MAŽURANIĆEVA "SLOVNICA HERVACKA" I BABUKOVIĆEVA "ILIRSKA SLOVNICA" KAO MOGUĆI UZORI ZA GRAMATIKU MAKEDONSKOG JEZIKA U XIX. STOLJEĆU

Abstract

Danas je poznato da se po je jedan primjerak Babukovićeve "Ilirske slovnice" i Mažuranićeve "Slovnice Hervatske" čuvaju u biblioteci Narodnog muzeja u Ohridu kao dio zaostavštine Konstantina Miladinova, makedonskog pjesnika, budničara i folklorista. One su vrijedno svjedočanstvo o vrlo ozbiljnim namjerama mladog Miladinova da započne sa serioznim pripremama za lingvistički zadatak iz kojeg je trebala proizaći gramatika makedonskog jezika. Babukić i Mažuranić su kao realizatori Gajevih ideja koncipirali svoje gramatike u skladu s idejom zajedničkog jezika Ilira, pa su jezičnu i pravopisnu problematiku rješavali tako da bi njihova rješenja bila pristupačna ne samo svim Hrvatima i Srbima, nego i Slovencima, Bugarima i razumije se Makedoncima, koji su u njihovu vremenu smatrali samo Bugarima. U ovakvu je ustrojstvu hrvatskih gramatika Konstantin svakako vidio mogućnost korištenja korisnih i poticajnih elemenata u stvaranju jedne gramatike, koja ne bi bila koncipirana poput umjetne tvorevine već kao gramatika jezika kojim se služio i koji je osobno više puta i nazivao makedonskim.