Naziv hrvatski u ruskome kontekstu

Sažetak

Pojam hrvatski se u ovome se izlaganju promatra unutar ruskoga konteksta, odnosno
konteksta ruske državne politike, internetske i znanstvene literature (uključujući i
sveučilišnu, nepisanu, situaciju). Ruska znanstvena literatura pojam hrvatski gotovo
isključivo vezuje uz pojam srpski u kovanicama srpskohrvatski (serbo-horvatskij, serbskohorvatskij).
Za takav stav u periodu devedesetih godina prošloga stoljeća postoji politička
opravdanost, no stav je to predstavljen i u literaturi 21.-oga stoljeća. Pitanje je,
istovremeno, političko, jezično i sociološko – koji je razlog takvoga konteksta u koji se
smješta hrvatski jezik sada, kada za takav način predstavljanja hrvatskoga jezika nema
argumenata, osobito ako je, primjerice, slovačkomu, politički utemeljeno i jezično
opravdano, dopuštena samosvojnost u odnosu na češki, ukrajinskomu (nekad
maloruskomu) – u odnosu na ruski, ili uvjerljivije – u odnosu na bjeloruski kojemu se, kao
književnomu jeziku, početak smješta tek u 1905. godinu. Naziv hrvatski samostalno se,
i u novijim udžbenicima, veže uz pojam tla, države, nacije, ali ne i jezika. I, premda se,
zbog političke situacije danas, priznaje potreba postojanja hrvatskoga jezika bez srpskoga
odraza u ogledalu, termin srpskohrvatski ostaje. Stoga se ovaj rad, kroz povijesni pregled,
osvrće na odnos ruske filologije 19., 20. i 21. stoljeća prema hrvatskomu jeziku, uključujući
i donositelje hrvatskoga jezika na rusko tlo – Jurja Križanića i Vatroslava Jagića.