Provjera teorije vidik-zaklon na primjeru gradskih parkova

Sažetak

„Teorija vidik-zaklon“ (Appleton, 1975) temelji se na pretpostavci da estetski doživljaj krajobraza odražava naše evolucijom određene preferencije ka staništima koja nam pružaju sigurnost. Teorijom
se pretpostavlja kako će krajobraz koji omogućuje da promatramo (vidik) bez da budemo primijećeni (zaklon) biti percipiran kao privlačniji, ugodniji i sigurniji. Cilj eksperimentalnog istraživanja bio je ispitati utječe li dodavanje komponenti vidika i zaklona pri oblikovanju otvorenih javnih prostora na percepciju privlačnosti i ugodnosti tih prostora. Za oblikovanje anketnog ispitivanja izabrana su dva javna prostora: park Bundek i park Maksimir. Anketni upitnik sastojao se od ukupno 10 vizualnih prikaza koji su bili modificirani na način da se svaki vizualni prikaz sastojao od tri fotografi je istog područja, a na svakoj od fotografi ja bila je naglašena jedna od komponenti (vidik, zaklon, vidik-zaklon). Anketiranje je provedeno putem interneta i socijalnih mreža a sudjelovalo je 263 sudionika. Sudionici su na pet prikaza preferirali prostore koji su sadržavali komponente vidik-zaklon, na četiri prostore s naglašenim zaklonom, a u jednom slučaju podjednako su preferirali opciju vidik-zaklon i opciju samo zaklon. Na temelju dobivenih rezultata u ovom istraživanju možemo zaključiti da su postavke teorije vidik-zaklon samo djelomično potvrđene.