KAMOV, ČERINA I KRLEŽA

Sažetak

U radu je intertekstualno iznesen književno-povijesni međuodnos hrvatskih književnih klasika Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i Vladimira Čerine, a svrha raščlambe recepcije njihova stvaralaštva u komparacijskom kontekstu ponajprije jest omogućavanje revaloriziranja, kritičnosti, ali i afirmacije njihova književnog stvaralaštva. Ponovno iščitavanje i istraživanje književne ostavštine apostrofiranih hrvatskih književnika dovodi do novih napora i oko razumijevanja misaone tradicije vlastita naroda.
Miroslav Krleža apsurdno je negirao osobnost i književnost Janka Polića Kamova ignoriranjem njegove protoavangardne pojavnosti u hrvatskoj i europskoj književnosti. Književno djelo Janka Polića Kamova, hrvatskog protoavangardista, prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu literarnog stvaralaštva Miroslava Krleže.
Vladimir Čerina nezaobilazna je osobnost koja znakovito raščlanjuje složene odnose Janka Polića Kamova i Miroslava Krleže. Razotkrivanje enigme o Krležinoj recepciji Kamova koju je on nijekao, mogla bi se nalaziti i u slojevitom, osebujnom odnosu Čerina-Krleža. O antologijskoj Čerininoj studiji Janko Polić Kamov (1913.) Krleža nije napisao ni riječ, a istodobno, kontinuirano je komunicirao s Čerinom, svojim gimnazijskim kolegom s kojim je razmjenjivao i književne rukopise. Čerinina studija Janko Polić Kamov svojim semantičkim razinama pri tumačenju Kamovljeve literature potiče na iščitavanja drukčijih značenja, zaokruženo očitavajući novi smisao kroz dinamične, nikad dovršene interpretacijske procese.
Revaloriziranje složenih relacija Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i Vladimira Čerine nameće se kao poticajni istraživački imperativ, uz apostrofiranje istine da uspostavljeni značenjski sustav tekstova hrvatskih književnih klasika rezultira neiscrpnim semantičkim potencijalom te iznenađujućim transkodiranjem kojim se potvrđuje da je književnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u sveukupnoj humanističkoj tvorbi svijeta.