GRČKI DURATIVNI GLAGOLI S NAZALNIM INFIKSOM I SUFIKSOM

Sažetak

Indoeuropski glagoli u prezentu koji sadrže infiks još uvijek nisu objašnjeni sa semantičkog gledišta. Autor ovoga rada zastupa tvrdnju da je infiks *-n(e)- izvorno izražavao svojstvo durativnosti. Zbog dijakronijske eksternalizacije fleksije ovaj se nazalni morfem kasnije razvio u sufiks koji se dodaje glagolskome korijenu. Brojni durativni glagoli s nazalnim markerom -an- mogu se pronaći u anatolijskim jezicima još u 2. tisućljeću prije Krista; usp. hetitski iy-ann-a/i- ‘marširati, prijeći veliku razdaljinu’, palajski iyannnai ‘on maršira (marširanjem prelazi veliku razdaljinu)’ nasuprot hetitiski i- ‘ići’, luvijski i-, hijeroglifski luvijski i-, latinski eō, īre, litavski eı ̃ti, staroslavenski iti ‘id.’ (< PIE. *h1ei- ‘ići’). Durativni glagoli u pitanju, kao i imenice izvedene iz njih koje sadrže durativni sufiks *-ano-, također se javljaju i u drugim indoeuropskim jezicima., usp. toharski B yanem 'oni hodaju, idu (dugo vremena)'. Brojni grčki prezentski oblici (npr. ἁνδάνω, θιγγάνω, λαμβάνω, λανθάνω, λιμπάνω, μανθάνω, πυνθάνομαι itd.) sadrže isti nazalni morfem, ne samo kao infiks u glagolskome korijenu, već i u obliku sufiksa -αν-. Ovo se objašnjava učinkom djakronijske eksternalizacije durativnoga (nazalnoga) morfema. Grčke glagolske oblike s nazalnim infiksom i nazalnim sufiksom treba smatrati prijelaznim oblicima ili hibridima. Noviji grčki oblici (koji izriču durativnost) sadrže samo nazalni sufiks (npr. αὐξάνω, ἱζάνω, ἰσχάνω, κευθάνω, ληθάνω, οἰδάνω, ῥοφάνω).