Smrtni zov: Suicid kao socijalni problem u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća

Uvod

Suicid1 je samoinicijativni letalni čin koji vodi oduzimanju vlastitog života.2 On ujedno predstavlja posljednju poruku koju pojedinac šalje svom okruženju.3 Ova vrlo kompleksna pojava4 privlačila je društvenu pozornost u protekla dva tisućljeća.5 Percepcija suicida ovisila je o povijesnom trenutku, geografskim koordinatama i kulturalnim matricama određenih zajednica. Iako su neka društva u suicidu vidjela izraz slobode,6 iskupljenje, altruistički ili čak herojski čin,7 u Europi je mahom, posebice od srednjeg vijeka, na suicid gledano kao na smrtni grijeh i gnusan zločin. Sveti Augustin i Toma Akvinski osuđivali su čin vlastita oduzimanja života te su, tragom mišljenja crkvenih autoriteta i kršćanskih tradicija, bila zabranjena ukopavanja tijela suicidenata u kršćanskim grobljima, a sam je čin kriminaliziran. Pojedine sredine kažnjavale su tijelo počinitelja suicida javnim sakaćenjima i izlaganjima svjetini, dok je njihova imovina u pravilu bila konfiscirana.8

Premda je rani novi vijek, s pojavom individualizma i protokapitalizma, donio nešto umjerenije viđenje suicida,9 tek je u 18. stoljeću pokazana briga da se razumiju korijeni ovog ozbiljnog i opasnog socijalnog fenomena.10 Jeremy Bentham, engleski pravni teoretičar i filozof, zagovarao je u svom djelu Principles of Penal Law dekriminalizaciju suicida s obzirom na to da je smatrao da je njegovo kažnjavanje nelogično i okrutno (ne samo da su obitelji zbog suicida izgubile hranitelja, nego bi konfisciranjem njegove imovine gubili i sredstva za život).11 Cesare Beccaria zagovarao je slične ideje ‒ kažnjavanje suicida smatrao je nepotrebnim, a doživljavao ga je i kao čin nepravde i tiranije.12 I Beccaria i David Hume su smatrali da suicident vlastitom smrću ne nanosi štetu društvu. Hume je posebno isticao da postoje okolnosti u životu pojedinca, poput patnje, bolesti, poniženja ili siromaštva, kad se suicid moglo promatrati kao racionalno utemeljen čin.13

Utjecaj Goetheova djela Patnje mladog Werthera, pojava tzv. Wertherovog efekta i copycat suicida,14 nagla industrijalizacija europskog društva na prijelomu 18. i 19. stoljeća, urbanizacija, migracijski pokreti, konzumerizam i ubrzan način života bili su plodno tlo tomu da suicid postane masovna pojava. Razvoj tzv. moralne statistike u 19. stoljeću razotkrio je svu ozbiljnost problema.15 S razvojem medicine, psihologije i sociologije pomalja se suicidalni subjekt, a suicid postaje predmetom biomedikalizacije.16 Uvjerenje da čovjek može kontrolirati život, zahvaljujući razvoju medicine, u prvi je plan stavilo liječnike (psihijatre) kao patrijarhalne očinske figure koji skrbe o svojoj djeci ‒ pacijentima. Dakle, suicid je psihijatrizacijom ujedno i patologiziran kao simptom duševnih bolesti, a suicidalni subjekt je konstruiran kroz znanstvene diskurse psihijatrijskih stručnjaka od kojih su jedni suicid vezali uz biološke uzroke dok su drugi naginjali uvjerenju da je suicid usko povezan s mentalnom nestabilnošću.17 Medicinske istine o suicidu proizašle su iz prakse ustanova za mentalno oboljele osobe u 19. stoljeću u kojima su pacijenti sa suicidalnim mislima bili i nadzirani i promatrani kako bi se prikupila saznanja o ovoj pojavi. Suicid nije bio samo simptom duševne bolesti, nego i pokazatelj degeneracije i ludosti, a ludost se smatrala ozbiljnom opasnošću.18 Neke feminističke autorice smatraju da je doživljaj suicida kao produkta mentalnih bolesti doveo do demaskulinizacije ove pojave koja se više nije promatrala kao čin volje nego kao feminizirani pasivni akt koji one koji si oduzimaju život pretvara u žrtve.19

Kako je suicid proglašen psihopatološkim aktom, psihijatrija je dugo smatrala da je to isključivo njeno područje djelovanja, no početkom 20. stoljeća počinje se razvijati psihoanaliza. Unutar ovog polja također se razvija zanimanje za suicid.20 Kako bi otkrili kompleksan svijet misli i emocija suicidalnih pacijenata, psihoanalitičari inzistiraju na razgovoru s pacijentom koji im se ispovijeda, govori o svojim unutarnjim borbama i potrebama.21

Sigmund Freud, koji je i sam svjedočio suicidu bliskih ljudi i poznanika,22 stavio je u središte analize vezane uz suicid melankoliju i autodestruktivni ego. „Analiza melankolije pokazala je da ego može ubiti sebe samo ako se tretira kao objekt, tj. ako je u stanju da okrene prema sebi neprijateljstvo koje se odnosi na objekt i koje predstavlja subjektovu originalnu reakciju na objekt u vanjskom svijetu.“23 Ovo je predstavljalo prvu Freudovu hipotezu o suicidu ‒ to je čin kojim onaj koji oduzima vlastiti život zapravo napada osobu koju je volio, a koju je na izvjestan način izgubio ili koja ga je razočarala. Stoga bi se, prema Freudu, suicid moglo tretirati i kao ubojstvo. Suicid nekoga tko pati od depresije tako postaje ubojstvo nevjernog objekta.24 Druga je Freudova hipoteza da individualni unutarnji svijet proživljava dijalektičku borbu dva bazna instinkta ‒ Erosa (želja za životom) i Thanatosa (smrtni instinkt). Posljednji je okrenut protiv same osobe te destruktivna komponenta ubija kreativnu, odnosno Superego nadvladava Ego.25

Freudovski pristup suicidu, iako zanimljiv, nije imao značajniji utjecaj na znanstvena promišljanja o ovoj pojavi.26 No, još je jedna znanstvena disciplina pokušala preoteti tumačenje suicida od psihijatrije. Krajem 19. stoljeća, zahvaljujući razvoju statističke metode i sustavnog prikupljanja podataka o suicidima u europskim društvima, sociolozi počinju stvarati bazu informacija na kojoj nastoje temeljiti svoje zaključke o suicidu. Inspiriran djelom talijanskog liječnika Enrica Morsellia Il Suicidio (1879),27 koji je također koristio statističke podatke u istraživanju, Émile Durkheim 1897. godine izdaje svoju čuvenu knjigu Le Suicide ‒ Etude de Sociologie.28 Iako su postojale i neke druge,29 ova studija predstavljala je kulminaciju duge borbe da se shvati i bolje razumije pojava suicida.30 Nastala je u ozračju francuske borbe za političkom i ekonomskom dominacijom, osigurane imperijalističkim pobudama, praćenim modernizacijskim procesima i razvojem konzumerističkog društva, suparništvom s tada moćnim Drugim Rajhom, ali i unutarnjim društveno-političkim previranjima i aferama. Za Durkheima suicid nije predstavljao individualan čin nego ozbiljan društveni problem, koji nije zrcalio samo nevolje jednog vremena, nego je i prijetio samom moralnom poretku.31

Prema Durkheimovu mišljenju suicid je „svaka smrt koja neposredno ili posredno proističe iz nekog pozitivnog ili negativnog čina, koji vrši sama žrtva“. No, kako se ovo ne bi shvatilo kao individualan čin te kako bi naglasio da su uzroci suicida izvan čovjeka, on također dodaje da svako društvo ima „u svakom trenutku svoje istorije određenu sklonost ka samoubistvu“.32 Dakle, društvo kao cjelina. Suicid promatra unutar socijalnog konteksta te uvodi pojmove socijalne integracije i socijalne regulacije. Slaba socijalna integracija vodi pojedinca u izolaciju čime se povećava rizik za suicid. Socijalna regulacija podrazumijeva društvene norme i nazore u koje se pojedinac treba uklapati. Nemogućnost pojedinca da to učini vodi suicidu koji Durkheim dijeli u četiri kategorije: egoistički (kod slabe integracije), altruistički (prevelika integracija stvara društveni pritisak), anomički (slaba društvena regulacija) i fatalistički suicid (zbog visokog stupnja regulacije pojedinac se ne osjeća slobodno).33 Osim toga, Durkheim je smatrao da su potrošačke navike novih društava, sekularizacija svakodnevnog života i manjak vjere općenito doveli do epidemije suicida u Europi. Zaključio je da je sklonost suicidima bila više izražena u gradskim sredinama te da su suicidu više bili skloni muškarci i starije osobe. Odbacio je ideju o nasljednom faktoru kod suicida, a bio je jako skeptičan i oko pitanja utjecaja klime, meteoroloških prilika ili imitacije na čin suicida.34

