Izvorni znanstveni članak
Troglavac iz Vaćana
Vladimir P. Goss
; College of Arts and Sciences University of Rijeka
Sažetak
Glavni predmet ove studije je fragment stupa s tri lica u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu nađen u Vaćanima ispod Bribira. Povijesno – umjetnička analiza pokazuje kako nema razloga da se fragment ne datira u pretkršćansko slavensko doba, no nema ni konačnih dokaza da je tome tako. Komparativna analiza s brojnim primjerima poganske slavenske skulpture u širokom krugu od Polablja do Rutenije pokazuje da Vaćanski fragment posjeduje značajke pretkršćanskoga slavenskog idola. No presudni su po mojem mišljenju napori lingvista kao što je Radoslav Katičić i kulturnih antropologa poput Vitomira Belaja, koji su povezali lingvistiku i mitologiju s pejzažom na temelju otkrića ruskih istraživača, Ivanova i Toporova, koji su uspjeli izolirati ključne vidove staroslavenske mitologije i povezati ih uz pejzaž. Na temelju toga mi smo počeli polagano slagati obrise najranijega slavenskog kulturnog pejzaža u smislu organizacije prostora, što je pak domena povijesti umjetnosti. U najkraćim crtama, univerzalni slavenski mit priča o borbi Peruna, boga munje i nebeskih visina, i Velesa zmije, boga podzemlja, u kojoj Veles nastoji osvojiti brdo na kojemu sjedi Perun, a ovaj ga svojim munjama tjera u vodeno podzemlje gdje je Velesu mjesto. Bogovi se svađaju i oko Perunove žene, Mokoš, koja sjedi uz vodu i prede, te ljetne mjesece provodi kod muža, a zimske u podzemlju kod Velesa. Katičić je pomnom analizom literarnih ostataka obradio detalje mita posebice na našem području, a Belaj je, proučavajući toponime, zapazio da postoji stanoviti sustav prema kojem se u pejzaž smještaju glavni likovi. Perunov je dvor na gori, Veles isto može biti na povišenom terenu, ali nižem od Perunova, no najčešće je u kakvoj baruštini. Mokoš sjedi uz vodu, obično na Perunovoj strani. Likovi čine sveti trokut kojem je jedan od kutova oko 23 stupnja, što je prividni otklon između zamišljenih orbita Sunca u našem kraju na ekvinocij i solsticij, a dvije od stranica odnose se kao 1:√2. Belaj je identificirao niz takvih struktura (Ivanec, Liburnija, Zagreb, te Prozorje – Dugo Selo s Jurjem Belajom, a s Katičićem Žrnovnicu kod Splita, itd.). Belaj vrlo točno prepoznaje te trokute kao ideograme, tj. pismo, te bi oni bili zapravo pisani spomenici slavenske prisutnosti. Zaključuje da su, projicirajući temeljni kozmički mit na novoosvojeni pejzaž, doseljenici taj pejzaž definitivno učinili svojim. Te su točke u pejzažu poslije kristijanizirane po stanovitom ključu tko slijedi koga, te su i danas dio naše kulturne baštine, ali i vizualne realnosti. Neke pojedinosti te svete geometrije mogu se preispitivati, no činjenica ostaje da postoje “uzorci” u pejzažu. Evo nekoliko jednostavnijih primjera, odnosno činjenica. 1. Trema: prema Belaju i Katičiću znači “velika zgrada od balvana, toranj, reprezentativna zgrada”, isto kao hram ili kremlj. Za sada smo otkrili pet (!) takvih “Trema” u kontinentlanoj Hrvatskoj. Trema je mala zatvorena visoravan istočno od Križevaca, upravo natrpana starim toponimima. U Đurđicu bio je možda položaj Velesa (sv. Juraj često sjeda na Velesa, Juraj Jarilo je sin Perunov kojeg Velesovci otimaju usred zime i odvode u Velesov svijet, gdje odrasta čuvajući Velesove vukove; zatim sredinom ljeta Juraj prelazi rijeku, postaje i Ivan i ženi svoju sestru, Maru, kojoj je nevjeran, te je stoga ubijen da bi se ponovno rodio sred zime); kod crkve sv. Julijane, svetice koja je svladala vraga, bila je Mokoš, koju slijede jake kršćanske svetice, a na Starom brdu, najvišoj točki ovog malog hrvatskog Tibeta, bio je Perun (na obronku su tragovi starog naselja s mogućim svetim krugom, kakvi se možda nalaze preko puta na