Izvorni znanstveni članak
Postadornovska perspektiva Nirvanina albuma Nevermind
Giles Hooper
; School of Music, University of Liverpool, Liverpool, V. B.
Sažetak
Popularna muzikologija i kulturni studiji usmjerili su svoju kritičku pozornost prema Adornovoj teoriji masovne kulture. Adorno je tvrdio da je sva popularna glazba standardizirani i komercijalizirani proizvod jedne sveobuhvatne kulturne industrije i da funkcionira samo nešto malo bolje nego mehanizam masovne manipulacije. Kritičari su napali empiričku netočnost Adornova prikaza popularne glazbe, optuživši ga za elitizam i ustvrdili da je njegovo djelo danas povijesno zastarjelo. Istodobno su teoretičari koji su radili u okvirima njemačke kritičke tradicije - poput Jürgena Habermasa ili Axela Honnetha - svoju pozornost usmjerili uglavnom na Adornovu filozofiju povijesti, epistemologiju i estetiku. Dok su prihvaćali elemente njegove sistematske analize zapadnog društva i kulture, tražili su alternativne izlaze iz pesimističke slijepe ulice u koju je Adorno često izgledao stjeran. Oni su pobijali njegov pojam sveprožimajuće "dijalektike prosvjetiteljstva", njegov freudovski model "subjekta" i njegovo oslanjanje na estetiku avangarde kao negativnog izvora istine. Upravo bi se perspektive koje je razvila ova "druga generacija" kritičkih teoretičara mogle pokazati osobito korisnima u ponovnom procjenjivanju relevantnosti Adornova filozofijskog okvira za razumijevanje suvremene popularne glazbe. Istodobno, unatoč njegovoj često poopćavajućoj, empirički netočnoj i povijesno uvjetovanoj procjeni popularne kulture, moguće je rehabilitirati Adornovu teoriju sadržaja društvene istine na taj način da se barem u dijelu popularne glazbe može identificirati upravo onaj kritički potencijal za koji je on smatrao da je nesposoban za izražavanje; štoviše, valjalo bi to učiniti na način koji spašava važnost za "estetičku" dimenziju ponad i s onu stranu komunikativnijih preokupacija kasnijih teoretičara.
Glazba skupine Nirvana pruža konkretni kontekst u kojemu se to može pokazati. Glazba te skupine, osobito njihov treći album (In Utero, 1993), ne traži prikrivanje napetosti koje je izazvao komercijalni uspjeh, nego ih gotovo u adornovskom stilu pripaja vlastitom glazbenom tkivu. Snimka Tourettes može se shvatiti kao glazbeni "povratak potlačenih". Njezin gnjev i početnički zvuk predstavljaju više od jednostavnog adolescentskog nihilizma i posuđuju glas otuđenju suvremenog "subjekta". Može se zaključiti da je Adornova greška bila u tome što je izravno identificirao robni oblik kao sredstvo masovne distribucije s logikom kapitala i apstraktne vrijednosti razmjene. Međutim, iz post-adornovskoga gledišta snimke poput Tourettes mogu se shvatiti kao pojava autentičnog odgovora iz samog robnog oblika na neurozu suvremenog društva potresanog posljedicama vlastitog postvarenja.
Ključne riječi
Hrčak ID:
72133
URI
Datum izdavanja:
26.2.2007.
Posjeta: 2.013 *