Poststrukturalistička teorija diskursa

Abstract

Poststrukturalistička teorija diskursa (u nastavku PTD ili teorija diskursa) na mala vrata, sramežljivo i još uvijek nailazeći na nerazumijevanje, ulazi u humanističke i društvene znanstveno-istraživačke krugove u Hrvatskoj. Ovim radom nastojat će se, u svrhu njenog boljeg razumijevanja i prihvaćanja, obrazložiti kako poststrukturalistička teorija diskursa rješava izazove društvenih i humanističkih znanosti, a da pri tome ne upadne u konstruiranje nečega što bi bilo 'istinita' priča o nekom aspektu društvene stvarnosti. Naime, PTD ne zauzima poziciju o tome koje je tumačenje društvene stvarnosti ispravno/istinito, već se koristi različitim oblicima pripovijedanja (intervjuima, arhivima, muzejima, dokumentima, službenim politikama, znanstvenim i književnim tekstovima, filmom i td.) kao diskurzivnim formama kako bi detektirala taktike i strategije korištene u stvaranju hegemonijskog diskursa o određenom društvenom fenomenu. Umjesto utvrđivanja istina, PTD bavi se tumačenjem okolnosti koje od događaja/priče čine frontu ili medij za političko pregovaranje i djelovanje. Zbog toga je posebno korisna u graničnim slučajevima, kada priču konstruira dominantni diskurs a nauštrb obespravljenih, potlačenih, ušutkanih, marginaliziranih ili kada hegemonijski diskurs upravo stvara takve marginalne skupine. U radu se nastoje približiti osnovne ideje PTD kroz primjer nedavne borbe oko uvođenja definicije braka u hrvatski Ustav.