Bibliografska kontrola 21. stoljeća na razmeđi društva, tehnologije i zakonske legislative (u povodu knjige Obavezni primjerak: prikupljanje i očuvanje digitalnog naslijeđa 21. stoljeća autorice prof. dr. Lejle Hajdarpašić, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu – Filozofski fakultet, 2025)

Review

BOSNIACA 2025; 30: 358-360

Bibliografska kontrola 21. stoljeća na razmeđi društva, tehnologije i zakonske legislative

(u povodu knjige Obavezni primjerak: prikupljanje i očuvanje digitalnog naslijeđa 21. stoljeća autorice prof.

dr. Lejle Hajdarpašić, Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu – Filozofski fakultet, 2025)

Lejla Kodrić Zaimović

Univerzitet u Sarajevu – Filozofski fakultet, Katedra za informacijske nauke, Sarajevo, Bosna i Hercegovina / University of Sarajevo - Faculty of Philosophy, Chair of Information Sciences

lejla.kodric-zaimovic@ff.unsa.ba

Univerzalna te posljedično nacionalna bibliograf­ska kontrola, obuhvatajući svoje temeljne stubo- ve – bibliografske centre, nacionalnu bibliografiju i obavezni primjerak – naučni je interes prof. dr. Lejle Hajdarpašić, profesorice na Katedri za infor­macijske nauke Univerziteta u Sarajevu, odnosno njegova Filozofskog fakulteta, već jako dugo. Ovaj naučni interes prof. dr. Hajdarpašić s iznimnim uspjehom transponirala je i u akademsko poduča­vanje generacija studenata složenim bibliografskim univerzumom, kao jedna od svega nekoliko naših, bosanskohercegovačkih ekspertica u ovom jezgre- nom i iznimno zahtjevnom naučnom i strukovnom polju.

Kontinuirana posvećenost odabranom području istraživanja, u slučaju prof. dr. Lejle Hajdarpašić, dovodi i do trajnog, akribičnog praćenja svih, pa i najmanjih promjena koje se dešavaju u ovom po­dručju, što za posljedicu ima u cijelosti aktuelno djelo, takvo da uzima u obzir sve promjene koje se u ovoj disciplini odigravaju od formalnog začetka univerzalne bibliografske kontrole sad već više od 50 godina unazad, a posebno imajući u vidu di­namične promjene potaknute webom kao novim izdavačkim okvirom. Ovakvim autoricinim pristu­pom nastaje cjelovito, naučno utemeljeno djelo, ali i djelo takvo da je korisno iznimno različitim publikama – istraživačima u oblasti univerzalne / nacionalne bibliografske kontrole, studenticama i studentima bibliotečkih i informacijskih te srodnih studija, informacijskim stručnjacima u baštinskim ustanovama, izdavačkoj zajednici, a posebno držav­nim organima te upravljačkim strukturama na svim nivoima vlasti – riječju, donosiocima odluka. Knji­gu Obavezni primjerak: prikupljanje i očuvanje di­gitalnog naslijeđa 21. stoljeća, uz ranija autoricina istraživanja, posebice uz knjigu Nacionalna bibli­ografska kontrola u digitalnom okruženju iz 2019. godine, u cilju interesa očuvanja bosanskohercego-

vačkog nacionalnog bibliografskog sistema i našeg bogatog kulturnog naslijeđa, valjalo bi posmatrati kao strateški dokument te kao važno polazište za rad i razvoj naših bibliografskih centara, osobito onog depozitarnog u slučaju Nacionalne i univerzi­tetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Značaj ova­kvih i sličnih istraživanja ovdašnja zajednica mogla je prepoznati u nedavnoj situaciji umalog zatvara­nja Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, u kojoj su rijetki znalci uistinu znali i dokraja razumjeli dalekosežne posljedice prestan­ka rada važnih servisa nacionalnog bibliografskog centra, a šira javnost, te nažalost i neki donosioci odluka, tek zamagljeno razumijevali o čemu se tu suštinski radi. Upravo i ovaj slučaj pokazao nam je potrebu za istraživanjima kakvih se poduzela prof. dr. Lejla Hajdarpašić, doprinoseći svojim naučnim te nastavnim radom, znanjima i iskustvom općem boljitku.

