (Verona, 1986: 378), tj. kao “delo na kome je izostao podatak o autorstvu” (Вранеш & Марковић, 2013: 17). Na osnovu toga proizlazi da je pseudonimnost uži pojam u okviru pojma anonimnost, a zajedničko im je činjenica da u određenoj publikaciji nije navedeno pravo ime autora (Griffin, 2003: 1-2). Ova praksa koja se proteže kroz vekove i utiče i na produkciju i na recepciju pisanih tekstova nije dovoljno istražena imajući u vidu njenu rasprostranjenost. Štaviše, kritički rad koji postoji ograničava se na pojedinačnog autora ili na određeni žanr ili period.
Uobičajeno, pojam pseudonim označava lažno, izmišljeno ime kome je svrha da sakrije identitet stvarne osobe. Odrednica u Maloj enciklopediji Prosvete glasi: “Pseudonim; lažno ime; izmišljeno ime koje iz raznih pobuda, privremeno ili stalno, uzimaju i koriste u stvaralaštvu i javnom životu pojedini književnici, umetnici i politički radnici; upotreba pseudonima starog je porekla (sreće se već kod antičkih pisaca Ksenofona, Cicerona i dr.), a naročito se širi od 16. v., s rastućim društveno-po- litičkim religioznim pokretima i borbama...” (Мала енциклопедија, 1959: 372-373). Sama reč je nastala kombinacijom grčkih reči ψεῦδο (lažno) i ονυμα
Few scholars focus on pseudonomastics,1 a scientific field grounded in bibliography, linguistics, and literary studies, which investigates all aspects of the formation, meaning, and classification of pseudonyms. Furthermore, the notion of authorship is regarded as a fundamental concept in library and information science. Within librarianship, determining the authorized form of an author’s name—sub- sequently used exclusively to identify a particular entity—represents a primary responsibility of cataloguers, since the standardized form of an author’s name is the principal means of identifying a publication within the library catalog and, consequently, an essential requirement of any well-organized library system. The phenomenon of pseudonymity significantly complicates this process.
The purpose of this paper is to elucidate the concept of the pseudonym from multiple perspectives—lin- guistic, cultural, historical, and practical—and to present methods for the classification, analysis, and identification of pseudonyms. Knowledge and interpretation of pseudonyms and codes significantly contribute to the preservation and comprehension of a nation’s scientific and cultural heritage, and are of great importance for the advancement of numerous academic disciplines, including literary studies, literary theory, comparative literature, history, and political science.
2. Anonymity and Pseudonymity
An anonymous work can be defined as a work in which the author cannot be identified (Verona, 1986: 378), that is, as “a work in which authorship information is absent” (Вранеш & Марковић, 2013: 17). Based on this, pseudonymity can be understood as a narrower concept within the broader notion of anonymity, with the common feature being that the actual name of the author is not provided in a given publication (Griffin, 2003: 1-2). This longstanding practice, which has influenced both the production and reception of written texts across centuries, remains insufficiently studied despite its widespread occurrence. Furthermore, existing scholarship is typically limited to individual authors, specific genres, or distinct historical periods. Conventionally, a pseudonym refers to a false or fictitious name adopted for the purpose of concealing the true identity of a person. The entry in the
1 The term ‘pseudonomastics’ is borrowed from Russian literature, as only a handful of researchers in our region have explored this topic in greater depth. The term is precisely defined in the dictionary of pseudonyms (Колосова, 2009: 1) and in the textbook Основе теорије библиографије са примерима (Maksimović, 2003: 64).
77
BOSNIACA 2025; 30: 75-89
(ime), u konačnici od grčke reči ψευδώνυμον. U literaturi se pominje i kao umetničko ime ili alijas, dok se u stranim izvorima termin pseudonim uglavnom javlja kao: “nom de plume”, “nom de guerre”, “sobriquet”, “nickname”, “pen name”, “a.k.a.” (skraćeno od: also known as), “surname”, “Feder- name”, “Deckname” ili “Kunstlername”. Pseudonim se može koristiti za jedno delo ili za određeni žanr; može se proizvoljno ili smisleno izabrati; može biti trajni ili privremeni, nema ograničenja u broju pseudonima koje pisac može da koristi. Na primer, francuski pisac poznat pod pseudonimom Stendal2 koristio je čak više od 100 različitih imena (Schoolcraft, 2004), a Jovan Jovanović Zmaj oko 250 (Јевтић & Ногић, 2008: 41), čime su sebi do- delili mnogo novih identiteta.
Fenomen anonimnosti i pseudonimnosti može se objasniti iz više perspektiva. Pored autorskog straha od verskog ili političkog progona i izraza skromnosti u duhu hrišćanske poniznosti, koji umanjuju individualnu važnost, često se javlja i suštinski suprotan fenomen – pretencioznost, koja se ogleda u obeležavanju sopstvenih radova anonimnim samohvalama. Dodatno, pre donošenja zakona o autorskim pravima, autori nisu nužno posedovali ili zadržavali zakonska ili moralna prava na svoje rukopise, pa bi pitanje anonimnosti moglo biti van autorove kontrole (Rose, 1995: 16). Uz to, urednička politika brojnih časopisa nalaže anonimnost za razne izveštaje, recenzije i naručene tekstove, dok moralna načela tog vremena doprinose većoj učestalosti korišćenja pseudonima, posebno kada su rodno ili klasno obeleženi.
