Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Lujo Vojnović kao povijesni izvor. I. dio (1885. – 1892.)

Sažetak

U radu se analiziraju pisma iz korespondencije Josip Juraj Strossmayer - Lujo Vojnović iz razdoblja 1885.-1892. Kao prilog radu uvršteno je pet pisama iz naznačenog razdoblja sa znanstvenim aparatom. Preostali dio korespondencije, iz razdoblja 1893.-1901., koji obuhvaća ukupno devet pisama, analizirat će se, također uz njihovu cjelovitu transkripciju, u drugom dijelu rada. Posebna pozornost posvetit će se onim pismima koja se svojim sadržajem referiraju na pojedine važnije međunarodne aspekte hrvatske politike u naznačenom razdoblju. To se, u užem smislu, uz Vojnovićevo pismo Strossmayeru od od 5. lipnja 1885., koje je u znanstvenom smislu već elaborirano, odnosi još samo na dva pisma iz razdoblja 1885.-1892., Vojnovićevo pismo od 23. srpnja 1892., u kojemu biskupa Strossmayera moli da kod glasovitog britanskog državnika Williama Ewarta Gladstonea podrži njegov memorandum na francuskom jeziku, u kojemu Gladstoneu preporučuje Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868.) kao predložak za nacrt zakona  o irskoj samoupravi (Home Rule Bill), koji je Gladstone predložio na usvajanje britanskom Parlamentu 1886. i 1893., te Strossmayerov odgovor na to pismo od 25. srpnja 1892., u kojemu on, umjesto potpore Vojnovićevoj inicijativi, iznosi niz kritičkih objekcija o Mađarima i njihovoj hegemonističkoj politici prema Hrvatima u sklopu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva te općenito prema nemađarskim narodima u okvirima Translajtanije, ugarske polovice dualistički ustrojene Austro-Ugarske Monarhije (1867.). Pritom Strossmayer u svome odgovoru Vojnoviću iznosi i rasističke i pseudoantropološke objekcije o Mađarima, kojima im je nastojao osporiti mogućnost nadilaženja okvira feudalnog društvenog uređenja i oblikovanja modernih građanskih institucija. Tom je odgovoru priložio i pismo s istim nadnevkom, zamolivši Vojnovića da ga zapečati i zajedno sa svojim  pismom pošalje Gladstoneu. Ono također sadrži niz kritičkih objekcija o Mađarima i njihovoj hegemonističkoj politici prema nemađarskim narodima Translajtanije. Glede ocjene dosega Strossmayerova utjecaja na oblikovanje kritičkih stajališta W. E. Gladstonea o Mađarima i njihovoj politici prema nevladajućim narodima Translajtanije, a napose prema Hrvatima u sklopu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, bitno je upozoriti da Gladstone, koji je 1892. osvojio svoj četvrti, a ujedno i  posljednji izborni mandat, ne samo da nije Strossmayera podržao u njegovoj kritici Mađara, nego mu uopće nije odgovorio na njegovo pismo od 25. srpnja 1892. Kao objašnjenje za takav Gladstoneov postupak u radu se iznosi teza da je on, s obzirom na svoje inače vrlo srdačne i prijateljske odnose s biskupom Strossmayerom, to učinio napose iz pragmatičnih političkih razloga, koji su proizlazili iz činjenice da je Velika Britanija u tom razdoblju pružala snažnu potporu dualistički ustrojenoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, držeći je važnim čimbenikom europskog sustava ravnoteže, preprekom ruskom ekspanzionizmu prema Zapadu i njemačkom prodoru prema Istoku. Stoga bi, da se sve svelo samo na Gladstonea, doseg Strossmayerovih nastojanja u razotkrivanju mađarske represivne politike nad nemađarskim narodima Translajtanije u Velikoj Britaniji bio neznatan. No, ona su naišla na iznimno snažan odjek kod jednog drugog, također vrlo utjecajnog Britanca, R. W. Seton-Watsona, koji je fragment zapečaćenoga Strossmayerova pisma Gladstoneu objavio u prilogu svoga djela The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy (1911), a u svome djelu The Racial Problems in Hungary (1908.), polazeći ne samo od Strossmayerovih uvida s tim u vezi, nego i od rezultata vlastitih istraživanja i spoznaja, europskoj javnosti razotkrio činjenice u vezi s hegemonističkom politikom ugarskih političkih elita prema nemađarskim narodima Kraljevine Ugarske, posebice pritom upozorivši na snažnim kulturološkim predrasudama uvjetovan diskriminatorni odnos Mađara prema Slovacima. Uzevši u obzir činjenicu da je problematika odnosa Mađara prema nemađarskim narodima Translajtanije potaknula velik interes i u krugovima britanske historiografije i publicistike, korespondencija J. J. Strossmayer – L. Vojnović iz srpnja 1892. analizira se i u širem kontekstu hrvatsko-britanskih i ugarsko-britanskih rasprava i sučeljavanja s tim u vezi. S obzirom na u njoj snažno prisutne Strossmayerove rasističke objekcije o Mađarima, posebna pozornost u radu posvetila se analizi nacionalnih stereotipa i rasističkog narativa u tadašnjem političkom i znanstvenom diskursu. Analizom više znanstvenih djela i promidžbenih publikacija, nastalih u razdoblju od sredine 19. pa sve do kraja prvoga desetljeća 20. stoljeća, u radu se argumentira se teza da su nacionalni stereotipi, uključujući i rasistički narativ, kao element potkrepljivanja vlastitih kritičkih teza o pripadnicima drugih naroda, bili gotovo opće prisutni, podjednako kod hrvatskih i mađarskih, kao i kod britanskih autora koji su se bavili spomenutom problematikom, naravno, u različitom omjeru, pa se na tragove takvog diskursa čak može naići i kod Seton-Watsona, koji ga je, inače, nastojao na svaki način izbjeći i načelno ga je osuđivao. Time se ujedno argumentira teza da Strossmayerove rasističke i ksenofobne formulacije o Mađarima ni u kojem slučaju nisu bile izuzetak, nego tek segment tada vrlo zastupljenog rasističkog narativa, koji se iz javne i političke prenosio u znanstvenu sferu. U tom smislu ovaj rad se može shvatiti i kao kritička analiza jednoga s etičkog i znanstvenog motrišta neprimjerenog komunikacijskog diskursa u političkim i znanstvenim raspravama u 19. i početkom 20 stoljeća, utemeljenog na kvazihistoriografskim, pseudoantropološkim i rasističkim stereotipima, koji je s današnjeg motrišta, napose s obzirom na obvezu poštivanja propisanih etičkih normi u znanstvenom radu i javnom djelovanju, sasvim neprihvatljiv.