Pa šta sve to još, osim uvodno spomenutog, čini po­sljednju knjigu prof. dr. Lejle Hajdarpašić naučno, ali i strukovno iznimno važnom? Osvrćući se preko 50 godina unazad, ova knjiga najprije je faktograf­sko istraživanje svih faza uspostave univerzalne bibliografske kontrole u Evropi i u svijetu, prateći sve kasnije mijene te ih pažljivo dokumentirajući novim izvještajima, strateškim dokumentima, pre­porukama, smjernicama i sl. Time se, uz neosporni trud autorice, uspostavlja kontinuitet istraživanja u ovom području od početaka sve do vrlo dinamične sadašnjice. Knjiga Obavezni primjerak: prikuplja­nje i očuvanje digitalnog naslijeđa 21. stoljeća, s iznimnom spisateljskom lahkoćom pojašnjava slo­žene fenomene i njihovo povezivanje kroz povijest – na relaciji obavezni primjerak, bibliografski cen­tri, nacionalna bibliografija i izdavačka zajednica – pojašnjavajući nam da su sistemi koje mi danas možda i podrazumijevamo i uzimamo “zdravo za gotovo” nastajali dugo i uz velike napore među-

358

Kodrić Zaimović

narodne strukovne zajednice. Kraj 20. st. vrijeme je žurnog preispitivanja institucije obaveznog pri­mjerka, i to u pravcu prihvata neštampane građe i weba kao izdavačkog sistema, čime se, kako Gor­man pojašnjava, okončava “savršenstvo” tradicio­nalne bibliografske kontrole, a ulazi u jedan novi, nepoznati okvir. Pojava dematerijaliziranih oblika unutar bibliografske kontrole potaknut će strukovnu zajednicu na redefiniranje propisa u oblasti, o čemu detaljno, uz istraživanja o prilagodbi različitih naci­onalnih bibliografskih sistema novonastaloj situaci­ji, također govori ova knjiga.

Sve ovo, pa i mnogo više sadržaj je prvog poglav­lja knjige nakon Uvoda pod znakovitim naslovom Univerzalna / nacionalna bibliografska kontrola u web-okruženju. Na ovom mjestu, uvažavajući rele­vantnu literaturu, autorica podsjeća na to da valja imati u vidu da aktuelni bibliografski univerzum podrazumijeva, kako to i Radna grupa o budućno­sti bibliografske kontrole, formirana pri Kongresnoj biblioteci, zaključuje, da “ljudi nisu jedini korisni­ci podataka koji se proizvode u ime bibliografske kontrole, već su to i aplikacije koje su u interakciji s tim podacima na razne načine”, čime nas podsjeća na to koliko se bibliografski univerzum radikalno transformirao u prethodnim desetljećima. Autorica nam, također, kroz rezultate anketnih istraživanja pruža uvide i u načine na koje su se transformira­li različiti nacionalni depozitarni sistemi, pružajući oslonac i uputu za promjene ne samo nama u Bosni i Hercegovini već i drugim zajednicama koje još uvi­jek više-manje prakticiraju tradicionalne metode de- pozitiranja nacionalnog blaga. Kroz bavljenje bibli­ografskom kontrolom, ne samo u ovom poglavlju, već uopće u cijeloj knjizi te u svojem cjelokupnom naučnom opusu, autorica prof. dr. Lejla Hajdarpa- šić uvijek iznova skreće pažnju na iznimno važnu vezu između države, politike, društva i bibliograf­ske kontrole. To je posebno važno u oslabljenim, podijeljenim društvima, kakvo je trenutno, nažalost, Bosna i Hercegovina, te čija nacionalna bibliograf­ska kontrola stoji “na klimavim nogama”. Također, autorica u svojem istraživanju izlazi i izvan okvira nacionalnih bibliografskih sistema, skrećući pažnju na inicijative digitalnog arhiviranja paralelne naci­onalnim depozitarnim sistemima, izdvajajući prije svega inicijativu Internet Archive, što nas sve sku­pa podsjeća na to da nismo jedina karika u sistemu depozitiranja te da su aktivnosti ove vrste hitne i nužne za svaku sredinu i zajednicu. Stoga se ova knjiga pojavljuje i kao doprinos preoblikovanju te ažuriranju sistema nacionalne bibliografske kontro­le, što je osobito važno i za bosanskohercegovačku zajednicu koja ovdje, očito, zaostaje. Pojašnjavaju-

ći trajne vrijednosti institucije obaveznog primjer­ka, knjiga ne propušta naglasiti koliko dugoročno vrijedi uhvatiti se u koštac sa složenim zakonskim, tehnološkim i svim drugim pitanjima reguliranja obaveznog primjerka i u Bosni i Hercegovini jer, bez obzira na složenost situacije, ishodi pravilno reguliranog obaveznog primjerka temelj su trajnog pristupa naslijeđu.