Pseudonim kakav je postojao u prošlosti danas se retko javlja. U savremenom dobu, održavanje više autorskih identiteta motivisano je sticanjem finansij- skih koristi, odbranom od kritike, zaštitom privatnosti, kao i izražavanjem skromnosti ili potrebom da se zaštite marginalizovani identiteti i izraze radikalni ili rizični stavovi. Istovremeno, razvoj marketinga je uticao na primenu pseudonima u svrhu reklamiranja i popularizacije autora, pri čemu se biraju zvučna, jednostavna i lako pamtljiva imena. Takođe, pseudonimi danas postaju opšteprihvaćeni način potpisivanja u digitalnom svetu. Brojni blogeri koriste niz pseudonima, ali uglavnom kao sredstvo za stvaranje publiciteta ili “brendiranje ličnosti”, što suštinski predstavlja vid samopromocije pod izgovorom skrivanja. Sa druge strane, lažno ime, skriveni, izmenje- ni identitet na društvenim mrežama u vidu različitih nadimaka (popularno nazvanih “nikova” od engl.
2 Pravo ime autora: Mari-Anri Bel (Marie-Henri Beyle).
Мала енциклопедија Просвете reads: “Pseudonym; false name; fictitious name adopted and used for various reasons, either temporarily or permanently, by individual writers, artists, and political activists in their creative and public lives; the use of pseudonyms has ancient origins (already found in classical authors such as Xenophon, Cicero, etc.), and became particularly widespread from the 16th century onward, in connection with rising sociopolitical and religious movements and struggles...” (Мала енциклопедија, 1959: 372-373). The term itself originates from the Greek words ψεῦδο (false) and ὄνυμα (name), ultimately derived from the Greek word ψευδώνυμον. In scholarly literature, it also appears as “artistic name” or “alias,” while in foreign sources, the term pseudonym is commonly encountered as: “nom de plume,” “nom de guerre,” “sobriquet,” “nickname,” “pen name,” “a.k.a.” (also known as), “surname,” “Federname,” “Deckname,” or “Künstlername.” A pseudonym may be used for a single work or a particular genre; it may be arbitrarily or meaningfully chosen; it may be permanent or temporary, and there are no limitations to the number of pseudonyms a writer may employ. For instance, the French writer known by the pseudonym Stendhal2 used over a 100 different names (Schoolcraft, 2004), while Jovan Jovanović Zmaj employed approximately 250 (Јевтић & Ногић, 2008: 41), thereby assigning themselves numerous new identities.
The phenomenon of anonymity and pseudonymity may be examined from multiple perspectives. In addition to the author’s fear of religious or political persecution and the expression of modesty in the spirit of Christian humility—which downplays individual importance—an essentially opposite phenomenon also occurs: pretentiousness, manifested in the anonymous self-praise of one’s own works. Moreover, prior to the adoption of copyright laws, authors did not necessarily possess or retain legal or moral rights to their manuscripts, so the question of anonymity might have been beyond the author’s control (Rose, 1995: 16). Editorial policies of numerous journals have also required anonymity for various reports, reviews, and commissioned pieces, while the moral standards of the time contributed to the more frequent use of pseudonyms, particularly in cases marked by gender or class distinctions.
The form of pseudonymity that existed in the past rarely occurs today. In the modern era, the maintenance of multiple authorial identities is often motivated by financial gain, protection from criticism,
2 Real name of the author: Marie-Henri Beyle.
78
Dakić
nickname) ili “avatara”3 postaju predmet mnogih socioloških studija (Hogan, 2012: 293). Ono što je započelo kao način identifikacije pojedinca u vir- tuelnom svetu, pomoću računarskog sistema u vidu dodele korisničkog imena, preraslo je u širok dijapazon identiteta jedne osobe u zavisnosti od društvene platforme koju koristi (Van der Nagel, 2017: 48).
3. Predmet pseudonomastike
Oblast posvećena proučavanju pseudonima naziva se pseudonomastika, po analogiji sa onomastikom (naukom o imenima) (Колосова, 2009: 5). Predmet pseudonomastike jeste izučavanje svih aspekata načina oblikovanja, značenja i klasifikacije pseudonima koja u ostvarenju svog cilja nalazi uporište i podršku u bibliografiji, lingvistici i nauci o književnosti (Максимовић, 2003: 64). Proučavanjem načina formiranja pseudonima i njihovog semantičkog značenja bavi se lingvistika; nauka o književnosti treba da pruži objašnjenje porekla pseudonima i otkrije razloge i motive koji su primorali autora da se krije iza maske pseudonima; dok je bibliografsko posmatranje pseudonima više usmereno na opšte objašnjenje njihove uloge, na njihovo praktično ra- zrešavanje, kao i na atribuciju što većeg broja pseudonima (Колосова, 2009: 5).
Pojam pseudonim označava lažno, izmišljeno ime kojim se krije identitet stvarne osobe, a prema mišljenju Ljubice Đorđević (Ђорђевић, 1982: 22), anonimi (nepotpisana dela), zbog svoje uloge da u potpunosti sakriju identitet autora, mogu se smatrati pseudonimima u najširem značenju ove reči. Sa druge strane, autonim je pojam nastao od grčkih reči αὐτο (lično) i ὄνυμα (ime) kojim se označava pravo ime autora, odnosno delo objavljeno pod pravim imenom autora (Jokanović et al., 1984: 18).
Pseudonim, tj. prikriveno ime ne treba mešati sa promenjenim pravim krštenim imenom, bilo iz verskih pobuda (Rastko Nemanjić zamonašenjem postaje Sveti Sava) ili nacionalnih razloga (Branko Radičević posrbljuje svoje kršteno ime Aleksije), a Alkibijad Nuša (cinc. Alchiviadi al Nuşa) zakonski sa 18 godina menja svoje ime u Branislav Nušić.
