НА КРЪСТОПЪТЯ МЕЖДУ ИЗТОКА И ЗАПАДА. ВЪРХУ МАТЕРИАЛ ОТ ГЛАГОЛИЧЕСКИ РЪКОПИСИ И СТАРОПЕЧАТНИ КНИГИ, СЪХРАНЯВАНИ В ИТАЛИЯ И СБИРКИТЕ ПОД ЮРИСДИКЦИЯТА НА ВАТИКАНА

Sažetak

Od 1970.-ih, kao posljedica sustavnoga rada u suradnji s mojim kolegom Krasimirom Stančevim na popisu inventara zbirki slavenskih tekstova u Vatikanskoj apostolskoj knjižnici, Papinskome orijentalnome institutu u Rimu i Knjižnici Ambrosiani u Milanu, broj identificiranih i popisanih slavenskih rukopisa porastao je sa 130 na 207. Otkriveno je da je, premda nevelika opsegom, zbirka slavenskih rukopisa u Italiji vjerojatno najraznovrsnija u usporedbi s drugim znanim zbirkama s obzirom na tradicije pisanja i sadrži gotovo sva područja i aspekte prostranoga slavenskog svijeta gdje su rabljena glagoljska, ćirilična, latinska i grčka slova i kriptografija. Broj ćiriličnih rukopisa je najveći, no glagoljski se rukopisi u Italiji ubrajaju među najznačajnije dokumente o Slavenima. I to ne samo zato što Vatikanska knjižnica čuva jedan od najočuvanijih glagoljskih evanđelistara, to jest Codex Assemanius iz 10. – 11. stoljeća, već zato što preostalih 13 glagoljskih rukopisa iz 14. – 15. stoljeća i amulet u obliku svitka u Vatikanskoj knjižnici otkrivaju ulogu hrvatske glagoljske tradicije kao posrednika između Istoka i Zapada u procesu razmjene modela, kulture i dizajna kodeksa, kao i zbog dugotrajne uporabe najranijega slavenskoga pisma kao barijere, a istovremeno i mosta, između Istoka i Zapada. Prije svega, očuvani rukopisi doprinose identifikaciji tipoloških
razlika između latinskih i slavenskih kodekasa u ranijem razdoblju (10. – 11. stoljeće), a također i svjedoče postupnome usvajanju inovativnih postupaka uvezenih iz latinske kulture kodekasa u kasnijem razdoblju (14. – 15. stoljeće). U usporedbisa sustavno opisanimslavenskimrukopisima, zbirke inkunabula spomenutih ustanova treba detaljno proučiti, odnosno, rad na projektu katalogiziranja ovih rukopisa koji je 1970.-ih započela Janja Jerkov Capaldo treba nastaviti, kao i rad usmjeren k istome cilju koji je započeo 1980.-ih kroz zajednički projekt s Krasimirom Stanchevim u Vatikanskoj knjižnici i drugim repozitorijima u Italiji. Naš inicijalni rad u Knjižnici Ambrosiani u razdoblju između 2008. i 2009. urodio je plodom jer se pokazalo da su četiri od 25 starih knjiga nepoznato hrvatsko glagoljsko izdanje početnice priređene u Veneciji 1527., „Oficii rimski” koji je objavio Šimun Kožičić u Rijeci 15. 12. 1530., Brevijar koji je priredio Mikula Brozić iz Omišlja i objavio u Veneciji 1561., i Brevijar novoga ‘rusiziranoga’ izdanja franjevačkoga sljedbenika Rafaela Levakovića koji je 1648. u Rimu objavila Propaganda Fide. A to je samo početak budućih istraživanja. U radu se daje pregled identificiranih i do sada proučenih glagoljskih rukopisa. Utvrđuje se njihova posrednička uloga u procesu proširivanja repertoara ukrašavanja i utjecaj kodikoloških inovacija koje proizlaze iz latinskih kodekasa na razvoj ćiriličnih rukopisa. Što se tiče glagoljskih inkunabula, posebna se pozornost obraća na njihov dizajn koji je bio moderan za to vrijeme i koji je također utjecao na rane slavenske tiskane knjige.