PROSTOR U DJELU MICHELA FOUCAULTA

Sažetak

Odbacivanje koncepta vremena u korist koncepta prostora čini Foucaulta jednim od predstavnika tzv. „spacijalnog zaokreta“ u društvenim i humanističkim znanostima. Prostoru diskursa, kao središnjem pojmu i konceptualnoj shemi, Foucault pristupa kritički. Koncept diskurzivnog prostora podrazumijeva prostore u kojima diskursi o prostoru dolaze u interakciju s fizičkim prostorom u svojim arhitekturalnim, urbanim i institucionalnim oblicima. Foucaultovi veliki primjeri umobolnice, bolnice i zatvora ukazuju kako se Foucaultov statični model diskurzivnog prostora razvija u dinamički model socijalnog prostora, u kojem je ono što je rečeno ili mišljeno regulirano odnosima moći, prostora i znanja. Utopije i heterotopije pojavljuju se kod Foucaulta kao mjesta koja su povezana i u odnosu sa svim drugim mjestima, ali su im istodobno kontradiktorna jer obrću skupove odnosa u kojima se događaju. Foucaultova analiza moći utemeljena je na pojmu dispositifa kao sustava odnosa, heterogenog skupa mehanizama koji podupiru i omogućuju moć. Uobičajenom prikazu dispositifa sačinjenog od simbioze dviju instanci, znanja i moći, pridružuje se dimenzija prostora, ukazujući na konstrukciju svojevrsne trijalektike znanja, moći i prostora. U zaključku se ukazuje na značaj kategorije prostora u misli Foucaulta, kao temeljne u svim oblicima socijalnog života, prakticiranju moći i konstrukciji znanja. Prostor je istodobno produktivna instanca i produkt. Foucaultov pokušaj rehabilitacije koncepta prostora ključan je za buduće pristupe istraživanju društvene stvarnosti.