Takođe, čest je slučaj da pseudonim s vremenom postane sastavni i nerazdvojivi deo autorovog imena i prezimena: Jovan Jovanović Zmaj, Sima Milu- tinović Sarajlija, Vladislav Petković Dis...
Prilikom potpisivanja stvaralačkih radova prime- tna je izvesna raznolikost: autori se potpisuju samo
3 Avatar je termin koji se izvorno koristi u hinduizmu da označi reinkarnaciju božanstva. Danas se koristi da označi otelovljenje korisnika u virtuelnoj stvarnosti.
preservation of privacy, or the expression of modesty or marginalized identities, including the articulation of radical or risky views. Concurrently, the development of marketing has influenced the use of pseudonyms for promotional purposes and author popularity, with names selected for their resonance, simplicity, and memorability. Today, pseudonyms have also become an accepted form of authorship in the digital world. Numerous bloggers employ a range of pseudonyms, generally as tools for generating publicity or “personal branding,” which in essence constitutes a form of self-promotion under the pretense of concealment. On the other hand, the use of false names or altered identities on social media—appearing as various nicknames (commonly referred to as “nicks” from the English nickname) or “avatars”3—has become the subject of numerous sociological studies (Hogan, 2012: 293). What began as a means of identifying an individual in the virtual world through computer-generated usernames has evolved into a broad spectrum of identities shaped by the social platform in use (Van der Nagel, 2017: 48).
3. Subject of Pseudonomastics
The field dedicated to the study of pseudonyms is called pseudonomastics, by analogy with onomastics (the study of names) (Колосова, 2009: 5). The subject of pseudonomastics is the examination of all aspects of the formation, meaning, and classification of pseudonyms, which, in achieving its goals, finds support in bibliography, linguistics, and literary science (Максимовић, 2003: 64). Linguistics deals with the study of how pseudonyms are formed and their semantic meaning; literary science seeks to explain the origin of pseudonyms and uncover the reasons and motives that led the author to hide behind the mask of a pseudonym; while the bibliographic approach is more oriented toward general explanations of their role, their practical resolution, and the attribution of as many pseudonyms as possible (Колосова, 2009: 5).
The term pseudonym denotes a false, invented name that hides the identity of a real person. According to Ljubica Đorđević (Ђорђевић, 1982: 22), anonymous works (unsigned works), due to their role in completely concealing the author’s identity, can be considered pseudonyms in the broadest sense of the word. On the other hand, the term autonym derives from the Greek words αῦτο (self)
3 The term ‘avatar’ originally stems from Hinduism, where it denotes the reincarnation of a deity. Today, it is used to signify the embodiment of a user in virtual reality.
79
BOSNIACA 2025; 30: 75-89
autonimom, autonimom i pseudonimom / pseudonimima ili samo pseudonimom / pseudonimima. Stoga se, u odnosu na način potpisivanja, mogu izdvojiti sledeće kategorije autora:
Način potpisivanja autora bivao je uslovljen i spolj- nim faktorima, što je najevidentnije u periodičnim publikacijama. Naime, osnovna karakteristika periodične publikacije jeste da je njen sadržaj rezultat rada više osoba, a kako su neretko s kraja 19. i početka 20. veka članovi uređivačkog odbora, urednici i vlasnici bili i jedini autori priloga u periodici, oni su pronalazili nove forme potpisivanja. Tako je Jovan Skerlić u Srpskom književnom glasniku rasprave u rubrikama Ogledi i Književni pregled potpisivao punim imenom i prezimenom, članke u rubrici Ocene i prikazi autorizovao je inicijalom J. S., dok je kratke napise u Beleškama publikovao pod pseudonimom – S. (Ђорђевић, 1982: 33).
Motivi pseudonimije, iako brojni i posve različiti, mogu se razvrstati u nekoliko kategorija:
and ὄνυμα (name), and denotes the real name of the author, i.e., a work published under the author’s real name (Jokanović et al., 1984: 18).
A pseudonym, that is, a concealed name, should not be confused with a changed given name, whether for religious reasons (Rastko Nemanjić becomes Saint Sava upon entering monastic life) or national reasons (Branko Radičević serbianized his baptismal name Aleksije), while Alkibijad Nuša (Aroma- nian: Alchiviadi al Nușa) legally changed his name to Branislav Nušić at the age of 18.
It is also common for a pseudonym over time to become an integral and inseparable part of the author’s name and surname: Jovan Jovanović Zmaj, Sima Milutinović Sarajlija, Vladislav Petković Dis...
In the signing of creative works, a certain diversity is noticeable: authors sign with only an autonym, an autonym and one or more pseudonyms, or only with one or more pseudonyms. Therefore, based on the manner of signing, the following categories of authors can be distinguished:
The manner in which authors sign their works has also been influenced by external factors, which is
80
Dakić
lični, nastali kao iskaz skromnosti, straha od neuspeha, nezadovoljstva sopstvenim imenom (disonantno, smešno ili obično ime), zaštite identiteta zbog pripadnosti marginali- zovanim grupama, ili pak kao vid uklapanja u opšte tendencije i/ili sticanja popularnosti, te radi izgradnje ličnog brenda ili sticanja finan- sijske koristi.
