Ekohistorijski prostor istarskog pograničja kao okvir razvoja endemičnih bolesti

Sažetak

Analizirat ćemo ekohistorijske preduvjete za uzajamno djelovanje čovjeka i pejsaža te razvoj složenog sustava trajno udomaćenih odnosno endemičnih bolesti Istre od ranog novog vijeka do 20. stoljeća. Ekohistorijska analiza tog složenog i dinamičnog ekosustava i pograničnog povijesnog prostora (i vremena) iziskuje izrazito interdisciplinaran pristup i komparativnu analizu raznorodnih izvora (u ovom slučaju prvenstveno kartografskih). Oni omogućuju rekonstrukciju ekoloških, geografsko-ekonomskih, političko-administrativnih, medicinskih i demografskih posebnosti prostora. Ovaj će se rad fokusirati na ekološke i povijesno-geografske preduvjete razvoja istarskih gospodarskih niša, procese u njima i posljedice. Endemične su bolesti, uz epidemije i ratne neprilike, vodile stanovništvo u sveopću neimaštinu, glad i depopulaciju. Migracije i širenje stočarenja također su doprinosili visokom stupnju ovisnosti o fizičkom ambijentu, a svi su ti elementi uzrokovali slabu održivost gospodarenja prostorom. Kao poseban, vremenski izdvojen case study, razmotrit ćemo slučaj velikog privatnog projekta isušivanja, melioracije i antimarične eradikacije Brijuna austrijskog industrijalca Paula Kupelwiesera na početku 20. stoljeća. Tada su nepovoljne političko-ekonomske okolnosti i nerazumijevanje lokalnog stanovništva, administracije i središnje vlasti za inovatorske ideje „stranca„ prekinuli projekt premda je on omogućio stvaranje trajno izmijenjenog i gospodarski samoodrživog okoliša.