Ovome je posvećeno i drugo poglavlje knjige pod naslovom Trajne vrijednosti obaveznog primjerka u kojem autorica detaljno elaborira trajna poslanja obaveznog primjerka, osobito važna i za destabilizi- rana društva, poput našeg bosanskohercegovačkog, čije je naslijeđe kroz prošlost direktno te u više na­vrata bilo sistemski uništavano. Kako CDNL kon­statira: “Važnost obaveznog primjerka kao sredstva očuvanja i prenošenja kulture ima izrazito jak odjek u mnogim manjim zemljama, posebno onim s ugro­ženim kulturama i jezicima (...) Obavezni primje­rak također podupire konkurentnost, kreativnost, demokratski pristup znanju...” Obavezni primjerak, stoga, razumijeva se i kao temelj slobode i pristupa informacijama, a nacionalne biblioteke imaju naj­veću odgovornost pri organizaciji nacionalnih digi­talnih arhiva. Autorica, također, elaborira prednosti i poteškoće dva temeljna pristupa kad je obavezni primjerak u pitanju: zakonski ili dobrovoljno reguli­rani obavezni primjerak, napominjući i mogućnosti prijelaznih rješenja kroz dobrovoljni obavezni pri­mjerak do konačnih rješenja, a kao korisnu moguć­nost u zahtjevima, recimo, digitalnog deponiranja i zaštite građe. Autorica ne propušta kritički propitati niti drugu veliku dilemu vezanu uz obavezni pri­mjerak – prisutnu i u tradicionalnom okruženju – a koja je sad dodatno usložnjena u digitalnom svije­tu: pitanje sveobuhvatnosti vs. reprezentativnosti u prikupljanju građe. Kroz sve ove dileme, autorica nas vodi sigurno i stručno, nudeći brojna rješenja za jednako tako brojne i složene dileme. Uz tradicio­nalne dileme koje žive i danas, autorica kontekstua- lizira obavezni primjerak i u svjetlu novih izazova, kakvi su algoritmi i umjetna inteligencija, pomažući nam da obavezni primjerak razumijemo u svoj nje­govoj složenosti i posebnosti unutar prvih dekada 21. stoljeća.

Nacionalne bibliografije u ekosistemu povezanih (otvorenih) podataka naredno je poglavlje ove vri­jedne knjige koja složeni bibliografski univerzum pozicionira u najaktuelniji trenutak današnjice, po­mažući nam da se ugledamo na najbolje evropske i svjetske prakse, uz puno razumijevanje za naše, bosanskohercegovačke zadatosti, te nudeći prepo­ruke kako prebroditi krizno stanje i postići ovdaš-

359

BOSNIACA 2025; 30: 358-360

nji maksimum. Autorica tako pojašnjava da je već odavno stiglo vrijeme “demokratizacije nacionalnih bibliografija”, i to kroz uključivanje elektronske građe, za što nam ova knjiga donosi pregled ranijih iskustava i preporuka. Sve te informacije veliki su korpus preporuka za zemlje koje se tek suočavaju s redefiniranjem svojih nacionalnih bibliografskih centara i nacionalnih bibliografija, kakva je i Bo­sna i Hercegovina. Ovo poglavlje istovremeno je i poglavlje podsjećanja i zagovaranja za vrijednosti i domete nacionalne bibliografije – danas osobito one online – a što posebno treba biti vidljivo i poznato onim društvenim instancama koje su kreatori poli­tika i donosioci odluka. Autorica valorizira i druge prednosti nove generacije nacionalnih bibliogra­fija, koje su i naglašeno user-friendly, s vizuelno privlačnim katalozima, poveznicama na eksterne kataloge, knjižarske kataloge, web-stranice izdava­ča i dr. Eksperimentiranje biblioteka u ovoj oblasti kreira participatorno okruženje i za nacionalne bi­bliografske centre, čime se počinju nuditi poveza­ni otvoreni podaci i s njima povezane usluge. Na primjeru otvorenih nacionalnih bibliografija, auto­rica nas upućuje na primjere najbolje prakse danas, pomažući nam da stvorimo solidnu osnovu znanja i informacija za dalji rad na transformiranju nacio­nalnih bibliografija.