Ponekad, pseudonim može da nastane iz zablude, neznanja, greškom. Umesto željenog, pravog termina, pojavi se slučajno neki drugi koji nosi sasvim drugačije značenje i kao takav postane opšteprihva- ćen. Upravo je pseudonim Zmaj Jovana Jovanovića nastao od ćirilicom pisanog naslova časopisa 3. maj (treći maj). Naime, Jovan Jovanović je 1864. godine pokrenuo satirični list koji je trebalo da se zove 3. maj aludirajući na dan kada je 1848. godine po julijanskom kalendaru održana Majska skupština, ali greškom slovoslagača, koji nije razumeo igru reči, te izostavio tačku iza rednog broja, stvoren je Zmaj. Francuski pisac Artur Bejl je najpoznatiji po pseudonimu Stendal koji je uzeo prema imenu ne- mačkog gradića Štendal, a čiji je naziv autor “olako zapisao pa ga je tako i izgovarao – Sthendal (Stendal)” (Максимовић, 2003: 68).
4. Kategorizacija pseudonima
Milivoj V. Knežević dao je proširenu definiciju pseudonima, čime je jasno ukazao na raznovrsnost pojavnih oblika pseudonima. “Svaka grafička oznaka: slovo, broj, šifra i simbol; svaka rečenica, reč i slog; svaki inicijal imena, ili imena i prezimena, ili imena, očeva imena i prezimena; svako proizvoljno uzeto stvarno ili izmišljeno, staro ili novo, naše ili tuđe, postojeće ili veštačkim putem (igrom reči) iskonstruisano ime, oznaka, izraz – iza kojih se krije pisac – sve to ima psevdonimno značenje – psevdo- nim je” (Кнежевић, 1949: 264).
Sagledavajući postojeće podele pseudonima (Hal- kett et al., 1926; Кнежевић, 1949; Дмитриев, 1977; Ђорђевић, 1982; Вранеш, 2008; Entzenberg, 2009; Nosić, 2019) te različite aspekte pojma pseudonima, moguće je izvršiti podelu pseudonima na nekoliko načina:
most evident in periodicals. The main feature of periodicals is that their content is the result of the work of multiple individuals, and since in the late 19th and early 20th centuries, editorial board members, editors, and owners were often the sole authors of the contributions, they devised new forms of signing. For instance, in journal Srpski književni glasnik, Jovan Skerlić signed articles in the Essays (Ogledi) and Literary Review (Književni pregled) sections with his full name, used the initials J. S. for articles in the Reviews and Critiques (Ocene i prikazi) section, and published short notes in the Notes (Beleške) section under the pseudonym S. (Ђорђевић, 1982: 33).
Although the motives for pseudonymity are numerous and quite diverse, they can be classified into several categories:
personal, stemming from modesty, fear of failure, dissatisfaction with one’s own name (discordant, ridiculous, or ordinary), identity protection due to belonging to marginalized groups, or as a means of aligning with general trends and/or gaining popularity, building a personal brand, or achieving financial gain.
Sometimes, a pseudonym may arise from misunderstanding, ignorance, or error. Instead of the intended, correct term, a different one with a completely different meaning may appear by chance and become widely accepted. Jovan Jovanović’s pseudonym Zmaj originated from the title of the satirical newspaper 3. maj (May 3rd) written in Cyrillic. In 1864, Jovanović launched this satirical paper, intending the title to reference the May Assembly held on May 3, 1848 (Julian calendar). However, due to a typesetter’s error—who misunderstood the wordplay and omitted the period after the num- ber—the name Змај (Zmaj = dragon) was created. The French writer Arthur Beyle is best known by the pseudonym Stendhal, which he derived from the name of the German town Stendal, and which he “hastily wrote down and thus pronounced as Sthen- dal” (Максимовић, 2003: 68).
81
BOSNIACA 2025; 30: 75-89
Osnovna podela pseudonima s aspekta bibliotekarstva vrši se prema njihovom esencijalnom kvalitetu na:
Prilikom dešifrovanja pseudonima koriste se rukopisni, pisani ili usmeni izvori, koji se prema kriteriju- mu dešifrovanja mogu podeliti na tri velike skupine:
Pseudonimi koji su ranije dešifrovani i koji se najčešće nalaze u rukopisima, ali i u štampanim izdanjima. U ovu grupu izvora spadaju razne rukopisne zbirke, ili dešifrovanja zapisana na pseudonimnim delima. Ovi zapisi mogu imati dvojako poreklo: od autora, kada su svoje pseudonimno delo slali uz posvetu na poklon, i od poznavalaca pisaca i njihovih dela. Takav je slučaj sa primerkom Novako- vićeve Vile koja se čuva u Biblioteci Srpske akademije nauka i umetnosti; ili sa pojedinim godištima Gedže u Narodnoj biblioteci Srbije; a u Patrijaršiji postoji nekoliko knjiga Mitropolita Stevana Stratimirovića u kojima su njegovom rukom dešifrovani pseudonimi.
Pseudonimi koji se dešifruju poređenjem tekstova, najčešće štampanih: ovu grupu izvora za dešifrovanje čine bibliografije, biblioteč- ki katalozi, katalozi knjižara i antikvarnica, predgovori, nekrolozi, jubilarni i specijalni brojevi, spomenice, monografije, istorije književnosti i enciklopedije; kritike i polemike, brojni podaci rasuti po tekstovima koji uzgred govore o pseudonimnim delima; sadržaji časopisa (npr. Letopisa Matice srpske, Otadžbine, Srpskog književnog glasnika, Nove Evrope, Venca i dr.).
Pseudonimi koji se dešifruju podacima dobi- jenim usmeno od poznavalaca. U ovu grupu ubrajaju se sami autori koji pišu pod pseudonimom; urednici, ili članovi redakcije časopisa ili novina u kojima su oni pod pseudonimom sarađivali; autorovi rođaci; bliži prijatelji ili dobri poznavaoci autorovih pseudonimnih dela. Svi usmeni izvori mogu se podeliti na posredne i neposredne. Prilikom dešifrovanja, prednost se daje neposrednim izvorima, ali u pojedinim slučajevima obe vrste izvora mogu biti od velike koristi.
