Feminizam i psihoterapija: radikalnost ideja naspram ograničenja metode

Sažetak

Radom dajemo pregled stajališta o instituciji obitelji iz perspektive glavnih teorijskih paradigmi unutar psihoterapije: psihoanalitičke, humanističke / egzistencijalističke i kognitivno-bihevioralne. Smatramo kako velik broj psihoterapijskih škola locira važan, ako ne i ključan izvor psihičkih tegoba u funkcioniranju nuklearne obitelji. Pritom psihoterapija uzroke traži u pojedinačnim disfunkcijama, dok se sama institucija obitelji ne preispituje. Psihoterapijske teorije tako implicitno zauzimaju funkcionalističku poziciju spram obitelji. Ovakvom se stajalištu suprotstavljaju perspektive radikalnog i marksističkog feminizma kao konfliktnih feminističkih teorija. Radikalni i marksistički feminizam predstavljaju heterogene pristupe, no važna im je zajednička točka lociranje jednog od centralnih mjesta patrijarhalne opresije i eksploatacije upravo u instituciji obitelji. U skladu s ovim dodirnim točkama, ali i velikim razlikama u perspektivama, na granici psihoterapije i feminizma razvila se feministička psihoterapija kao pristup koji u terapijski rad uključuje feminističke principe te se razmatraju granice ove discipline. Zaključujemo kako je psihoterapiji neophodno širenje obzora i analiza dotad zanemarivanih ili esencijaliziranih društvenih nejednakosti, pri čemu joj feminizam pruža neizostavne uvide u političku dimenziju intimnog. Ipak, individualizam inherentan psihoterapijskom pristupu, neravnopravnih raspodjela moći u terapijskom odnosu te orijentacija spram dominantnih tendencija u znanosti značajno ograničavaju emancipacijske domete feminističke psihoterapije. Doima se kako psihoterapija svojim ciljevima, tehnikama i uronjenošću u patrijarhalni sistem nužno pacificira feminizam kad se ova dva područja ujedine, čak i kad su u podlozi radikalne ideje.