FRANGEŠ I KAJKAVŠTINA

Sažetak

Ivo Frangeš smatrao je da su tri najvažnija djela hrvatske književnosti Judita Marka Marulića, Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića i Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Sva su tri djela u stihu, pripadaju različitim važnim razdobljima hrvatske književnosti i povijesti, a izuzetno je bitno što su u njima zastupljena sva tri narječja hrvatskoga jezika, svako na svoj specifičan način. Razlika je među njima i u tome što su prva dva djela, Marulićevo „čakavsko” i Mažuranićevo „štokavsko”, stvorena na književnom jeziku svojega vremena, s različitim dijalektnim osnovicama, dok treće pripada dijalektalnoj književnosti, specifičnu Krležinu kajkavskom idiomu.
Frangeš se, nakon opširne rasprave o dijalektalnoj hrvatskoj književnosti između dvaju ratova, poslije II. svjetskog rata u novoj Jugoslaviji, među prvima nakon Brozovića, pozabavio teorijskim pitanjem dijalekta u hrvatskoj književnosti (1970).
U svojoj je Povijesti prikazao i kajkavske nedijalektalne književnike (koji pišu na književnom jeziku, samo kajkavske osnovice) i dijalektalne. Od nedijalektalnih autora, autora stare kajkavske književnosti, Frangeš piše o Habdeliću i Brezovačkom, a piše i o pripadnicima ozaljskoga književnojezičnoga kruga – Zrinskom i Frankopanu. U modernoj ima posebno poglavlje Rascvat dijalektalne poezije, a od dijalektalnih kajkavskih pisaca izdvaja Domjanića, Galovića, Miškinu i Gorana. O štokavskoj dijalektalnoj poeziji, uočljivo je, Frangeš uopće ne govori.
Polazeći od umjetničke vrijednosti i mjesta autora u hrvatskoj književnosti, Frangeš, bez obzira na jezik i književni izraz, ravnopravno vrednuje književne umjetnike koji su pisali književnim jezicima, kako sa štokavskom, tako i s neštokavskom osnovicom (s čakavskom i kajkavskom), i one koji pripadaju dijalektalnoj književnosti. Premda su njegove ocjene pojedinih dijalektalnih književnika različite od ocjena drugih povjesničara književnosti, važno je na njih upozoriti upravo zato što govore o dijalektalnom stvaralaštvu.