Razrešavanjem pseudonima bave se brojni biografi, bibliografi, književni istoričari, bibliotekari, filozofi i istraživači. Pojedini pseudonimi i pored velikog truda ostanu skriveni, a naknadnom prove-
4. Categorization of Pseudonyms
Milivoj V. Knežević offered an expanded definition of the pseudonym, clearly indicating the diversity of its manifest forms. “Every graphic sign: letter, number, code, and symbol; every sentence, word, and syllable; every initial of a name, or of a name and surname, or of a name, father’s name, and surname; every arbitrarily chosen real or fictional, old or new, native or foreign, existing or artificially (through wordplay) constructed name, mark, or expression—behind which a writer hides—all that carries pseudonymous meaning—that is a pseudonym” (Кнежевић, 1949: 264).
By examining existing classifications of pseudonyms (Halkett et al., 1926; Кнежевић, 1949; Дмитриев, 1977; Ђорђевић, 1982; Вранеш, 2008; Entzenberg, 2009; Nosić, 2019), as well as the various aspects of the concept, it is possible to divide pseudonyms in several ways:
according to quality;
according to quantity;
according to meaning;
according to their function;
according to their manifest form.
The basic division of pseudonyms from a library science perspective is based on their essential quality into:
When deciphering pseudonyms, manuscript, written, or oral sources are used, which can be divided according to the decryption criterion into three major groups:
Pseudonyms that have previously been deciphered, typically found in manuscripts but also in printed editions. This group includes various manuscript collections or decipherings recorded on pseudonymous works. These entries may originate from the author (e.g., when sending a pseudonymous work as a gift with a dedication), or from acquaintances of the writer and their works. Such is the case with a copy of Novaković’s Vila held in the Library of the Serbian Academy of Sciences and Arts; or with some volumes of Gedža in the National Library of Serbia; while in the Patriarchate of the Serbian Orthodox Church there are several books of Metropolitan Stevan Stratimirović with pseudonyms deciphered in his own handwriting.
82
Dakić
rom podataka, u arhivima ili prema novootkrivenim rukopisima iz autorove posmrtne zaostavštine ili prema bibliografijama njihovih radova koje su sami sastavili, može se desiti da se razreše. Ovaj mukotrpni posao često zahteva metode upoređivanja i ko- rišćenje posrednih izvora. A kada ni dovitljivost ni pronicljivost istraživača nisu dovoljni, potrebno je nastaviti potragu za podacima, “putem manjih, na oko beznačajnih indicija, kako bi naišli na nov izvor koji će pružiti dva važna podatka da se pomoću njih reši nepoznata iz piščeve psevdonimne jednačine” (Кнежевић, 1949: 273).
Pseudonimi se prema kvantitetu, tj. broju autora koji se kriju iza jednog pseudonima, mogu podeliti na:
Pojam individualni pseudonim upotrebljava se u situaciji kada se autor isključivo ili pretežno služi pseudonimom prilikom objavljivanja svojih dela, bez obzira na broj pseudonima koje koristi u stvaralačkom opusu: Fingal O’Flaerti Vilis (Fingal O’Flahertie Wills) pravo je ime autora koji je poznat isključivo preko pseudonima Oskar Vajld (Oscar Wilde), dok je Fransoa Mari Arue (François Marie Arouet) u toku književnog stvaralaštva koristio skoro 200 pseudonima, ali je najpoznatiji pod pseudonimom Volter (Voltaire).4
Kolektivni pseudonim, sa druge strane, predstavlja termin koji se odnosi na koautorstvo dva ili više autora, koji se u stvaralačkom radu isključivo služe zajedničkim pseudonimom: Erik Aksl Sund (Erik Axl Sund) pseudonim je kojim se potpisuju dvojica švedskih autora – Jerker Erikson (Jarker Eriksson) i Hokan Akslander Sundkvist (Håkan Axlander Sundquist); Oblačić Rade je kolektivni pseudonim Ljubomira M. Protića i Vladimira D. Stojanovića; dok je Palfimi zajednički pseudonim Milana Đ. A. Plavšića, Aleksandra G. D. Plavšića i Filipa G. D. Plavšića.
Prema značenju pseudonimi se mogu podeliti na dve osnovne kategorije:
4 Spisak svih poznatih Volterovih pseudonima može se pronaći na adresi:http://registryofpseudonyms.com/francois_marie_arouet.html
liographies, library catalogs, bookseller and antiquarian catalogs, prefaces, obituaries, commemorative and special issues, memorial books, monographs, literary histories, and encyclopedias; critiques and polemics, scattered data within texts that incidentally mention pseudonymous works; journal contents (e.g., Letopis Matice srpske, Otadžbina, Srpski književni glasnik, Nova Evropa, Venac, etc.).
Pseudonyms deciphered based on oral information from knowledgeable individuals. This includes the authors themselves; editors or editorial board members of journals or newspapers where they contributed under a pseudonym; relatives; close friends; or well-informed readers. All oral sources can be divided into indirect and direct. In deciphering, direct sources are preferred, but in certain cases, both types can be highly valuable.
The resolution of pseudonyms is pursued by numerous biographers, bibliographers, literary historians, librarians, philosophers and researchers. Some pseudonyms, despite great effort, remain hidden, but with subsequent verification of data in archives, or based on newly discovered manuscripts from the author’s posthumous legacy, or bibliographies of their works compiled by the authors themselves, resolution may still occur. This painstaking task often requires comparison methods and the use of indirect sources. And when neither ingenuity nor insight suffices, the search must continue, “by way of minor, seemingly insignificant clues, in hopes of finding a new source that provides two crucial data points for solving the unknown in the writer’s pseudonymous equation” (Кнежевић, 1949: 173).
