Sažetak sa skupa
Dugoročna iskustva s podizanjem dna sinusa. Klinički pregled 397 redom pristiglih slučajeva s najviše 11 godina nakon zahvata
Walther Wegscheider
Sažetak
Volumen rezidualne kosti u stražnjem dijelu maksile često nije dovoljan za postavljanje implantata i kasnije postavljanje proteze na implantat. Stoga treba primijeniti tehniku presađivanja sinusne kosti, koristeći se metodom lateralnog prozora. Cilj ovog retrospektivnog istraživanja bio je evaluirati učestalost i vrstu poslijeoperacijskih komplikacija i njihov utjecaj na ishod zahvata.
U posljednjih 10 godina konsekutivno je augmentirano 397 sinusa. Od toga 41 (10,3 %) za nadomještanje jednog zuba, 247 (62,2 %) za djelomice bezuba mjesta i 109 (27,5 %) za bezube gornje čeljusti. Postavljeno je ukupno 869 implantata. Svi su pacijenti dolazili na kontrolu najmanje jednom na godinu. Kontrole je obavljao a podatke analizirao neovisni istraživač, koji nije sudjelovao u liječenju pacijenta. Za 250 lokacija (59,7 %) s visinom kosti većom od 4 mm odabran je postupak koji se obavljao u dvije faze. Na 147 lokacija (40,3 %) volumen kosti bio je dovoljan za postizanje primarne stabilnosti usatka. 80,5 % lokacija augmentirano je odgovarajućim ksenotransplantatima (Bio-Oss), 4,3 % autotransplantatima i 14,8 % kombinacijom presađenih materijala. Uočene su 62 komplikacije sa 77 usadaka, koje su podijeljene u šest različitih skupina i tri stupnja težine. Na 31 lokaciji usadak se nije prihvatio. U 4 slučaja došlo je do bukalnog izlaganja usatka. U 15 slučajeva nastupila je dehiscijencija sluznice usta s gubitkom augmentacijskog materijala ili izlaganjem membrane/usatka, ili bez njega. U 3 slučaja javila se poslijeoperacijska infekcija. U 9 slučajeva znatno se smanjio augmentacijski volumen, a u 2 slučaja nastupio je kasni akutni sinusitis s empijemom. To znači da je stopa pojavnosti komplikacija
iznosila 15,6 %. U 34 slučaja (8,6 %) plan liječenja nije trebalo mijenjati. U 20 slučajeva (5 %) plan je trebalo modificirati, a u samo 8 slučajeva (2 % od svih slučajeva) nije bilo moguće postaviti protezu na implantate.
Unatoč razmjerno visokoj stopi pojavnosti poslijeoperacijskih komplikacija, cilj rehabilitacije potpomognute postavljanjem implantata u posteriorni dio maksile postignut je u 97,2 % slučajeva, uključivši promjene plana u 8,2 % slučajeva. Imajući u vidu ograničenja retrospektivnih istraživanja, ovo je istraživanje pokazalo da su usadci postavljeni u kombinaciji s augmentacijom sinusa uspješno funkcionirali tijekom razdoblja praćenja od 10 godina.
Ključne riječi
Hrčak ID:
562
URI
Datum izdavanja:
15.12.2005.
Posjeta: 1.891 *