ŠIMUN KOŽIČIĆ BENJA I NJEGOVA TISKARA U ISTRAŽIVANJIMA PETRA KOLENDIĆA

Sažetak

Književni historičar Petar Kolendić (1882.-1969.) objavio je dva priloga o Šimunu Kožičiću Benji: Zadranin Šimun Kožičić i njegova štamparija na Reci i Najstariji naš bukvar (oba objavljena u: Južni pregled, god. IX, Skoplje 1934., str. 61-71; 198-201).
U prvom je prilogu ukratko prikazao Kožičićev život. Zabilježio je da je s mnogo biskupa „iz naših krajeva“ Kožičić došao u Rim kad se 1512. godine sastao (ekumenski) Peti lateranski koncil „s glavnim ciljem da se stvori raspoloženje proti Turcima“, da bi osobno ponudio potrebne informacije. Već na prvoj sjednici 10. svibnja 1512. Kožičić je imao prilike čuti kako u tom smislu govori splitski nadbiskup Bernardin Zane, potom je 27. travnja 1513. godine na istom koncilu sam održao prvi govor. Drugi je govor održao – navodi Kolendić – „verovatno u dogovoru s knezom Bernardinom Frankopanom“ ujesen, izvan sjednice koncila 5. studenoga 1516. pred papom Leonom X. i njegovim kardinalima. Kolendić kaže da su oba Kožičićeva govora objavljena bez ikakve tipografske bilješke, ali „sigurno u Rimu“.
Zna se da je Kožičić morao napustiti Modruš, da je jedva uspio umaknuti Turcima, da se zadržao u Vinodolu, da se oko 1529. godine povukao u Rijeku i ondje pokrenuo glagoljsku tiskaru. Zbog tiskare je bio u Mletcima i opskrbio se grafičkim inventarom. Kolendić je utvrdio koje je drvoreze i slova ondje nabavio, te pokazao da Kožičićeva glagoljska slova ne odgovaraju glagoljskim slovima Andrea Torresania ni slovima tiskare Francesco Bindoni e Maffeo Pasini, koji su u Mletcima prije Kožičića tiskali glagoljski brevijar (1493.), bukvar (1527.) i misal (1528.).
Da bi utvrdio tko su bili tiskari, koje Kožičić spominje u nekim izdanjima kao štampadure (... štampan v Rici Dominikom i Bartolomeom z Breše štampaduri), služio se literaturom te izravnim obraćanjima stručnjacima i znalcima. Nije mu, naime, bilo jasno jesu li oba štampara bila iz Brescie kako bi se iz Kožičićeve stilizacije moglo shvatiti. Obratio se stoga prof. Karlu Paseru, poznavatelju tiskara iz prvih godina XVI. stoljeća u Brescii, koji mu je odgovorio da u to doba u Brescii nije poznat tiskar imenom Domenico (Dominik). Stoga Kolendić zaključuje da se Kožičićevo z Brêše štampaduri odnosi samo na tiskara lutalicu Bartolomea Zanettia, rodom iz Castrezzata u okolici Brescie.
Kolendiću su bila poznata četiri Kožičićeva izdanja: molitvenik (Oficij rimski), misal, mali ritual (Knjižice krsta) i životopis rimskih papa i careva. On je u literaturu uveo mali ritual („bibliografima je ostao nepoznat“). Citirao je naslove i impresume svih četiriju izdanja, i to ćirilicom kako je bio običaj u njegovo vrijeme (glagoljski tekstovi prenošeni su starom ćirilicom). Kolendić navodi da je Šafařík spominjao „i neki glagoljski bukvar koji da je oko 1531. štampan na Reci, da ga je imao profesor Zupan pa ga je poklonio zagrebačkom biskupu Vrhovcu“, ali „taj bukvar nikad nije postojao“, zaključio je Kolendić.
Naime, Kolendić je u posebnom prilogu (Najstariji naš bukvar) obradio raskošni glagoljski bukvar iz 1527. godine, tiskan kod glasovitoga Andrea Torresania i bio uvjeren da taj bukvar nije dovoljno poznat, pa je bibliografima dao povoda da „iskombiniraju“ bukvar biskupa Kožičića od 1531. godine, koji nije nikad postojao. Kolendićevo je mišljenje bilo prihvaćeno, pa se u bibliografskim radovima Kožičićev bukvar više nije spominjao.
Mnogo godina nakon što je Kolendić pisao da Kožičićev bukvar nikad nije postojao pokazalo se da ipak postoji. Očuvao se jedinstveni primjerak pohranjen u današnjoj Ruskoj nacionalnoj biblioteci u Sankt-Peterburgu. Smatralo se da je onamo dospio s bogatom zbirkom glagoljskih rukopisa i tiskanih knjiga Zadranina Ivana Berčića, ali se pokazalo da je put do Sankt-Peterburga bio posve drugi i da je s bukvarom onamo dospio također jedinstveni primjerak Kožičićeve knjižice Od bitija redovničkoga, za koju Kolendić također nije znao. Na zaključak o nepostojanju Kožičićeva bukvara Kolendića, inače poznata kao pouzdana autora, zavelo je to što je dobro poznavao glagoljski bukvar iz 1527. godine, a Kožičićev nije imao prilike vidjeti. Jer, da ga je vidio, bez obzira na to što nema impresuma, zapazio bi na posljednjoj stranici tipografski znak Kožičićeve tiskare, koji mu je bio dobro poznat iz ostalih izdanja.
Unatoč tomu, Kolendićeva su istraživanja vrijedan, konkretan prilog poznavanju Kožičića i njegove tiskare u Rijeci.