According to quantity, i.e., the number of authors behind a single pseudonym, pseudonyms can be divided into:
The term individual pseudonym is used when an author exclusively or predominantly employs a pseudonym to publish their works, regardless of how many pseudonyms appear in their oeuvre: Fingal O’Flahertie Wills is the real name of the author known exclusively as Oscar Wilde, while François- Marie Arouet used nearly 200 pseudonyms but is most famous as Voltaire.4
4 The list of all known pseudonyms used by Voltaire can be found at the following address:http://registryofpseudonyms.com/ francoismariearouet.html
83
BOSNIACA 2025; 30: 75-89
Iako veliki broj pseudonima može da se svrsta u neku od prethodno opisanih kategorija, moguća je dalja podela prema funkciji koju obavljaju. Imajući u vidu ovu kategoriju, pseudonimi se mogu razvrstati na:
Oblik autorovog grafičkog prerušavanja predstavlja najmnogobrojniju i najkompleksniju kategoriju, u okviru koje se pseudonimi razvrstavaju u šest velikih skupina:
Pseudonimi izvedeni od pravog imena i prezimena početnim i/ili završnim slovima, raznim obrtima i spojevima slogova, zanimljivim kombinacijama i pravom igrom reči rebusnog karaktera. Ovde se ubrajaju razni akronimi, anagrami, ananimi, inicijali... Lakše se razre- šavaju od drugih pseudonima upravo zbog toga što su izvedeni od pravog imena i prezimena. Npr. Žać (Živko Aćimović);7 Mijah (Hajim Davičo);8 Mirćilom Tadirov (Milorad Mitrović).9
5 Na primer, Meri En Evans (Mary Ann Evans) koristila je muški pseudonim (pseudoandronim) Džordž Eliot (George Eliot).
6 Heteronim je pojam koji izvorno pripada grani leksikologije gde označava reč koja se piše isto kao druga reč, ali se razlikuje u izgovoru i značenju, nastala od grčkih reči (grč. ἕτερος, drugi, drugačiji + ὄνομα, ime) što u doslovnom prevodu znači različito ime. Ovaj pojam je u književnost uveo portugalski književnik Fernando Pesoa (Fernando António Nogueira Pessoa) dajući mu sasvim novo značenje. On je stvorio čitav niz alternativnih pesničkih ličnosti, pišući brojne zbirke poezije pod njihovim imenima. Takve pseudonime, kojih ima više od 80, nazvao je heteronimima, a najpoznatiji među njima su Alberto Kaejro (Alberto Caeiro), Alvaro de Kampuš (Álva- ro de Campos) i Rikardo Reiš (Ricardo Reis) (Ciuraru, 2011).
7 Pseudonim nastao kombinacijom prvog slova imena i prvog sloga prezimena.
8 Pseudonim nastao tako što je ime napisano naopako, tj. kao u ogledalu.
9 Pseudonim nastao tako što je kombinacijom slova imena i prezimena nastalo drugo ime i prezime.
Collective pseudonym, on the other hand, refers to the co-authorship of two or more individuals who exclusively use a shared pseudonym: Erik Axl Sund is the pseudonym of two Swedish authors – Jerker Eriksson and Håkan Axlander Sundquist; Oblačić Rade is the collective pseudonym of Ljubomir M. Protić and Vladimir D. Stojanović; while Palfimi is shared by Milan Đ. A. Plavšić, Aleksandar G. D. Plavšić, and Filip G. D. Plavšić.
According to meaning, pseudonyms can be divided into two basic categories:
While many pseudonyms can be classified under the aforementioned categories, a further classification by function is also possible. From this perspective, pseudonyms can be grouped as:
The form of graphical disguise represents the most numerous and complex category, within which pseudonyms can be classified into six major groups:
5. For example, Mary Ann Evans used a male pseudonym (pseudoan- dronym) George Eliot.
6. Heteronym is a term that originally belongs to the field of lexicology, where it denotes a word that is spelled the same as another word but differs in pronunciation and meaning. It comes from the Greek words (Gr. ἕτερος, meaning “other, different” + ὀνομα, meaning “name”), which literally translates as “different name.” This concept was introduced into literature by the Portuguese writer Fernando Pessoa (Fernando António Nogueira Pessoa), who gave it an entirely new meaning. He created a whole range of alternative poetic personas, writing numerous poetry collections under their names. These pseudonyms, of which there are more than 80, he called heteronyms, and the most famous among them are Alberto Caeiro, Álvaro de Campos, and Ricardo Reis (Ciuraru, 2011).
84
Dakić
Karić),10 Srbin Srbinović (Živojin Protić),11 Viši oficir (Đorđe Ćirić).12
Pseudonimi kojima su pravo ime i prezime autora zamenjeni pseudoznacima u formi fiktivnih imena, ali tako da ne nose u sebi nijedan stvarni element koji bi bio vezan za označavanje pravog imena, čime autor stvara novi identitet. Ovi pseudonimi sračunato prave zabunu te se izuzetno teško dešifruju. Npr. Džordž Orvel (George Orwell) je pseudonim Erika Artura Blera (Eric Arthur Blair).
