Elias Canetti "Svadba"

Abstract

Groteskni svijet mladoga Canettia jest bez nade. U njegovoj je Svadbi uočljivo snažno alegorijsko ocrtavanje asocijalnih izražajnih oblika i središnji položaj temeljne misli vodilje.
Tako kuća postaje jasna konkretizacija građanske težnje, do ludosti izdignut objekt oko kojeg se ovdje vrti sve željeno i planirano. Svi se društveni odnosi razotkrivaju kao posjedovni odnosi, seksualni promiskuitet ili bračna vjernost. Ta spolna i materijalna požuda postaje najočitija u društvenoj igri u kojoj svatko treba razmisliti kako bi u slučaju potresa pomogao najdražoj osobi, međutim ona ne mijenja temeljno ništa kada do potresa doista dođe.
Likovi ove drame koja "ima vlastito lice i ne ovisi ni o kakvom uzoru" govore najvećim dijelom bečkim narječjem. Osim toga svaka osoba nosi svoju akustičnu masku, što znači da svatko posjeduje vlastite riječi koje se pojavljuju razlikovno poput fiziognomija. Time je značenjski idiom "preobrazba" doveden u svezu s pojmom "dramski". Praiskonski gnjev Eliasa Canettia pokreće riječi velike i teške poput kamenih blokova starozavjetnih hramova. To kamenje kojim se David baca na Golijata jest utjelovljenje snage. Canetti u smrti mrzi upravo njenu nesavladivu moć. Odatle potječe i sav književnikov bijes.