ZA NOVU POVIJEST SLAVONSKE KNJIŽEVNOSTI

Sažetak

Posljednje godine dvadesetoga stoljeća u svojemu specifično motiviranome interesu za ponovno osvijetljavanje baštine, oslobađaju ključeve zavičaja i gradskoga okružja (obnova strategije "polisa"), kao nezaobilazne orijentire. U slavonskim se gradovima budi memorija baštine i pojavljuje se sve prirodnijim potreba mrežiti slike tih baštinskih slika u cjelosni pregled, Npr. pojavljuju se biblioteke Slavonica i Brodski pisci, te znanstveni zbornik Književni Osijek. Osim J. Pannoniusa, J. Jakošića, J. Bognera, M. Vaupotića, D. Švagelja, V. Rema i S. Marijanovića, bitnim su metodologijskim smjerokazima filologijski i književnopovijesni opusi Tome Matića i Branka Vodnika, a svojevrsnim slovom razlike dade se citati udio slavonskih autora u književnopovijesnim pregledima Ive Frangeša i Dubravka Jeličića.
Nova povijest slavonske književnosti ima pokazati u prvome redu novo shvaćanje strategija zavičajnosti i egzistencijske adrese.