Pseudonimi – zagonetke; smatra se da najpotpunije skrivaju identitet autora, kreirani su u formi proizvoljno uzetih grafičkih znakova, slova, brojeva, simbola, šifara, reči ili izraza, često u čudnim vidovima i neobičnim položajima. Upravo zbog ovih osobina ubrajaju se u pseudonime koji se najteže razrešavaju. Npr. ** (Milovan Đ. Glišić),17 H3+ 2 (Stojan Novaković),18 Čovek koji se smeje (Dušan Popović).19
Stvaralačka maštovitost doprinosi raznovrsnom oblikovanju pseudonima: ima ih realnih i fantastičnih, originalnih i prevedenih, latiniziranih ili adaptiranih na neki drugi jezik, šaljivih, ironičnih ili ozbiljnih, u raznim oznakama i vidovima, kombinacijama i varijacijama. Svaka njihova dalja podela je moguća, budući da se pseudonimi formiraju potpuno proizvoljno, bez ikakvih pravila, te zavisno od nadahnuća i potreba njihovih stvaralaca. Upravo ta raznovrsnost i nepredvidivost otežavaju njihovu sistematizaciju, što predstavlja izazov za bibliotekare u procesu identifikacije autora.
Svrha kategorizacije pseudonima stoga nije samo akademska podela prema određenim kriterijumima,
10 Pseudonim koji označava geografsku pripadnost – geonim.
11 Pseudonim koji označava nacionalnu pripadnost – etnonim.
12 Pseudonim koji označava zvanje ili poziciju autora – titlonim.
13 Pseudonim preuzet iz istorijskog izvora.
14 Pseudonim u obliku imena sveca koji zamenjuju ime autora – hagio- nim ili ascetonim.
15 Pseudonim preuzet od imena književnih likova.
16 Pseudonim nastao od različitih vrsta imenica (apstraktnih, gradivnih, zajedničkih) – nominonim.
17 Pseudonim koji se sastoji od jedne ili više zvezdica kombinovanih u različiti niz – astronim ili asteronim.
18 Pseudonim u formi matematičkog izraza.
19 Pseudonim u formi izraza – frazeonim.
clever constructions, and wordplay of a rebuslike character. This includes acronyms, anagrams, ananyms, initials, etc. These are easier to decipher due to their basis in real names. E.g., Žać (from Živko Aćimović);7 Mijah (from Hajim Davičo);8 Mirćilom Tadirov (from Milorad Mitrović).9
Pseudonyms that indicate the author’s geographic, national, social, physical, or religious attributes. Their main purpose is to highlight some feature of the author or their work, rather than merely to conceal identity. E.g., Šumadinac (Vladimir Karić),10 Srbin Srbinović (Živojin Protić),11 Viši oficir (Đorđe Ćirić).12
Pseudonyms in which the author’s real name and surname are replaced with pseudo-identifiers in the form of fictitious names, lacking any actual element that might indicate the real name, thereby creating a new identity. These pseudonyms are intentionally misleading and extremely difficult to decode. E.g., George Orwell is the pseudonym of Eric Arthur Blair.
Pseudonyms as riddles; these are considered the most complete concealments of identity, formed from arbitrarily chosen graphic symbols, letters, numbers, signs, codes, words, or expressions, often in strange forms and unusual configurations. Their characteristics make them the hardest to resolve. E.g., ** (Milovan
7. A pseudonym created by combining the first letter of the first name and the first syllable of the last name.
8. A pseudonym created by writing the name in reverse, i.e., as in a mirror.
9. A pseudonym created by combining letters from the first and last names to form a different name and surname.
10. A pseudonym indicating geographic affiliation – geonym.
11. A pseudonym indicating national affiliation – ethnonym.
12. A pseudonym indicating the author’ title or position – titlonym.
13. A pseudonym taken from a historical source.
14. A pseudonym in the form of a saint’s name replacing the author’s name – hagionym or ascetonym.
15. A pseudonym derived from the names of literary characters.
16. A pseudonym formed from various types of nouns (abstract, material, common) – nominyonym.
85
BOSNIACA 2025; 30: 75-89
već prvenstveno predstavlja praktičan alat koji olakšava razrešavanje i praćenje identiteta autora u bibliografskim bazama i arhivskim zbirkama. Klasifikacije upućuju stručnjake na moguće tragove koji mogu pomoći u otkrivanju stvarnih lica iza pseudonima ili razlikovanju više autora koji koriste slične ili iste pseudonime. Time se sprečavaju greške i omogućava preciznije povezivanje radova s pravim autorima, što je od ključnog značaja za očuvanje integriteta bibliografskih podataka, pri čemu se sama kategorizacija ne posmatra kao konačna, imajući u vidu kompleksnost i moguću buduću inovativnu primenu ili pojavu novih pseudonima.
5. Zaključak
Pseudonimija, kao kompleksna i višeslojna pojava u književnom i kulturnom životu, zahteva savremen, interdisciplinarni pristup koji objedinjuje književnu teoriju, istoriju, psihologiju, sociologiju, bibliotekarstvo i informacione nauke. Kroz brojna proučavanja i primere jasno se uočava da pseudonim nije tek puka zamena za autorovo ime, već simbolička i funkcionalna konstrukcija koja odražava niz motiva – od ličnih i estetskih do društvenih i političkih.
Kategorizacija pseudonima prema različitim krite- rijumima – kvalitetu, kvantitetu, značenju, funkciji i pojavnom obliku – potvrđuje bogatstvo i raznovrsnost ove pojave, kao i potrebu za njenim daljim sistematskim proučavanjem u okviru pseudonomastike kao posebne naučne oblasti. Kroz istoriju, pseudonimi su autorima služili kao sredstvo zaštite, otpora, umetničkog eksperimenta ili razgraničenja privatnog i javnog identiteta. Danas, u digitalnoj eri, oni dobijaju nove forme i značenja, pojavljujući se na društvenim mrežama, u gejming i blog zajednicama, pa čak i u naučnoj komunikaciji, čime dodatno komplikuju granicu između stvarnog i kon- struisanog identiteta.