Dugoročno očuvanje digitalnog kulturnog naslije­đa naredno je značajno poglavlje knjige, posebice stoga što su pitanja digitalnog očuvanja nerijetko “kamen spoticanja” i zahtjevan zadatak za ustanove koje su u procesu prilagodbe nacionalnog biblio­grafskog sistema aktuelnim trendovima. Takvo što posebno se odnosi na manje stabilne zajednice, koje su tek u procesu prilagodbe novim zahtjevima. Ove upute važne su i zbog sprečavanja procesa “digital­nog izumiranja građe”, a donosi se i pregled važnih inicijativa i projekata digitalnog očuvanja, kakav je, recimo, INTERPares projekt. U problematiku digi­talnog očuvanja svakako se uključuje i problemati­ka metapodataka te metametapodataka, s ciljem po­većanja vidljivosti za korisnike, što autorica knjige također tematizira.

Poglavlje Obavezni primjerak i bosanskoherce- govačka bibliografija najdirektnije se bavi bosan- skohercegovačkim bibliografskim univerzumom, kako retrospektivno, tako i u sadašnjosti. Neki od uvida koje s ovim u vezi donosi autorica prof. dr. Lejla Hajdarpašić prvi su uvidi ove vrste u Bosni i Hercegovini uopće, za kojima je autorica tragala u ovdašnjim i arhivima susjednih zemalja, u inven­tarnim knjigama Biblioteke Zemaljskog muzeja i drugih naših ranih baštinskih ustanova. Autorica

čak kritički propituje i neke ranije navode koji su bili uvriježeni u naučnoj literaturi, pokazujući da, dok se bavimo savremenošću i njezinim izazovima, nije kasno ispraviti ili dopuniti neke navode iz naše baštinske prošlosti. Ovo cijelo poglavlje u cijelosti valja čitati kao najdirektnije upute kuda i kako dalje u rješavanju složenih pitanja bosanskohercegovač- kog nacionalnog bibliografskog sistema.

Pišući o složenim i važnim pitanjima s iznimnom preglednošću i s lahkoćom, kako svojim sadržajem, tako i u opremljenosti knjige literaturom i prilozima, autorica prof. dr. Lejla Hajdarpašić postiže najviše naučne i akademske standarde, zbog čega ova knji­ga istovremeno može poslužiti i kao naučna mono­grafija, ali i kao akademski udžbenik. Može se bez sumnje zaključiti da tekst ove knjige suštinski pre- vazilazi strogo naučna i strukovna pitanja. Iako bez premca nudi rješenja za što funkcionalniju transfor­maciju nacionalnog bibliografskog sistema u prav­cu njegovih evropskih i svjetskih uzora, ovaj tekst valjalo bi čitati i kao nacionalnu strategiju očuvanja našeg kulturnog naslijeđa u digitalnom okruženju. Stoga je ova knjiga obavezno štivo ne samo za pro­fesionalce u bibliotečkoj i informacijskoj te srodnim djelatnostima već i za donosioce odluka na svim ni­voima vlasti, kako ne bismo doživjeli “digitalnog Alzheimera” kad je u pitanju naše bogato naslijeđe. Vjerujem, također, da će ova knjiga značajno dopri­nijeti izgradnji još uvijek nevelikog korpusa naučne literature u oblasti informacijskih nauka u Bosni i Hercegovini, dok će, s druge strane, iznimno utjeca­ti na unapređenje našeg nacionalnog bibliografskog sistema, sve pod uvjetom da ozbiljne naučne studije poput ove postanu dio strateškog plana za očuvanje digitalnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Za takvo što bit će potrebna snažnija sinergija naučne, profe­sionalne zajednice i društvenog aparata koji uprav­lja Bosnom i Hercegovinom na svim nivoima vlasti, na dobrobit svih nas te generacija kojima ćemo, na­damo se, proslijediti bosanskohercegovačko tradici­onalno i digitalno naslijeđe.

360