Izvorni znanstveni članak
Fenomenologija sjećanja i povijesno mišljenje
Ante Pažanin
Sažetak
Analizom Husserlove studije »Povijest i sjećanje« iz 1937. u radu se pokušava pokazati da kasni Husserl polazi od svijeta života te da se ni njegova fenomenologija sjećanja ne reducira ni na individualizam spoznaje kartezijanske tradicije ni na transcendentalnu subjektivnost i logičku apriornost, kako se često misli, nego se pored statičke fenomenologije razvija i genetsku fenomenologiju intersubjektivnosti i historijske apriornosti. Pri tom Husserl razlikuje dvije vrste povijesnosti, jednu koja protječe u obliku zamjedbe i sjećanja i »postoji u pojedinačnoj osobi« te drugu koja se »zbiva u pozajedničenju socijalnog života«. U vezi s povijesnošću društvenog života u radu se podsjeća na sličnost genetske fenomenologije kasnoga Husserla sa socijalnom fenomenologijom od Helmutha Plessnera preko Alfreda Schütza do Petera Bergera i Thomasa Luckmanna, iako ovi posljednji govore o »Vergesellschaftung des Menschen« i »Alltagswelt«-u, a Husserl o »Vergemeinschaftlichung des sozialen Lebens« i »Lebenswelt«-u. Zajedničko im je pak nastojanje da se društvena zbiljnost shvati kao »objektivna faktičnost« i kao »subjektivno mišljeni smisao«.
Socijalnoj i genetskoj fenomenologiji zajedničko je naime polaženje od svakidašnjeg svijeta života, a ne od teoretske svijesti i refleksivnog posuvremenjenja logičkih oblika. Dakako, genetska fenomenologija ne odbacuje ni statičku fenomenologiju ni logički apriori, nego primjereno povijesnoj zbiljnosti razvija povijesno mišljenje pomoću »istraživanja društvene konstrukcije zbiljnosti«, kako reče Plessner, i »historijskog osvješćivanja«, kako kaže Husserl. U tom smislu Husserl završava svoju studiju »Povijest i sjećanje« razlikovanjem dviju vrsta objekata: prvo »objekt u životnosvjetovnom smislu« i drugo »objekt filozofskog pronalaska«. Pravo filozofsko pitanje ide na »izvornu tvorbu smisla prvog i drugog objekta«, da bi ih se tako razumjelo u njihovim raznovrsnim apriornim temeljima: prvi objekt u historijskome apriori i generativnoj povijesnosti, a drugi objekt u logičkome apriori i neuvjetovanoj istini »svijeta o sebi samome«. Tu se pokazuje sličnost Husserlova razlikovanja prvog i drugog objekta kako se Hegelovom filozofijom objektivnog i apsolutnog duha tako i s Aristotelovim odvajanjem najvišeg dobra biosa praktikosa kao ljudskog dobra od najvišeg dobra biosa theoretikosa kao božanskog dobra.
Ključne riječi
Hrčak ID:
68064
URI
Datum izdavanja:
5.12.2005.
Posjeta: 1.672 *