Društveni angažman dramatičara Fabrija skriven ispod pedesetogodišnje šifre

Sažetak

U radu se razmatra šest aluzivnih drama Nedjeljka Fabrija, Reformatori, Admiral Krstof Kolumbo, Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?, Meštar, Kralj je pospan i Magnificat.
Ponajprije se obrazlažu svojstva vremena nastanka Fabrijevih drama, posebno činjenica da su umjetnici mogli biti kazneno odgovorni ako su mimo režimskog ograničenja umjetničke zapitanosti posezali za zabranjenim temama i uzimali ih kao motiviku za izazivanje umjetničke dramske stvarnosti koja bi razotkrivala muku čovjeka u dotičnom vremenu. U tom povijesnom kontekstu u radu se istražuje poslanje pisca, odgovorna pred stvarnošću, da ustraje, da (iz drame Reformatori citira se govor lica iz drame) pretvoriti/i vlastitu sredinu u znanstvenu i književnu istinu i baciti joj je u lice da se gleda i osvijesti.
Stoga autor pristupa građenju takvih formi svojih dramskih djela koje su imale svrhu skriti govor o sadašnjosti pod plaštem prošlosti ili snoviđene radnje. Ta skrivenost se u radu imenuje kao govor pod šifrom. Aluzivnost jedne drame prelazi u drugu dramu, ona se nastavlja i nadograđuje, reflektirajući sve više i više bolno autorovo viđenje dramskog zbivanja, koje privodi suočenju s općim svojstvima povijesti.
Istraživački razlog rada nastoji razotkriti naboj svojstava svakog pojedinog šifriranog djela, njegovu alegorijsku asocijativnosti, sve do vremenom samoupravnog modela življenja, kad autor postavlja pitanje krivnje vlasti, ali i krivnju onih koji tu vlast slijede. Što se, pak, tiče istraživanja svojstava Fabrijeve posljednje drame Magnificat, rad privodi do posve originalnih autorovih estetsko-dramaturških konzekvenca već znanog modela kazališta u kazalištu. Autor međusobnim suprotstavljanjem dviju usporednih stvarnosti, stvarnosti izvođača djela i umjetničke stvarnosti djela, dolazi do njihova jedinstva pa se one, u konkretnoj povijesnoj situaciji izvođenja, odnosno pisanja djela, identificiraju kao zajednička stvarnost.
Iz dešifrirane konkretnosti zbivanja, rad slijedi autorovo nastojanje za preispitivanjem metafizičkih obzora stvarnosti u situacijama kad se vertikalna pozicija vlasti isprepliće s horizontalnom pozicijom čovjeka-patnik, i obrnuto. Tada vidimo da se one samorazvijaju do istosti. I taj rezultat se u radu bilježi kao vrijedan estetski doseg – za razliku od uradaka onih pisaca koji dramsku radnju bilježe iz svoje teze pa tako postaju njezini pisači, bez izgled da slijede takvu dramsku radnju koja se razvija iz sebe same te da se takvim ishodom ostvare kao dramski autori.