Razotkrivanje pseudonima često podrazumeva pravi istraživački poduhvat, koji uključuje rad sa rukopisnim, štampanim i usmenim izvorima, uz veliku pažnju, preciznost i intuiciju. Ovaj proces nije važan samo za bibliografsko ili književnoistorijsko dokumentovanje, već i za šire razumevanje kulturnog konteksta i autorskog nasleđa.
U okviru bibliotečke i bibliografske prakse, pseudonimi predstavljaju izazov u obezbeđivanju tačnih, povezanih i standardizovanih normativnih zapisa za lična imena. Međunarodne baze podataka kao što su ISNI (International Standard Name Identifier)20 i
20 Više na:https://isni.org/
Đ. Glišić),17 H3+ 2 (Stojan Novaković);1818 The Man Who Laughs (Dušan Popović).1919
Creative imagination contributes to the diverse shaping of pseudonyms: they may be realistic or fantastic, original or translated, latinized or adapted to other languages, humorous, ironic, or serious, in various signs and forms, combinations and variations. Every further classification is possible, as pseudonyms are formed entirely arbitrarily, without any strict rules, depending on the inspiration and needs of their creators. This very diversity and unpredictability complicate their systematization, posing a challenge for librarians in the process of author identification.
The purpose of pseudonym categorization is thus not merely an academic classification by certain criteria, but primarily a practical tool that facilitates the resolution and tracking of author identities in bibliographic databases and archival collections. These classifications guide professionals toward potential leads that may help reveal the real individuals behind pseudonyms or distinguish among multiple authors using similar or identical pseudonyms. In doing so, errors are prevented and more accurate connections between works and authors are established – an essential task for preserving the integrity of bibliographic data. At the same time, categorization is not viewed as final, considering the complexity and the potential for future innovative application or the emergence of new pseudonyms.
5. Conclusion
Pseudonymity, as a complex and multilayered phenomenon within literary and cultural life, requires a contemporary, interdisciplinary approach that integrates literary theory, history, psychology, sociology, librarianship, and information science. Numerous studies and examples clearly indicate that a pseudonym is not merely a simple substitute for the author’s real name, but rather a symbolic and functional construct that reflects a range of motiva- tions—ranging from personal and aesthetic to social and political.
The categorization of pseudonyms according to diverse criteria—such as quality, quantity, meaning, function, and form—confirms the richness and diversity of this phenomenon, as well as the need for its further systematic study within the framework of pseudonomastics as a distinct scholarly field.
17 A pseudonym consisting of one or more asterisks combined in various sequences – astronym or asteronym.
18 A pseudonym in the form of a mathematical expression.
19 A pseudonym in the form of a phrase – phrasonym.
86
Dakić
VIAF (Virtual International Authority File),21 zajedno sa lokalnim kataloškim pravilima, omogućavaju precizno vođenje normativnih zapisa i time postaju ključni u obezbeđivanju tačnih i sveobuhvatnih informacija o autorima. Bibliotekari, istraživači i korisnici informacija imaju odgovornost da prepoznaju i uvaže složenost ovog fenomena, kako bi doprinosili boljoj dostupnosti informacija, zaštiti autorskih prava i transparentnosti izvora znanja.
Na kraju, pseudonim kao vid samopredstavljanja autora neizostavno utiče na recepciju dela i interpretaciju teksta, dodajući mu dodatni sloj značenja. Stoga pseudonim ne treba zanemariti ni u književnoj analizi ni u bibliografskom opisu. U vremenu kada se granice identiteta sve više preispituju, fenomen pseudonima dobija novu aktuelnost i zahteva osveženo naučno sagledavanje i sistematizaciju.
Historically, pseudonyms have served authors as a means of protection, resistance, artistic experimentation, or as a tool for delineating the private from the public self. In the digital era, pseudonyms acquire new forms and meanings, emerging in social media, gaming, and blogging communities, and even within scholarly communication, thus further complicating the boundary between authentic and constructed identity.
The uncovering of pseudonyms often entails a genuine research endeavor, involving the examination of manuscript, printed, and oral sources, requiring great attention, precision, and intuition. This process is significant not only for bibliographic or literary- historical documentation but also for a broader understanding of cultural context and authorial legacy. Within library and bibliographic practice, pseudonyms present a challenge in ensuring accurate, interconnected, and standardized authority records for personal names. International databases such as ISNI (International Standard Name Identifier)2020 and VIAF (Virtual International Authority File),2121 in conjunction with local cataloging rules, facilitate the precise maintenance of authority records and thus play a crucial role in providing accurate and comprehensive information about authors. Librarians, researchers, and end users have a responsibility to recognize and acknowledge the complexity of this phenomenon in order to enhance information accessibility, protect intellectual property rights, and ensure the transparency of knowledge sources. Ultimately, the pseudonym, as a form of authorial self-representation, inevitably influences both the reception of a work and the interpretation of the text, adding an additional layer of meaning. Therefore, the pseudonym should not be overlooked in literary analysis or bibliographic description. In an age where the boundaries of identity are increasingly interrogated, the phenomenon of pseudonym- ity gains renewed relevance and calls for refreshed scholarly insight and systematization.
21 Više na:https://viaf.org/en
20 More at:https://isni.org/
21 More at:https://viaf.org/en
87
Bibliografija
Ciuraru, C. (2011). Fernando Pessoa & His Heteronyms. In: Nom de Plume: A (Secret) History of Pseudonyms. New York: HarperCollins.https://poetry- society.org/features/tributes/fernando-pessoa-his- heteronyms [9. 4. 2025]
88
Dakić