Iako je statistička metoda kasnije dovedena u pitanje, Durkheimovo djelo smatra se jednim od najvažnijih djela koje tretira pitanje suicida zbog svježeg teorijskog pristupa. Najviše mu se zamjera što je u svojoj studiji u potpunosti zanemario veze suicida sa psihopatologijom,35 genetikom i alkoholizmom, no smatra se da je uspješno dokazao povezanost ove pojave s generalnim socijalnim uvjetima.36 Neki autori smatraju da sociolozi nisu uspjeli suicid napraviti svojim poljem ekspertize te da je suicidologija zapravo ostala ekskluzivni teren psihijatrije.37 Foucault se s tim ne slaže.38

Budući da se u ovom radu nudi povijesna perspektiva suicida u habsburškoj Bosni, suicidu se pristupa kao kulturnom i socijalnom fenomenu.39 Cilj ovog rada je da, na osnovi neobjavljenih arhivskih vrela iz fondova Zemaljske vlade Sarajevo i Zajedničkog ministarstva financija, kao i na osnovi napisa iz periodike i znanstvene/stručne literature iz austrougarskog razdoblja, utvrdi u kolikoj je mjeri negativan trend porasta suicida u europskim društvima bio zabilježen i u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Posebna pažnja, koliko to izvori budu dopuštali, obratit će se na rodne aspekte suicida, porijeklo počinitelja (selo/grad), njihov društveni profil, dob, vrstu zanimanja, bračno i zdravstveno stanje. Istraživanje se temelji na 131 slučaju suicida, 10 pokušaja i dvije simulacije suicida40 u vremenskom rasponu od 1880. do 1914. godine.41

Metodološki izazovi i povijesna vrela o suicidu

Ovo istraživanje temeljeno je na različitim vrstama izvora: statističkim podatcima zemaljske uprave u Bosni i Hercegovini,42 neobjavljenim arhivskim dokumentima iz fondova Zemaljske vlade i Zajedničkog ministarstva financija i novinskim člancima onovremenog tiska.43

Iako je 19. stoljeće donijelo vjeru u statističke podatke, zapravo je ovakva vrsta izvora svojevrsni mač s dvije oštrice.44 S jedne strane postoji uvjerenje da se na osnovu statističkih podataka mogu argumentirano izvući zaključci vezani uz pokušaj suicida i suicid, no s druge strane postavlja se pitanje njihove pouzdanosti, tim prije što se nekada nesretni slučajevi i ubojstva mogu zavesti pod rubrikom suicid. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Eurostat ulažu ogromne napore kako bi prikupili informacije o slučajevima suicida u svijetu, no i oni ukazuju na limitiranost statistike s obzirom na to da se ne može ustanoviti koliko su prikupljeni podatci precizni i točni.45 Neki autori čak smatraju da kriva evidencija suicida tjera na zaključak da se žene, u pravilu, ubijaju manje nego muškarci, a zapravo se njihov suicid, uzevši u obzir da su sklone manje nasilnom načinu ubijanja, često može podvesti i pod nesretan slučaj (utapanje je najbolji primjer toga).46 Ovo treba posebno imati na umu kod istraživanja vezanih uz suicid u 19. stoljeću jer je statistika kao disciplina tad još bila u povoju. Iako je u Habsburškoj Monarhiji uvedeno redovno vođenje statistike o uzrocima smrti, pa i suicida, još 1819. godine, o znanstveno utemeljenom prikupljanju podataka o suicidu može se govoriti tek od 1851. godine kad se tražilo precizno navođenje uzroka suicida, načina i vremenskog okvira izvršenja te dobi počinitelja. Od 1871. godine statistika o suicidima ulazi u tzv. Sanitätswesen.47

Uzevši u obzir bogato iskustvo prikupljanja podataka o suicidu u austrijskom dijelu Monarhije, bilo bi očekivano da je takvo iskustvo odmah implementirano na područje, od 1878. godine okupirane, Bosne i Hercegovine. No, kako je navedeno u službenoj publikaciji o zdravstvu, iza koje je stajala Zemaljska vlada u Sarajevu, na ovom je polju bilo izvjesnih lutanja. Naime, prema naredbi Vlade od 16. travnja 1885. godine, smrtne slučajeve u gradu prijavljivali su liječnici, a one na selu seoske starješine. Problem je predstavljalo ovo posljednje, s obzirom na to da je bilo dosta sumnji u uzroke smrti kod prijavljenih slučajeva.48 Zbog toga je Vlada 1899. godine izdala novu naredbu kojom su uzroci smrti bili podijeljeni u pet kategorija (suicid se nalazio u posljednjoj). Posebna pažnja statistici vezanoj uz suicid počela se posvećivati tek od 1897. godine „za upravne svrhe i znanstveno istraživanje“. Uvedene su tzv. Individual-Zählkarten: u slučaju nesreće izdavani su kartoni plave boje, a u slučaju suicida bijeli kartoni. Popunjavana su dva takva kartona od kojih je jedan ostajao nižim tijelima uprave, a drugi se slao Statističkom odjelu u Sarajevo.49

Imajući sve navedeno u vidu, u ovom se radu statistički materijali koriste samo djelomično i samo kako bi se utvrdilo u kojoj je mjeri u Bosni i Hercegovini bila prisutna epidemija suicida te da bi se ustanovilo je li protokom vremena i odmakom modernizacijskih procesa s kojima se suicidalno ponašanje usko vezalo, došlo do povećanja stope suicida na ovom prostoru.

Kad je u pitanju neobjavljena arhivska građa, slučajevi suicida zavedeni su u fondu Zemaljske vlade, ali sustavno tek od 1900. godine.50 Većina ovog materijala svodi se na izvještaje žandarmerijskih postaja o pojedinim slučajevima suicida iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. U izvještajima su navedeni vrijeme i mjesto izvršenja suicida, osoba koja je čin prijavila, način izvršenja suicida, opis i položaj tijela te mogući motivi. Treba imati u vidu da su izvještaje sastavljali žandari koji nisu nužno bili obučeni za temeljitu i stručnu analizu pojedinih slučajeva te uzimanje adekvatnih izjava svjedoka. Stoga s ovim izvještajima treba postupati krajnje oprezno. Čak je i Durkheim bio skeptičan prema izvještajima koje su službenici sastavljali glede pojedinih slučajeva suicida. Smatrao je da su nastajali na osnovu žurno skupljenih podataka, što ih je činilo manje pouzdanim.51 Iako se u njima često spominje i liječnički pregled tijela, odnosno izlazak na teren sudsko-liječničke komisije, izvještaji ovog tijela nisu mi bili dostupni.52

Na koncu, u radu se želi utvrditi kako je na pojavu suicida u društvu reagirao lokalni tisak. Prednost je dana službenim novinama Zemaljske vlade ‒ Sarajevskom listu53 koji je izlazio tri puta tjedno. Uzevši u obzir raspon godina (1878. ‒ 1918.) i količinu raspoložive građe ovog tipa, korištena je metoda uzorka. Kod novinskih napisa problem su predstavljala često kratka priopćenja,54 neprovjerene informacije, nagađanja te, povremeno i u vrlo maloj mjeri, senzacionalizam.55

Pored analize i eksplikacije statističkog materijala i drugih povijesnih vrela, u radu se, u mjeri u kojoj su korišteni izvori to dopustili, koristi i metoda psihološke autopsije. Njome se, na osnovu oproštajnih pisama56 i izjava svjedoka,57 nastoji utvrditi kakvi su bili posljednji dani suicidenta, njegovo ponašanje, govor i postupci te neki važni događaji, koji su mogli utjecati na odluku da počini suicid.58

Kliometrija59 i „bolest našeg vremena“: Dinamika suicida u Austro-Ugarskoj i Bosni i Hercegovini na prijelomu stoljeća

Tomaš Masaryk utvrdio je 1881. godine u svojoj studiji o suicidu kako je ovo postala masovna pojava u civiliziranim zemljama te kako se radi o „bolesti našeg vremena (stoljeća)“. Etičkim aspektom suicida bavili su se filozofi, patološkim stručnjaci medicinskog profila, statističari su dali vrijedan materijal za sociološke studije, no Masaryk je smatrao da se problemu suicida trebaju posvetiti i povjesničari.60

Kako bi ukazao na ozbiljnost problema masovne pojave suicida, Masaryk je još u uvodnom dijelu svoje studije ustvrdio da se u Cislajtaniji (austrijski dio Monarhije)61 godišnje dogodi 2600 suicida, što nije kritična brojka kao u Francuskoj (7000) ili Njemačkoj (9000), ali je svejedno bila alarmantna.62 U nastavku je, zahvaljujući statističkim podatcima kojima je raspolagao, pokazao da je u austrijskom dijelu Monarhije stopa suicida neprestano rasla.63 To je razvidno iz Tablice 1.

