Sic etiam Croati: bilješke o hrvatskome jeziku u humanističko-renesansnim jezičnim repertorijima

Sažetak

U radu se donose rezultati istraživanja latinskih povijesnojezičnih izvora koji otkrivaju što su o jeziku i pismu Hrvata znali europski renesansni humanisti, prije nego što su prvi pokušaji kodifikacije hrvatskoga jezika u povijesnom i ideološkom kontekstu katoličke obnove osigurali njegovo službeno uključivanje u jezični zemljovid Europe. Šesnaestostoljetna je res publica litteraria, zahvaljujući intenzivnim humanističkim kontaktima i vezama, između ostalih tema omogućila i širenje ideje humanističkoga ilirizma koji je uključivao i pitanje jezika slavenskih naroda, pa tako i hrvatskoga. Sudionici te ranonovovjekovne zajednice intelektualaca razmjenjivali su, i u svojim raspravama diljem Europe objavljivali, podatke o hrvatskom jeziku i pismu. Takve su bilješke potvrđene u djelima francuskoga lingvista Guillauma Postela (Linguarum duodecim characteribus differentium alphabetum, 1538., Pariz) te švicarskih filologa Theodora Bibliandera (De ratione communi omnium linguarum et litterarum commentarius, 1548., Zürich) i Conrada Gessnera (Mithridates sive de differentiis linguarum tum veterum tum quae hodie pud diversas nationes in toto orbe terrarum in usu sunt, 1555., Zürich). U humanističkim je početcima kontrastivne lingvistike sudjelovao i jedan hrvatski latinist. Riječ je o Bartolu Đurđeviću i njegovu djelu o nevoljama kršćanskih zarobljenika pod turskom vlašću (De afflictione tam captivorum quam etiam sub Turcae tributo viventium Christianorum, 1544., Antverpen). Đurđević je prikazao razlike između hrvatskoga i turskoga jezika, objavio mali hrvatsko-latinski rječnik te tekst Očenaša, koji je kao ogledni tekst ilirskoga jezika citiran u spomenutom Biblianderovu i Gessnerovu repertoriju svjetskih jezika.