Dva otoka narodnih dobara Podržavljenje imovine u Istri na primjerima otoka Sv. Andrije kraj Rovinja i Brionskoga otočja (1945. – 1947./1948.)

Sažetak

Rad se bavi poratnim podržavljenjem privatne imovine u Istri od strane nove vlasti na primjeru otoka Sv. Andrija kraj Rovinja i Brionskoga (Brijunskoga) otočja u specifičnoj situaciji u kojoj se našla Istra na kraju Drugoga svjetskog rata. Prateći ova dva slučaju, od ukupno 412 postupaka koji su od početka svibnja 1945. do 28. kolovoza 1946. vođeni na teritoriju Oblasnoga narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) odnosno Oblasnoga narodnog odbora (ONO) za Istru, rad pokušava otkriti obrise modela po kojima su se odvijala i druga podržavljenja, način funkcioniranja lokalne narodne vlasti na više razina (oblast, kotar, grad), njena odnosa s republičkim tijelima, odjeljenjima zaštite naroda (OZNA) i vojskom, ali i svakodnevicu ljudi koji su na različite načine bili uključeni u proces podržavljenja. Iako je bilo zamišljeno da nositelj podržavljenja bude Oblasna uprava narodnih dobara (OUND) za Istru, raznolika je situacija na terenu rezultirala kompleksnim i često kaotičnim stanjem u kojemu su ponovno izašli na vidjelo stari antagonizmi između grada i periferije. Cijeli su, ionako složen, proces otežavale ljudska gramzljivost, ali i velika nestašica, koja je u konačnici natjerala one koji su se trebali skrbiti za imovinu da je i sami koriste. Tijela su civilne vlasti željela spriječiti bilo kakav oblik samovolje i prisvajanja stvari bez pravnoga osnova, svjesni da se to odražava na percepciju nove vlasti u narodu i na njenu međunarodnu reputaciju u doba kada sudbina pripadnosti Istre još nije bila u potpunosti razriješena. No, OUND za Istru i njegove ispostave pri KNO-ima, koji su zakasnili s početkom rada, objektivno nisu imali snage uspostaviti autoritet na terenu. Procese na Sv. Andriji mnogo je lakše pratiti jer se radi o otoku, odnosno otočnoj skupini koja se u svibnju 1945. nalazila u vlasništvu obitelji Hütterott. Na Brionskom je otočju vlasnička struktura složenija. Bivši je posjed obitelji Kupelwieser 1930-ih preuzelo poduzeće Regia Azienda Isola Brioni u vlasništvu talijanske države. Obradivo zemljište i pašnjaci dani su u zakup. Uz hotele s popratnim sadržajima, na Velikom se Brionu nalazilo i nekoliko privatnih vila. Tvrđave i druga područja još su od doba austrijske vladavine bili u posjedu vojske. Za razliku od Sv. Andrije gdje su nekad živjele samo dvije obitelji kolona, na Brionskom je otočju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata trajno živjelo preko 250 stanovnika. Posebno je zanimljivo kako su osobe zadužene za imovinu na Brijunskom otočju, kao i one na Sv. Andriji (među kojima se posebno ističe Branko Fučić), imale dugoročnu viziju razvoja Otoka i skrbi o kulturnoj baštini. No, zaživjeli su drugi modeli korištenja. Brijunsko je otočje postalo predsjednikova rezidencija, a Sv. Andrija sindikalno odmaralište. Vizije su iz poratnih godina na Brionima (Brijunima) ostvarene 1983. kada su postali nacionalni park, dok se vizija Branka Fučića za Sv. Andriju ponovno promišlja.