Tablica 1. (Stopa suicida u Cislajtaniji)64

Porast stope suicida mogao bi se tumačiti kao reakcija na modernizacijske procese koji su zahvatili austrijski dio Monarhije od 1860-ih godina, a koji su se ogledali u intenzivnoj industrijalizaciji i velikim migracijskim procesima, što je za posljedicu imalo ekonomsko osiromašenje pojedinih slojeva društva i rastakanje tradicionalnih društvenih veza uz izraženu socijalnu dezintegraciju.65 Ekonomska kriza iz 1873. mogla je imati utjecaja na porast suicida, ali je Durkheim pokazao da i stanje blagostanja može dati jednake rezultate. Čini se da je tako bilo i u Cislajtaniji, s obzirom na to da je njezin najsiromašniji dio (Galicija), kao i relativno najbogatiji (Gornja Austrija) imao jednako nisku stopu suicida.66 Ugarski dio Monarhije nije pratio ove trendove.67

Beč je posebno bio istican kao krizno područje, uzevši u obzir to da se u Beču od 1901. do 1910. godine dogodilo 5686 suicida (službeno potvrđenih i registriranih).68 Iako je stopa suicida bila veća u Grazu, Pragu i Brnu, Beč je ipak stekao status morbidne prijestolnice Središnje Europe.69

Kako su nekad dijelovi Austro-Ugarske Monarhije i nakon 1918. godine bilježili iznimno visoke stope suicida, koji su stalno bili u porastu (Mađarska, Austrija, Češka, Slovenija70 i Vojvodina71), to je glede suicida skovana sintagma austrougarski mentalitet.72

Dakako, takva sintagma je neodrživa, no u nastavku želim pokazati u kolikoj su mjeri uspostava austrougarske vlasti i društvene promjene koje su nastale u bosanskohercegovačkom društvu nakon 1878. godine mogli utjecati na porast stope suicida u ovoj oblasti.73 Ubrzana industrijalizacija, gradnja putova i željeznica te kapitalističko tržište rada doveli su do migracijskih kretanja u pravcu selo-grad, doseljavanja značajnog broja stranaca, rastakanja patrijarhalnih socijalnih matrica, socijalne dezintegracije i otuđenosti.74

U nastavku slijede Tablice 2. i 3. s podatcima o broju i načinu na koji su izvršeni suicidi za razdoblje 1894. ‒ 1901. godine te s izračunatom stopom suicida za navedeno razdoblje.

Tablica 2. (Broj suicida i način njihova izvršenja 1894. ‒ 1901.)75

Tablica 3. (Broj suicida na 100 000 stanovnika)76

Iz Tablice 2. razvidno je da je za osam godina u Bosni i Hercegovini izvršeno ukupno 465 suicida. Prema Masarykovoj tvrdnji, u austrijskom dijelu Monarhije77 je na godišnjem nivou znalo biti 2600 slučajeva, što je daleko više nego na okupiranom području.

Iz priloženih podataka (Tablica 2.) može se vidjeti da je broj slučajeva suicida u Bosni i Hercegovini, uz neke izuzetke, postupno rastao, tako da je samo četiri godine nakon prvih službenih izvještaja bio gotovo uduplan: 1894. ukupno su zabilježena 34, a 1898. godine čak 67 suicida. Najveći skok primjetan je 1900. godine kad su registrirana 73 suicida, što može biti odgođena reakcija na događanja u zemlji u protekle 2 – 3 godine.78 No, stopa suicida je manje-više ujednačena, s izuzetkom 1900. godine, i u prosjeku iznosi 4 suicida na 100 000 stanovnika za razmatrani period (Tablica 3).79 U Austriji je stopa suicida na 100 000 stanovnika 1860./1861. iznosila 5 da bi od 1887. godine skočila na 19 ili 20.80 Na osnovu podataka iz Tablica 2. i 3., a u usporedbi s podatcima iz Tablice 1. razvidno je, iako metodološki obrasci u prikupljanju podataka nisu bili jednaki, da je Bosna i Hercegovina spadala u periferne dijelove Monarhije u kojima je stopa suicida bila prilično niska (Kranjska je već 1880-ih imala stopu 6,8).81

Oskudna službena statistika, podatci koji nisu rezultat jednakih metodoloških obrazaca prikupljanja informacija o suicidu, sigurno otežavaju donošenje sigurnih zaključaka u pogledu masovnosti pojave suicida u Bosni i Hercegovini na prijelomu stoljeća. Ipak, iako manjkavi, oni su jedini kakav-takav pokazatelj dinamike suicidalnog ponašanja na ovom području koje je, sudeći prema usporedbi podataka za Bosnu i Cislajtaniju, ostajalo izvan monarhijskih i europskih trendova visokih stopa suicida. To se može tumačiti time što je bosanskohercegovačko društvo, za razliku od zajednica u Monarhiji i Europi, još uvijek inzistiralo na jakom vjerskom identitetu, a vjerske su zajednice vodile računa o svakoj duši. Također, rastakanje patrijarhalnih obrazaca ponašanja predstavljalo je longue durée proces koji sigurno nije mogao biti vidljiv u prvih dvadeset godina austrougarske uprave te se nije mogao značajnije odraziti na stopu suicida.

Kojeg je roda suicid?: Rodni aspekt suicida u habsburškoj Bosni

Globalna stopa suicida 2016. godine iznosila je 10,5 na 100 000 stanovnika. Ona je za muškarce iznosila 13,7, a za žene 7,5 slučajeva suicida na 100 000 stanovnika.82 I suvremene studije slučaja ukazuju na slične tendencije: muškarci, u pravilu, izvršavaju više suicida u odnosu na žene.83 No, postoji i nešto što se naziva rodni paradoks glede suicida. Naime, istraživanja su pokazala da žene više pokušavaju izvršiti suicid dok muškarci izvršavaju više suicida. Razlog za ovaj paradoks traži se u činjenici da su žene više sklone otvoreno progovoriti o svojim problemima pa i potražiti stručnu pomoć. Zapravo se na pokušaj suicida gleda kao poziv u pomoć. S druge strane, muškarci su skloni agresivnijim i letalnijim načinima izvršenja suicida (npr. uporaba vatrenog oružja), a podatci pokazuju da su i više skloni zlouporabi alkohola koji važi za jedan od važnijih suicidogenih faktora. Oni su i više skloni ponašanjima vezanim uz određenu dozu rizika.84

Rodni aspekt suicida u Bosni i Hercegovini na osnovu službenih statističkih podataka moguće je pratiti tek od 1897. godine kad je uveden spomenuti sustav kartona. Odnos broja suicida koji su počinili muškarci u odnosu na žene vidljiv je u Tablici 4.

Tablica 4. (Rodni aspekt suicida u Bosni i Hercegovini 1897. ‒ 1901. godine)85

Kako se može iščitati iz Tablice 4., statistički podatci pokazuju, a što je u skladu sa suvremenim istraživanjima,86 da je i u Bosni i Hercegovini na prijelazu stoljeća suicid izvršavalo više muškaraca nego žena.87 Odnos između muških i ženskih suicida iznosio je najviše 3 : 1 u 1899., a najmanje u 1901. godini (1,3 : 1). U prosjeku, za svih pet godina odnos je iznosio 1,97 : 1. Ovakav rezultat ne iznenađuje s obzirom na to da je bosanskohercegovačko društvo bilo duboko patrijarhalno. Društveno konstruirana očekivanja mogla su predstavljati rizik za razvitak presuicidalnog sindroma i voditi oduzimanju vlastitog života. Muškarac kao hranitelj obitelji često je osjećao pritisak da za svoje najmilije treba osigurati sigurnu egzistenciju. Prodor značajnijeg kapitala u privredu i razvoj industrije uništili su domaće zanate i odveli u siromaštvo mnoge gradske zanatlije i trgovce. No, evidentan je i značajan broj suicida koji su izvršile žene. Iako se uobičajeno smatra da je patrijarhalni poredak štitio ženu time što je ona više bila posvećena privatnoj sferi i domu, daleko od društvenih izazova modernog života, treba imati u vidu da su i žene patile na svoj način.88 Osim toga, na prijelomu stoljeća događa se i emancipacijski zamah koji ženama otvara mogućnost školovanja i pristup tržištu rada, što ih je, uz brigu o domu i obitelji, izlagalo dodatnom stresu.89

I podatci iz arhivske građe i tiska potvrđuju veći broja suicida među muškom populacijom. Od 131 analiziranog slučaja, 110 se odnosilo na muškarce (83,96 %) i 21 na žene (16,04 %). No, kako je ranije istaknuto, treba biti oprezan sa zaključcima glede stope suicida za žene s obzirom na to da se one, u pravilu, odlučuju za manje nasilne načine suicida te ponekad njihov smrtni slučaj može biti pogrešno kategoriziran. To je najbolje vidljivo na slučaju Ivke T. porijeklom iz Hrvatske koja je u Zavidovićima radila kao služavka kafedžije Nikole Antolovića. Ona je prala rublje na rijeci te se utopila. Žandarima je prijavljeno da bi to mogao biti suicid jer je Ivka bila trudna i bez stalnog mjesta prebivališta, dok otac djeteta nije spomenut. Zbog toga je bila „tužna i žalosna“ pa je zaključeno da je vjerojatno izvršila suicid (iako tijelo u tom trenutku nije bilo pronađeno ‒ sic!).90 Međutim, nekoliko godina kasnije slučaj žene koja je prala rublje na rijeci Uni i koja se tom prilikom utopila, označen je, bez imalo sumnje, kao nesreća.91

Nepostojanje svjedoka, istraga koja nije temeljito provedena ili površno izvršena metoda psihološke autopsije, mogli su voditi k pogrešnim zaključcima o tome je li određena ženska osoba uistinu počinila suicid ili ne. S obzirom na to da je utapanje moglo biti rezultat suicida, kaznenog čina ili nesretnog slučaja, autopsija tijela bila je ključna kako bi se došlo do konačnog odgovora,92 no u izvorima je teško utvrditi koliko često se ona izvodila, a koliko se oslanjalo na izjave svjedoka.

