Postupak javne dražbe u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku

Sažetak

Među različitim odredbama koje su se odnosile na pojedine segmenta s područja stvarnog prava u većini statuta srednjovjekovnih dalmatinskih komuna dužna je pažnja bila posvećena i pitanju načina stjecanja vlasništva. Kupnja na javnoj dražbi (emptio ad publicum incantum), kao jedan od načina stjecanja vlasništva, spominje se više ili manje opširno u svim dalamtinskim statutima.

U ovom radu pažnja će prije svega biti posvećena statutarnim odredbama Knjige statuta, zakona i reformacija grada Šibenika koje su regulirale različite aspekte vezane uz postupak javne dražbe: počevši od toga tko je imao pravo sudjelovanja na javnoj dražbi,  načina njezine provedbe, reguliranja slučajeva kada se stvari nisu mogle prodavati na javnoj dražbi (ako nanose štetu vlasniku) te sankcioniranja onih koji ne bi platili ugovorenu cijenu ili bi na dražbi prodavali ukradene stvari. Kako je primjena ovih statutarnih odredbi izgledala u praksi i jesu li one s vremenom postale „okaminom, mrtvim slovom na papiru“ ili „živim izvorom po kojem se oblikovala pravna zbilja?“ (Nella Lonza) pokazuju podaci iz brevijarija javnih dražbi zabilježeni u sačuvanim spisima šibenskih bilježnika iz razdoblja XV. st. koji, osim toga, otkrivaju i detalje vezane uz identitet samih kupaca, vrijednost stvari koje su se prodavale na dražbi, njihovo podrijetlo i moguću daljnju (pre)prodaju. Zahvaljujući tome moguće je steći cjelovitiji uvid u različitie aspekte instituta javne dražbe, njihove posebnosti, sličnosti i različitosti kako na lokalnom (gradskom), tako i na regionalnom (dalmatinskom) nivou.