Kad su u pitanju pokušaji suicida, službena statistika se ovom fenomenu obraća preko podataka koji su prikupljani iz različitih bolnica. U nastavku slijede podatci vezani uz pokušaje suicida registrirane u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu (Tablica 5).

Tablica 5. (Pokušaji suicida registrirani u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu)93

Kako je vidljivo iz Tablice 5. u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu registrirano je 18 pokušaja suicida u razdoblju od sedam godina. Dva su, na koncu, završila letalno. To je relativno mali broj94 uzevši u obzir da suvremena istraživanja ukazuju na to da na svaki suicid dolazi od 8 do 25 pokušaja izvršenja suicida.95 Od navedenog broja 13 pokušaja suicida (od čega dva sa smrtnim ishodom usprkos liječničkoj intervenciji) se odnosi na muškarce, a pet na žene, dakle u omjeru 2,6 : 1. Ni ovakav omjer ne odgovara suvremenim istraživanjima, ali su podatci iz analizirane građe također potvrdili veći broj pokušaja suicida unutar muške populacije. Od ukupno registrirana 143 slučaja u ovom istraživanju, njih 10 se odnosilo na pokušaj izvršenja suicida pri čemu su samo dva slučaja opisala pokušaj izvršenja suicida žena.96 Objašnjenje se može tražiti u već više puta naglašenoj okolnosti da su ženski pokušaji suicida mogli biti označeni kao nesreća ili je takve slučajeve pokušala prikriti sredina kako bi se izbjegla osuda. Također, od osam muškaraca, njih je šest živjelo u gradskim sredinama pa se ovi pokušaji mogu vezati i uz izazove modernijeg načina života, s različitim motivima: strah od kazne, nezadovoljstvo životom, nemogućnost nošenja sa službenim zadacima, siromaštvo i alkoholizam ili neuzvraćena ljubav.97

Kad život nema smisla?: Suicid i dob počinitelja

Istraživanja pokazuju da najveći broj suicidenata pripada srednjoj i starijoj životnoj dobi, dok je kod mlađih ljudi više prisutan pokušaj suicida.98 Kako su pokazale analize oproštajnih pisama, kod mlađih osoba prisutna je obično agresivnost, psihička bol i kognitivna ograničenost, dok je kod starijih ljudi manje primjetna agresivnost, a više je izražena želja za umiranjem.99 Smatra se da osobe starije životne dobi biraju suicid kao vrstu „izlaza“ iz nezavidne zdravstvene situacije, povećane depresije, slabe socijalne integracije, ali i osjećaja nemoći te uvjerenja da nisu više korisni članovi društva.100

Nažalost, zemaljska uprava nije inzistirala na registriranju životne dobi suicidenata prilikom izrade statističkih podataka, a slična je situacija i kod žandarmerijskih izvještaja i novinskih napisa. Od 143 slučaja koji su služili kao baza za ovo istraživanje (131 suicid, 10 pokušaja i dvije simulacije suicida) tek je u njih 20 % zabilježena i dob suicidenta. Nemarnost pri bilježenju dobi posebno je evidentna kod ženske populacije. Tek su u četiri slučaja točno navedene godine, a u dodatna se četiri slučaja neodređeno govori da je suicid počinila djevojka. Pojašnjenje za ovakve prakse može se tražiti u činjenici da se radilo o patrijarhalnom društvu u kojemu se ženska privatnost strogo čuvala. U sedam od ovih osam slučajeva radilo se o ženama mlađe životne dobi koje su birale smrt kako bi izbjegle otmicu,101 pobjegle od ljubavnih problema102 ili loše obiteljske situacije.103 Jedina starija ženska osoba čije su godine navedene (60) „smaknula se u mahnitom stanju“.104 Ova kratka informacija dana u novinskom napisu ukazuje na povezanost starosti i različitih mentalnih stanja koja su mogla predstavljati smrtonosnu kombinaciju.

Kod muškaraca je najviše suicidenata zabilježeno u životnoj dobi od 40 do 50 godina. To je vrijeme punog životnog napona kad su društvena očekivanja najveća.105 Nezadovoljstvo razvojem karijere, neuspjeh u poslovnom svijetu,106 gubitak društvenog ugleda107 ili obiteljske napetosti108 lako su mogli postati plodno tlo za razvitak suicidalnih misli. Najstariji muškarac koji je pokušao izvršiti suicid imao je 80 godina, najstariji suicident 70, a najmlađi devet.109

Kad je u pitanju dob, tu posebno dolaze do izražaja rodne razlike suicidenata. Kod žena su suicidu bile sklonije mlađe osobe koje su time tražile izlaz iz nesretne ljubavi ili loše obiteljske situacije. Kod muškaraca je najveći broj suicidenata zabilježen u srednjoj životnoj dobi kad su očekivanja sredine bila najviša, a svaki neuspjeh mogao je pojedinca stajati društvenog ugleda ili gubitka imovine.

„Posljednje zbogom“ i socijalni status suicidenata

Kako je Durkheim masovnu pojavu suicida vezao uz modernizacijske procese s kraja 19. stoljeća, zaključio je da je znatno veći broj suicida izvršavan u gradovima nego u seoskim sredinama.110 Veliki priljev stanovništva u gradove, pojava siromaštva, alkoholizma i prostitucije111 te borba za golu egzistenciju negativno su utjecali na stupanj socijalne integracije i razvoj mentalnih bolesti u gradskim sredinama. Siromaštvo, gubitak privilegija ili neke važne pozicije mogli su biti okidač za suicidalni čin.112 Osjećaj otuđenosti i usamljenosti u gradovima je više dolazio do izražaja te ne čudi da se tu događao i veći broj suicida.113

Ni habsburška Bosna nije bila izuzetak po tom pitanju. Iako su službene statistike po pitanju povezanosti suicida s gradskim, odnosno, seoskim sredinama izostale, ovo istraživanje potvrđuje da su se suicidi više događali u gradovima. Od 143 slučaja suicida, pokušaja i simulacije suicida, u njih je 11 mjesto gdje je čin pokušan ili je izvršen neodređeno ili čak nije uopće navedeno. Kod preostalih 132 slučaja primjetna je dominacija gradskog okruženja kod izvršenja suicida. Njih 88 ili 66,5 % počinjeno je u bosanskohercegovačkim gradovima. Pritom je primjetno da su Sarajevo i njegova okolina (npr. Trebević ili Ilidža) sigurno imali prevagu u broju počinjenih suicida.114 Tu je zabilježeno 40 slučajeva što je 45 % od ukupnog broja gradskih suicida i pokušaja suicida. Ovakav je rezultat donekle i očekivan s obzirom na to da je Sarajevo predstavljalo politički i ekonomski centar zemlje, s velikom koncentracijom stanovništva, i sa sve više doseljenika iz ostalih dijelova Monarhije.115

No, zabrinjavajući je bio i broj od 44 suicida (33,5 % od ukupnog broja), izvršena u ruralnim zonama gdje se stanovništvo uglavnom bavilo poljoprivredom i stočarstvom. Porast suicida među seoskom populacijom veže se uz prodor modernizacijskih procesa koji su počeli rastakati temelje patrijarhalne obitelji. Tradicionalno viđene rodne uloge, naporan težački život i pritisak sredine činili su pojedince sklonim suicidalnim mislima, dok su se mentalne bolesti smatrale sramotom i stigmom, a obraćanje stručnjaku za pomoć nije postojalo čak ni kao opcija.116

I neka zanimanja u gradovima, za koja je karakteristično da radna sredina pokazuje velika očekivanja od pojedinca ili postoji visok stupanj odgovornosti, koja vodi preopterećenosti i sagorijevanju, kao i stroga kontrola i disciplina nadređenih tijela, više se vežu uz pojavu suicida (npr. Zdravstveni djelatnici ili voditelji kompanija). Rizična zanimanja su, također, mogla biti faktor rizika za suicid, poput rada u policijskim snagama117 ili na mjestima na kojima postoji velika mogućnost ozljede na radu. Zanimanja koja su vezana uz nesigurnu zaradu i egzistenciju, poput najamnih ili nekvalificiranih radnika, također spadaju u ovu grupu.

Od 88 slučajeva suicida u bosanskohercegovačkim gradovima na prijelazu stoljeća, za njih 16 nije navedeno koji je bio profesionalni profil suicidenta. Od preostala 72 slučaja, u kojima je zanimanje osobe koja je počinila suicid navedeno, najviše se ističu pojedinci koji su u trenutku izvršenja čina bili u vojnoj službi (27,77 %).118 Osim stroge discipline, kontrole, visokog stupnja odgovornosti koja se očekivala od vojnih lica, i neki drugi faktori doprinosili su sklonosti ove populacije izvršenju suicida. „Grijesi“ vezani uz život van vojne službe ili kad je pojedinac bio na dopustu te svijest o mogućoj kazni često su imali fatalan ishod.119 Nekad je to mogla biti kronična ili duga bolest, tijekom koje se pojedinac nije mogao nositi s boli ili s osjećajem manje vrijednosti zbog ograničenja koja je bolest donosila, pogotovo u vojnom okruženju.120 Teško tjelesno oboljenje moglo je voditi i izazovima vezanim uz mentalno zdravlje,121 baš kao i nesretna ljubav122 te nesređene obiteljske prilike.123

U gradskim sredinama suicid je među žandarima bio zastupljen sa 6,94 %, no žandari su suicide izvršavali i u ruralnim područjima, ovisno o tome gdje su bili stacionirani. Suicid među ovom populacijom je, jednako kao i među vojnicima, bio jako raširen. Samo 1911. godine zabilježeno je šest suicida među žandarima.124 Broj suicida u navedenoj godini bio je toliki da je vodio k jedinstvenom slučaju reagiranja Zemaljske vlade. Naime, prema njezinim saznanjima, samo od listopada do prosinca 1911. godine prijavljena su četiri suicida žandara. Zemaljska vlada tražila je od Žandarmerijske komande u Sarajevu informacije o eventualnim drugim sličnim slučajevima. Također, zatraženo je da se povedu istražne aktivnosti glede motivacije koja je stajala iza navedenih djela.125

Ovo je istraživanje pokazalo da su postojala tri dominantna motiva koja su stajala iza žandarskih suicida. Jedan je od njih vođenje neurednog života van vojarne. Ovakav život često je bio praćen pijanstvom i izgredima.126 Drugi je motiv bio nedostatak entuzijazma u službi i nemogućnost da se nosi sa zahtjevima žandarskog poziva.127 Najdominantniji je motiv vezan uz različite nepravilnosti u izvršavanju službe te strah od moguće kazne.128

No, među svim slučajevima suicida unutar žandarmerijskog korpusa, jedan se posebno ističe, i to iz više razloga. U pitanju je slučaj Nikolausa P. Iz žandarmerijske postaje u Brčkom. Njegova je smrt jedinstvena zbog toga što je iza sebe ostavio dva oproštajna pisma, od kojih je jedno sačuvano u građi (ne u originalu nego u prijepisu). S obzirom na to da je u tom pismu optužio svoje nadređene za nepravdu i loše upravljanje poslovima postaje, njegov suicid je temeljito istražen, a sva dokumentacija iz istrage sačuvana.129

Iako njegovo kratko pismo nije sačuvano u originalu, te postoji mogućnost da je kod prijepisa dio izostavljen ili izmijenjen, ono je jako važno jer otkriva motive Nikolausova suicida. On u prvi plan stavlja nepravednost koja vlada u žandarmerijskom korpusu, ali ukazuje i na stres koji je trpio zbog postupaka nadređenog. Svoje je kolege optužio za neregularnosti u vođenju službe navodeći da je on gonio zlikovca koji mu je pobjegao, pa iako je o tome sastavio izvještaje, uništio ih je jer bi ih drugi „lažljivo ispravili“. Pismo je završio rečenicom: „Žalostan je oružnički zbor za Bosnu i Hercegovinu!“130

Specijalna komisija131 je pregledala prostoriju i tijelo suicidenta. Napravljena je detaljna skica prostorije s položajem tijela i opisom rana. Ustanovljeno je da je smrt nastala dijelom zbog krvarenja. Utvrđeno je da nema sumnje da se Nikolaus P. Sam ubio. Liječnik je napravio i zaseban izvještaj u kojemu je opisao ranu od metka, ustanovio da je riječ o suicidu i da obdukcija nije potrebna.132

Slučaj Nikolausa P. Otkriva svu ogorčenost pojedinca zbog onoga što je on doživljavao kao socijalnu nepravdu, dok su se tijela vlasti krila iza grešaka pojedinca i čin suicida pravdala strahom od kazne.

No, nisu samo vojnici i žandari osjećali pritisak zbog službe u Bosni i Hercegovini. Slično se može utvrditi i kod osoba koje su bile uključene u civilnu službu te su obavljale razne vrste poslova za zemaljsku upravu. Čak 14,99 % suicida u gradovima odnosilo se na činovnički stalež. U nekim je slučajevima motiv za suicid bio nesavjesno obavljanje poslova te se vjerovalo da je pojedinac birao smrt kako ne bi odgovarao za svoje postupke.133 Kod nekih je bio prisutan osjećaj melankolije, a moguće i osjećaj otuđenosti, uzevši u obzir da ih je služba dovela u nepoznatu zemlju, daleko od obitelji i doma.134 Zasićenost životom,135 strah od životnih izazova, nedijagnosticirane mentalne bolesti, nemoralan život,136 samo su neki od motiva koji se navode u građi kao razlog suicida.

Ipak, jedan od najdirljivijih novinskih članaka posvećen je slučaju suicida kotarskog predstojnika Wanyura u Brčkom, porijeklom iz Galicije. Iako se ističe da je njegov čin izazvao senzaciju među zemaljskim činovnicima jer je Wanyura djelovao „pod povoljnim okolnostima“, tekst je napisan s velikim uvažavanjem ovog službenika. Dan je kratak osvrt na njegovu karijeru, dolazak u Bosnu 1883. godine, a potom je istaknuto da je bio „sposoban, savjestan, vrijedan i obljubljen“. Tekst je završen rečenicom „Vječan mu spomen!“137

Općenito je bosanski tisak pokazivao malo želje za senzacionalističkim izvještavanjem o suicidima. Svi su tekstovi uglavnom bili kraćeg formata, s osnovnim podatcima o počinitelju, načinu i mjestu izvršenja suicida. Naslovi nikada nisu nastojali privući pažnju čitalačke publike, a informacije su napisane u sporednim rubrikama. Jedina zamjerka izvještavanju o suicidu u ovo vrijeme jest navođenje punog imena i prezimena suicidenta te nagađanje o motivima toga čina.138

Iz svega navedenog moguće je izvući zaključak da suicid, iako kao pojava više prisutan u gradu, zapravo nije zaobilazio nijednu socijalnu kategoriju,139 nije nužno morao biti vezan uz stupanj obrazovanja, socijalni i bračni status140 ili neku poziciju. Zajednički nazivnik za sve analizirane slučajeve suicida jesu sigurno motivi koji su pojedince navodili na ovaj čin, o čemu će biti riječi u nastavku teksta.

Između života i smrti: Motivi i način izvršenja suicida

„...ono što nazivamo statistikom motiva samoubistva je zapravo statistika mišljenja koja o ovim motivima imaju činovnici...“141 Jedan od najkompleksnijih aspekata proučavanja suicida jest pozadinska priča koja stoji iza razloga koji su do tog čina doveli. Ako iza suicidenta nije ostalo oproštajno pismo, u kojem se jasno navodi razlog zbog kojeg je osoba počinila suicid,142 o motivima ovog čina pretpostavke iznose članovi obitelji, prijatelji i poznanici.

Postoji niz upozorenja prije nego što se sam čin dogodi, koja se nazivaju presuicidalni sindrom, a koja mogu ukazivati na problem. Tu spadaju umanjena aktivnost, razdražljivo ili agresivno ponašanje, umor, apatija, osjećaj beznađa i usamljenosti. Detektiranje ovih pokazatelja, da osoba ima suicidalne misli, od iznimnog je značaja. Također, treba obratiti pažnju na suicidogene faktore poput ovisnosti, mentalnih oboljenja, zlostavljanja, loših zdravstvenih prilika ili nezavidne ekonomske situacije.143 Jasno, suicidalnom činu ne vodi samo jedan od navedenih problema. Suicid je rezultat kompleksne situacije u životu pojedinca i često predstavlja kombinaciju različitih suicidogenih faktora.144

U ovom su istraživanju motivi izvršenja suicida zapravo tek skup pretpostavki koje su o tom činu i tome što je njemu vodilo iznosili članovi obitelji i prijatelji suicidenta, a (nekritički) preuzimali i registrirali službenici zemaljske uprave i novinari. Koliko je metoda psihološke autopsije temeljito provođena u to vrijeme, teško je reći.145 Za zemaljsku upravu važnija je bila konstatacija da je isključen kažnjivi čin ‒ slučaj suicida značio je jednostavniji pristup, jer bi se nakon konstatirane smrti i eventualne opservacije o tome zašto je suicid počinjen, tijelo suicidenta slalo na ukop.

Iako razlozi zbog kojih je neka osoba odlučila sebi oduzeti život u arhivskoj građi ili štampi nisu uvijek bili precizno navedeni i, naglašavam, tek su puka nagađanja o motivima suicida, neki se zaključci ipak mogu donijeti. U nekim slučajevima navedeno je više razloga iz kojih je pojedinac mogao počiniti suicid, a iz Tablice 6. moguće je vidjeti koji se motivi najčešće pojavljuju i u kojoj mjeri.

Tablica 6. (Motivi izvršenja suicida u habsburškoj Bosni)

Rezultati prikazani u ovoj tablici potvrđuju zaključke suvremenih istraživanja da je suicid najčešće vezan uz različita psihička stanja i mentalne bolesti koje mogu voditi k oduzimanju vlastitog života. Nažalost, izvori ne otkrivaju je li netko od suicidenata bio podvrgnut liječničkom tretmanu i je li imao uspostavljenu dijagnozu vezanu za mentalna oboljenja. Čak se ni kod osoba koje su pokušale počiniti suicid ne navodi jesu li upućene na liječnički pregled i daljnji tretman.149

Teška, dugogodišnja i neizlječiva bolest drugi je po redu faktor koji je doprinosio suicidalnom ponašanju. Suicidenti iz ove kategorije uglavnom su spadali u osobe starije životne dobi, koje se više nisu mogle nositi s izazovima koje im je donosilo njihovo loše zdravstveno stanje. Izuzetak je mlada majka koja si je oduzela život tijekom poroda koji je navodno trajao četiri dana.150

Nesretna ljubav i sklonost neurednom životu karakteristični su za osobe mlađe životne dobi. Muškarci su isključivo vezani uz vođenje neprimjerenog života, a dominiraju i u kategoriji nesretne ljubavi, no tu ima i slučajeva suicida žena.151

Strah od kazne karakterističan je za činovnike ili osobe koje su bile u vojnoj službi i žandarmeriji. S obzirom na to da su bili izloženi strogoj kontroli i kažnjavanju svakog prijestupa, nedvojbeno je postojala jedna vrsta pritiska i straha kod ovih kategorija. I tu su prisutni isključivo muškarci, baš kao i u slučajevima u kojima je bila evidentna ovisnost o alkoholu. Kod žena su više prisutni motivi nesređenih obiteljskih okolnosti, tuge zbog gubitka člana obitelji te različita psihička stanja koja su vodila suicidu.

Kad je u pitanju način izvršenja suicida, on može biti jednostavan i kompleksan. U prvom slučaju pribjegava se jedinstvenoj metodi u oduzimanju života dok se kod kompleksnih suicida koristi kombinacija više metoda, koje mogu i ne moraju biti prethodno planirane.152 U izvorima su zabilježena tek dva slučaja kompleksnog suicida.153

Iako se danas kao najčešći načini izvršenja suicida navode usmrćivanje vatrenim oružjem i vješanje,154 treba imati na umu da metode izvršenja suicida variraju između spolova, razlikuju se unutar određenih zajednica155 te su vezane uz dostupnost npr. otrovnih supstanci kojima se može izvršiti suicid.156 Suicid može biti izveden na aktivan (vješanje, upotreba hladnog i vatrenog oružja, utapanje, skok s visine) i pasivan način (razne vrste trovanja).157

U habsburškoj Bosni metode izvršenja suicida evidentirane su u Tablici 7.158

Tablica 7. (Metode/načini izvršenja suicida)

Iz tablice je razvidno da su suicidenti najviše pribjegavali upotrebi vatrenog oružja prilikom oduzimanja vlastitog života.159 Ovaj podatak ne čudi uzme li se u obzir ranije istaknuta okolnost da je velik broj suicidenata bio zabilježen među vojnicima i žandarima. Većina njih koristila je službeno oružje kako bi si oduzela život. Korištenje vatrenog oružja više je karakteristično za muškarce, dok je kod žena zabilježen samo jedan takav slučaj. Muškarci su u odnosu na žene više pribjegavali i hladnom oružju, bilo da su ga koristili kako bi si prerezali vratne žile, bilo da su ga koristili za probadanje.

Žene su više bile sklone vješanju, trovanju, utapanju i skoku s visine.160 To su bile metode koje su im bile više dostupne uzevši u obzir tradicionalne rodne uloge u bosanskohercegovačkom društvu. Kod muškaraca je vješanje također bilo poprilično prisutno, bez obzira na to je li čin izvršen u gradu i na selu (omjer je otprilike isti).

Iz svega navedenog vidljivo je da je izazovno govoriti o motivima suicida i pokušaja suicida. Ako suicident nije iza sebe ostavio oproštajno pismo s jasno navedenim razlozima koji su ga na taj čin naveli, može se samo pretpostavljati što je tome vodilo. Kad su u pitanju načini izvršenja suicida u Bosni na prijelomu stoljeća, oni variraju od jedne do druge zajednice. Također, rodno su uvjetovani. Kod muškaraca je primjetna češća upotreba vatrenog i hladnog oružja te vješanje, dok je kod žena primjetna sklonost manje agresivnim načinima oduzimanja života.

Zaključak

Suicid je socijalni fenomen koji podrazumijeva samoinicijativni letalni čin u kojem pojedinac sebi oduzima život. To je posljednja poruka koju pojedinac šalje svojoj sredini. Kao vrlo kompleksna i opasna pojava, suicid je oduvijek privlačio društvenu pozornost te je postao središtem filozofskih, etičkih, medicinskih, socioloških i drugih rasprava. Često osuđivan, rijetko pozdravljan kao čin hrabrosti i racionalnog postupanja, suicid je od srednjeg vijeka kriminaliziran. Trebala su proći stoljeća da se u vrijeme prosvjetiteljstva zauzme nešto drugačiji stav prema ovoj pojavi: od kriminalnog čina suicid je pretvoren u akt očaja, a društvo je pokušalo utvrditi što je bilo u pozadini želje za smrću. S pojavom tzv. moralne statistike, razvojem medicine i modernizacije svakodnevnog života, suicid je tijekom 19. stoljeća medikaliziran i psihopatologiziran. Psihijatri postaju glavni autoriteti u području suicidologije te doprinose konstruiranju istina o ovoj pojavi. Tako se rađa suicidalni subjekt. Sociolozi koji se istraživali ovu pojavu, od kojih se Durkheim posebno ističe, pokušali su ukazati na to da suicid nije nužno individualan čin te da socijalne okolnosti tome daju doprinos. Radeći na statističkim podatcima sociolozi su došli do zabrinjavajućih podataka da se stopa suicida u europskim društvima neprestano povećava te je suicid nazvan bolešću našeg vremena.

U ovom se radu na osnovi statističkih podataka, neobjavljene arhivske građe i novinskih napisa suicid prati kao kulturni i socijalni fenomen u habsburškoj Bosni. Izvori koji su stajali na raspolaganju ukazuju na to da je prosječna stopa suicida u Bosni i Hercegovini na 100 000 stanovnika u sedam godina iznosila 4, što je daleko manje u odnosu na ostale dijelove Monarhije. Također, iako je broj suicida tijekom vremena rastao, taj porast nije bio ni približno zabrinjavajuć kao npr. u pojedinim dijelovima Cislajtanije. Analizirana 143 slučaja suicida, pokušaja i simulacije suicida ukazuju na to da se dosta dobivenih rezultata podudara sa suvremenim istraživanjima ovog fenomena u regiji, ali i šire. Tako je veći broj suicidenata prisutan u muškoj populaciji. Ipak, rodni paradoks suicida ovim istraživanjem nije potvrđen: žene su u manje slučajeva pokušale izvršiti suicid, ali kod takvih pokazatelja treba biti oprezan s obzirom na to da su žene pribjegavale manje agresivnim načinima oduzimanja života koji su mogli izgledati kao nesreće. Veća stopa suicida u gradskim sredinama također je potvrđena. Posebno je zabilježena među vojnim licima, žandarima i činovnicima, dakle onim kategorijama stanovništva čiji je posao podrazumijevao visok stupanj kontrole i odgovornosti. Muški suicidenti uglavnom su pripadali srednjoj životnoj dobi, kad su rodno utemeljena očekivanja patrijarhalnog društva najveća, dok je kod žena to uglavnom mlađa životna dob zbog nesretne ljubavi i nesređenih obiteljskih prilika.

Kod metoda izvršenja suicida rezultati analize izvora i službena statistika se ne poklapaju. Vješanje je najčešći način oduzimanja vlastitog života prema službenoj statistici, dok je analiza izvora pokazala da je to vatreno oružje. Svakako, danas su to dvije vodeće metode kod izvršenja suicida. Muškarci su skloniji upotrebi vatrenog i hladnog oružja te vješanju. I žene su pribjegavale vješanju, ali i utapanju, trovanju i skoku s visine.

Najveći izazov kod istraživanja suicida predstavlja utvrđivanje razloga koji su pojedinca naveli za čin oduzimanja vlastitog života. Ako nema oproštajnog pisma, može se govoriti tek o skupu pretpostavki koje pojedinci iz neposredne sredine suicidenta i stručnjaci formiraju nakon što netko počini suicid. Ipak, najčešće su to, a ovo istraživanje je to i potvrdilo, razna psihološka stanja i mentalne bolesti, nezavidna zdravstvena situacija, psihička ili tjelesna bol, gubitak položaja ili posla, alkoholizam, nesretna ljubav i sl. Iz izvora nije vidljivo jesu li osobe koje su pokušale počiniti suicid, a koje su na vrijeme pronađene, bile upućivane na liječničku obradu, nadzor i tretman. Koliko se sustav uistinu bavio tim problemom, teško je reći. Sudeći po novinskim napisima, sredina je imala suosjećanja prema suicidentima i obiteljima iz kojih su potjecali. U njima nisu vidjeli grešnike i zločince, nego žrtve nesretnih životnih okolnosti.

Neobjavljeni izvori

ABiH: Bosna i Hercegovina, Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo

– Zemaljska vlada Sarajevo (ZVS)

– Zajedničko ministarstvo financija (ZMF)

Objavljeni izvori

Das Sanitätswesen in Bosnien und der Hercegovina (1878 ‒ 1901). Sarajevo: Landesregierung für Bosnien und die Hercegovina, 1903.

Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906. Zagreb: Zajedničko ministarstvo financija, 1906.

Sladović pl. Sladoevički, Eugen. Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Vlastita naklada, 1915.

Suicide in the World: Global Health Estimates. Ženeva: WHO, 2019.

Tisak

Bošnjak (Sarajevo), 1892, 1894, 1896 ‒ 1898.

Liečnički viestnik (Zagreb), 1878.

Sarajevski list (Sarajevo), 1880, 1882, 1887 ‒ 1889, 1891 ‒ 1893, 1908, 1909.

Literatura

Arendt, Florian. „Reporting on Suicide Between 1819 and 1944: Suicide Rates, the Press, and Possible Long-Term Werther Effects in Austria“. The Journal of Crisis Intervention and Suicide Prevention 39 (2018), br. 5: 344-352.

Arendt, Florian. „The Press and Suicides in the 19th Century: Investigating Possible Imitative effects in Five Territories of the Austro-Hungarian Empire“. OMEGA ‒ Journal of Death and Dying 81 (2018), br. 3: 424-435.

Ausenda, Giorgio; Lester, David; Yang, Bijou. „Social Correlates of Suicide and Homicide in the Austro-Hungarian Empire in the 19th Century“. European Archives of Psychiatry and Clinical Neuroscience 240 (1991), 301-302.

Baccarini, Elvio. „Utilitarizam, unutarnja perspektiva i pitanje samoubojstva“. Filozofska istraživanja 31 (2011), br. 2: 263-275.

Beccaria, Cesare. 'On Crimes and Punishments' and Other Writings. Cambridge: Cambridge University Press, 1995.

Bergler, Edmund. „Suicide: Psychoanalytic and Medicolegal Aspects“. Louisiana Law Review 8 (1948), br. 4: 504-533.

Biro, Mikloš. Samoubistvo ‒ psihologija i psihopatologija. Beograd: Nolit, 1982.

Blackshaw, Gemma; Wieber, Sabine, ur. Journeys into Madness: Mapping Mental Illness in the Austro-Hungarian Empire. New York; Oxford: Berghahn Books, 2012.

Bowman, William. „Despair unto Death? Attempted Suicide in Early 1930s Vienna“. Austrian History Yearbook 39 (2008), 138-156.

Cai, Ziyi; Junus, Alvin; Chang, Qingsong; Yip, Paul S.F. „The lethality of suicide methods: A systematic review and meta-analysis“. Journal of Affective Disorders 300 (2022): 121-129.

Camus, Albert. The Myth of Sisyphus. New York: Penguin Books, 1979.

Capstick, Alan, „The Methods of Suicide“. Medico-Legal Journal 29 (1961), br. 1: 33-38.

Cusack, Carole M. „Self-Murder, Sin, and Crime: Religion and Suicide in the Middle Ages“. Journal of Religion and Violence 6 (2018), br. 2: 206-224.

Čatipović, Vinko; Degmečić, Dunja; Drobac, Dunja; Čatipović, Marija; Šklebar, Duška. „Razlike između samoubojstva žena i muškaraca na području bjelovarsko-bilogorske županije“. Socijalna psihijatrija 43 (2015), br. 2: 73-86.

Diatlovska, Stefani. „Što nam o prevenciji suicida mogu reći oproštajna pisma?“. Psychē 3 (2020), br. 1: 121-130.

Digryte, Laura; Zemaitiene, Nida; Baniene, Irina; Sap, Valija; Juskiene, Alicja; Liaugaudaite, Vilma. „Methodological Insights from a Psychosocial Autopsy Study of Adult Suicide“. Psihologija 54 (2021), br. 4: 397-409.

Dirkem, Emil. Samoubistvo. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1997.

Donia, Robert J. Sarajevo: A Biography. London: Hurst&Company, 2006.

Dragišić Labaš, Slađana M. Samoubistvo ‒ različiti diskursi. Beograd: Univerzitet u Beogradu ‒ Filozofski fakultet, 2019.

Eghigian, Greg. „A 'Sickness of Our Time': How Suicide First Became a Research Question“. Psychiatric Times 35 (2018), br. 4: 351-361.

Farberow, Norman L. Bibliography on Suicide and Suicide Prevention (1897 ‒ 1957, 1958 ‒ 1970). Rockville: National Institute of Mental Health, 1972.

Ferenčić, Antun; Šoša, Ivan; Stemberg, Valter; Cuculić, Dražen. „Utapanje u sudskoj medicine: pregled i incidencija kroz 30 godina na Zavodu za sudsku medicine i kriminalistiku u Rijeci“. Medicina fluminensis 54 (2018), br. 2: 108-117.

Freud, Sigmund. „Mourning and Melancholia“. U: The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, ur. James Strachey. London: The Hogarth Press; The Institute of Psycho-Analysis, 1957, 243-258.

Greif, Avner. „Cliometrics After 40 Years“. Papers and Proceedings of the Hundred and Fourth Annual Meeting of the American Economic Association 87 (1997), br. 2: 400-403.

Hamilton, Andrew J. „Four Famous Suicides in History and Lessons Learned: A Narrative Review“. Mental Health and Prevention 4 (2016), br. 3-4: 138-145.

Hamilton, James W. „Freud and the Suicide of Pauline Silberstein“. Psychoanalytic Review 89 (2002), br. 6: 889-909.

Johnston, William. The Austrian Mind: An Intellectual and Social History, 1848-1938. Los Angeles: University of California Press, 1972.

Kasumović, Amila. „Maskulinitet, mizoginija i modernizacija: Seksualno i tjelesno nasilje nad ženama u habsburškoj Bosni“. U: Nasilje nad ženama: Diskursi, perspective, lekcije iz bh. povijesti, ur. Fahd Kasumović. Berlin; Sarajevo: UNSA ‒ Filozofski fakultet; Fondacija Heinrich Böll, 2024, 169-217.

Kodaka, Manami; Matsumoto, Toshihiko; Yamauchi, Takashi; Takai, Michiko; Shirakawa, Norihito; Takeshima, Tadeshi. „Female Suicides: Psychosocial and Psychiatric Characteristics Identified by a Psychological Autopsy Study in Japan“. Psychiatry and Clinical Neurosciences 71 (2017), br. 4: 271-279.

Kõlves, Kairi; Ross, Victoria; De Leo, Diego. „Suicide in Cities“. U: Urban Mental Health, ur. Dinesh Bhugra et al. Oxford: Oxford University Press, 2019, 239-248.

Korotaj Drača, Vinko; Malatesti, Luca. „Conceptual Analysis and Intellectual History: Moral Insanity and Harm in the Fin de Siĕcle Croatian Psychiatry“. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 47 (2021), br. 2: 451-475.

Korotaj Drača, Vinko. „Osobe manje duševne vrijednosti: Ludilo i zločin u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća“. U: Ljudi s margine ‒ Prilozi iz socijalne historije Banske Hrvatske u 19. stoljeću, ur. Luka Pejić. Osijek: Filozofski fakultet u Osijeku, 2024, 301-327.

Kovács, Janka. „Poor, Sick, and Mad: Treating the Mentally Ill in the Hungarian Hospitals of the Brothers of Mercy (1740-1830)“. European Journal for the history of Medicine and Health 81 (2024), 74-108.

Kruševac, Todor. Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku. Sarajevo: Veselin Masleša, 1978.

Laios, K.; Tsoukalas, G.; Havaki-Kontaxaki, B.; Karamanou, M.; Androutsos, G. „Suicide in Ancient Greece“. Psychiatriki 25 (2014), br. 3: 200-207.

Lester, David. „An Empirical Examination of Thomas Masaryk's Theory of Suicide“. Archives of Suicide Research 3 (1997), br. 2: 125-131.

Lu, Da-Yong; Wu, Hong-Ying; Cao, Shan; Che, Jin-Yu. „Historical Analysis of Suicide“. Journal of Transnational Genetics and Genomics 4 (2020), br. 3: 203-209.

Marsh, Ian. Suicide, Foucault, History and Truth. Cambridge: Cambridge University Press, 2010.

Martin, Christopher D. „Ernest Hemingway, A Psychological Autopsy of Suicide“. Psychiatry 69 (2006), br. 4: 351-361.

Masaryk, Tomáš G. Der Selbstmord als sociale Massenerscheinung der modernen Civilisation. Beč: Verlag von Carl Konegen, 1881.

McNicolas, Fiona. „Suicide in Europe: an on-going public health concern“. Socijalna psihijatrija 45 (2017), br. 1: 22-29.

Mestas, Manina; Arendt, Florian. „Suicide Reporting in the Nineteenth Century: Large-Scale Descriptive Content Analysis of Austrian Newspapers“ Media History 29 (2023), br. 3: 305-320.

Meyer, Cheryl L.; Irani, Taronish H.; Hermes, Katherine A.; Yung, Betty. Explaining Suicide: Patterns, Motivations, and What Notes Reveal. London: Academic Press, 2017.

Minois, Georges. History of Suicide: Voluntary Death in Western Culture. Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1999.

Motta, Emilio. Bibliografia del Suicido. Milano: Bellinzona, 1890.

Murray, Alexander. Suicide in the Middle Ages. Volume 1: The Violent Against Themselves. Oxford: Oxford University Press, 1998.

Murray, Alexander. Suicide in the Middle Ages. Volume 2: The Curse on Self-Murder. Oxford: Oxford University Press, 2000.

Murray, Alexander. „Suicide in the Middle Ages“. Synergy: Psychiatric Writing Worth Reading 18 (2012), br. 5: 1-5.

Nikić, Mijo. „Samoubojstvo: Psihodinamika, prevencija i moralno vrednovanje“. Obnovljeni

život 5 (1995), br. 2: 185-199.

Nyiri, J. C. „Philosophy and Suicide ‒ Statistics in Austria Hungary: Variations on a Theme of Masaryk“. U: On Masaryk: Texts in English and German, ur. Josef Novák. Amsterdam: Rodopi, 1988, 291-316.

Omerbegović, Emina; Alispahić, Sabina. „Suicid: Mitovi i znanstvene spoznaje“. Sophos 13 (2020), 137-151.

Ortmayr, Norbert. „Selbstmord in Österreich 1819 ‒ 1988“. Zeitgeschichte 17 (1990), br. 5: 209-225.

Pavliček, Josip; Milivojević Antoliš, Lana; Matijević, Anita. „Neke rodne karakteristike počinitelja ubojstava i pokušaja ubojstava u obitelji“. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 19 (2012), br. 2: 917-934.

Pickering, W. F. S.; Walford, Geoffrey, ur. Durkheim’s Suicide: A Century of Research and Debate. London; New York: Routledge, 2000.

Radošević, Milan. „’Umorni od života’: Samoubojstva u Istarskoj provinciji za talijanske uprave između dva svjetska rata“. Problemi sjevernog Jadrana 16 (2017), 79-102.

Radušić, Minela. „Simfonije neuroze kroz prizmu europske modernosti i institucionalne moći nad ljudskim tijelom: tretman mentalnih bolesnika iz Bosne i Hercegovine (1878. – 1914.)“. Povijesni prilozi 44 (2025), br. 69: 219-246.

Rankin, Andrew. Seppuku: A History of Samurai Suicide. Tokyo; New York: Kodansha International, 2011.

Rennison, Nick. Freud & Psychoanalysis. Harpenden: Pocket Essentials, 2001.

Rosanda Žigo, Iva; Brajković, Marija. „Zastupljenost i načini novinskog predstavljanja priča o samoubojstvu na primjeru Bjelovarskog lista (u razdoblju 2009. ‒ 2015. godine)“. Radovi zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Bjelovaru 15 (2021), 195-217.

Rost, Hans. Bibliographie des Selbstmord. Augsberg: Haas und Graherr, 1927.

Rothauge, Richard. Der Selbstmord als mitversichertes Ereignis der Todesfallversicherung (Eine moralstatistische metodologische Studie). Berlin: Mittler&Sohn, 1911.

Roy, Philippe; Knežević Hočevar, Duška. „Listening to a Silent Crisis: Men’s Suicide in Rural Farming Communities in Slovenia“. Revija za socijalnu politiku 26 (2019), br. 2: 241-254.

Seferović, Jelena. „Perspectives on Suicide: Bosnian and Herzegovinian and Croatian Views from the 1880s to the 1930s“. Prispevki za novejšo zgodovino 64 (2024), br. 2: 77-96.

Shelef, Leah. „The Gender Paradox: Do Men Differ from Women in Suicidal Behavior?“ Journal of Men’s Health 17 (2021), br. 4: 22-29.

Slijepčević, Dušanka. „Validnost Dirkemove klasične studije samoubistva u XXI vijeku: Studija slučaja – Bosna i Hercegovina“. Sociološki diskurs 15 (2018), 25-64.

Souza Minayo; Maria Cecilia; Gonçalves Cavalcante, Fátima. „Suicide in Elderly People: Literature Review“. Revista de Saúde Pública 44 (2010), br. 4: 1-7.

Striković, Jovan N. Samoubistvo i apsurd. Ljubljana: Partizanska knjiga, 1982.

Taylor, Chloë. „Birth of Suicidal Subject: Nelly Arcan, Michel Foucault, and Voluntary Death“. Culture, Theory and Critique 56 (2015), br. 2: 187-207.

Tierney, Thomas F. „Suicidal Thoughts: Hobbes, Foucault and the Right to Die“. Philosophy and Social Criticism 32 (2006), br. 5: 601-638.

Tierney, Thomas F. „The Governmentality of Suicide: Peuchet, Marx, Durkheim, and Foucault“. Journal of Classical Sociology 10 (2010), br. 4: 357-389.

Tomasi, Luigi. „Emile Durkheim’s Contribution to the Sociological Explanation of Suicide“. U: Durkheim’s Suicide: A Century of Research and Debate, ur. W. S. F. Pickering, Geoffrey Walford. London; New York: Routledge, 2000, 11-22.

Turecki, Gustavo; Brent, David A. „Suicide and Suicidal Behaviour“. Lancet 387 (2017), 1227-1239.

Über den Selbstmord insbesondere den Schüler-Selbstmord, Diskussionen des Wiener psychoanalytischen Vereins. Wiesbaden: Verlag von J. F. Bergmann, 1910.

Vapa, Dušan; Radosavkić, Radosav; Lakić, Tanja; Maletin, Miljen; Stojanović, Ivan. „Analysis of Suicides in the Province of Vojvodina, Republic of Serbia, during the 2001 ‒ 2015 Period“. Acta Clinica Croatica 60 (2021), 450-456.

Watzka, Carlos. „Modernisierung und Selbsttötung in Österreich: Einige Daten zur Sozialgeschichte und Thesen zur Sozialtheorie des Suizids“. U: Virus. Beiträge zur Sozialgeschichte der Medizin, Band 7, ur. Sonia Horn, Marcel Charour, Carlos Watzka. Beč: Sozialgeschichte der Medizin Verein, 2008, 147-167.

Zajc, Marko; Smiljanić, Ivan; Remec, Meta. Samomor med simptomom in metaforo. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, 2025.

Žirovčić, Ivo. „Umobolnik ženo- i samoubojica“. Liječnički vijestnik 29 (1907), br. 1: 3-8.

Mrežni izvori

Suicide – Prevention. Pristup ostvaren 12. 9. 2025.https://www.grafiati.com/en/literature-selections/suicide-prevention/

Jeremy Bentham. Pristup ostvaren 13. 9. 2025.https://ethicsofsuicide.lib.utah.edu/category/author/jeremy-bentham/

Suicide prevention. Pristup ostvaren 15. 9. 2025.https://www.meduniwien.ac.at/web/en/about-us/news/detailsite/2018/news-im-maerz-2018/suicide-prevention-choice-of-words-used-in-reporting-influences-readers-perception-of-and-value-judgement-about-suicide/

Gender and suicide. Pristup ostvaren 18. 9. 2025.https://www.samaritans.org/about-samaritans/research-policy/gender-and-suicide/

SUMMARY

The Call of Death: Suicide as a Social Problem in Bosnia and Herzegovina in the Late 19th and Early 20th Centuries

Suicide is an act in which an individual takes their own life on their own initiative. Globally, approximately 700,000 people die by suicide every year, a figure that does not include suicide attempts or those experiencing suicidal thoughts (for every completed suicide, there are an estimated 25 attempts). A suicide epidemic was also characteristic of the late 19th century, a period when this social phenomenon was frequently described in European scientific literature and public discourse as a 'disease of our time'. Drawing on unpublished archival sources from the Sarajevo Provincial Government and the Joint Ministry of Finance, as well as the periodicals and scholarly literature of the Austro-Hungarian period, this paper aims to determine the extent to which the rising trend of suicide in European societies was also present in Bosnia and Herzegovina at the end of the 19th and the beginning of the 20th century. Special attention is paid, as far as the sources allow, to the gender aspects of suicide, the origin of the individuals who killed themselves (rural-urban), their social profile, age, type of occupation, marital status, and health status. Determining the motives for suicide presented certain challenges; therefore, adhering once more to the limitations of the consulted sources, the method of psychological autopsy was employed. As for press reports, it should be noted that during the forty years of the Austro-Hungarian administration, a large number of daily newspapers were published, and it would be impossible to review all the suicide-related information provided by the newspapers of that time. Bearing this in mind, a random sampling method was employed; the resulting database provides a solid foundation for drawing conclusions on the various aspects of suicide as a social phenomenon.

Keywords: suicide; attempted suicide; Émile Durkheim; Bosnia and Herzegovina; Austria-Hungary