Kalniku, u Igrišću i Mihalju, na Kladiščici na istočnoj Medvednici, i u Pogano St. Peter na zapadnom Papuku). Iako je najviša točka u Tremi tek 226 m, jasno se vide Medvednica, Ivanščica i Kalnik, dakle, velike kuće bogova zapadnog međuriječja, a isto tako i Moslavačka gora i srednjoslavonske planine. Iz Đurđica u Tremi vidi se vjerojatno Đurđička rudina kod Daruvara, strmi brežuljak i sjedište stare crkvene župe (St. Georgii de Saploncha), koji je slične visine, ali i on ima sjajan pogled na daleku Medvednicu, Ivanščicu i Kalnik, na Moslavačku goru i na Troglavac iz Vaćana Petrov vrh na zapadnom Papuku. Po mojem mišljenju ova dva položaja sv. Jurja su relejne točke koje povezuju pejzaž zapadnoga i središnjeg međuriječja. U Tremi nadalje postoje Vražje oko (Veles), te Dvori i Dvorišće, mjesto sredoljetne svadbe Jurja Jarila i Mare. U Tremi nas čeka još podosta arheologije i detaljno istraživanja Sv. Jurja i Sv. Julijane (možda karolinška), ali barem znamo gdje treba tražiti. Ovog proljeća otkrili smo još nekoliko Trema – Trem, Tremi, strmi brežuljak u Jakopovcu, jednom u nizu starih sela južno od Varaždina, s romaničkom crkvom sv. Jakova (taj koji put sjeda na Peruna), dok je na samom vrhu položaj Trem, dakle to je možda bio “kremlj” nekog ranog predvaraždinskog župana. Trem je brežuljak nad nedalekim Gornjim Knegincem, Tremski je breg kod Šumečana, gdje žive Tremci (!), a selo Trem se spominje godine 1412. kod Svetog Ivana Zeline. 2. Medvedgrad. Povučemo li crtu sa Sv. Jakova na Medvednici kroz Medvedgrad, ona će proći kroz položaj crkve sv. Marka na Gradecu. To nikako nije slučajno. Belaj je već pretpostavio da je Medvedgrad (Mali Plazur) Velesov dvor (Veles je i zmija s medvjeđom glavom), dok je na lijepoj glavici Sv. Jakova (Veliki Plazur) stolovao Perun. Hrbat Medvednice sa zapada od Podsuseda kao i onaj od Gradeca preko Prekrižja koji se sastaju pod pravim kutom na Sv. Jakovu svojim svijanjem pokazuju plaženje, plazurenje Velesovo kako bi dosegao Perunov dvor. 3. Zmajevac. Nekoliko stotina metara od mojeg stana u Rockefellerovoj nalazi se nepopločani put Zmajevac koji se penje na visoravan Bijenika. Tuda je plazio Veles kad se pokušao uspeti iz svoje močvarne kuće na današnjoj Zvijezdi, a na visoravni Bijenika dočekao ga je Perun, bio munjama i otjerao natrag u baruštinu gdje i pripada. 4. Budinjak. Katičić se mnogo bavio bjeloruskim pjesmama i gatalicama u kojima Perun bije Velesa koji se krije u kućici, Budinjaku. Budinjak je ime brda u Žumberku gdje je Morena Želle iskopala tragove četverolisne građevine ispod nekadašnje grkokatoličke crkve sv. Petke, a to je jedna od svetica koja sjeda na Mokoš. Po mojem istraživanju, četverolisti stoje na početku slavenskih arhitektura u trajnom materijalu (Krakow, Prag, Mikulčice no. 4., a sada i u Hrvatskoj, ako se dokaže da se radi o ranosrednjovjekovnoj crkvi, što ne mora biti slučaj, jer se četverolisti i dvolisti javljaju i u poganskoj slavenskoj arhitekturi), kao i osmerolisti, što bi moglo objasniti i iznimno čestu pojavu višelista u najranijoj hrvatskoj arhitekturi u Dalmaciji (a sada smo Belajevom metodom našli i jedan u Kamenici u Zagorju). Ako se Slaveni nisu selili iz nekog zajedničkog središta, kako se onda ime Budinjak nalazi u Žumberku i Bjelorusiji!? Slaveni nisu etnička, nego jezična zajednica (Ježić), kao uostalom i Talijani, Francuzi, itd. 5. Pogano St. Peter. Između Petrovog i Poganog vrha na krajnjem zapadnom Papuku nalaze se tragovi starog naselja, župe Pogano St. Peter (spominje se u 14. st.). Petrov vrh lijepo predstavlja zmiju koja se penje iz voda Daruvara, Aquae Balisae (Sv. Petar može sjesti na Velesa kao u Velešovcu kraj Siska), zatim se spušta u udolinu prema Poganom vrhu kroz Pogano St. Peter (ovdje je možda trag svetog kruga). Pogani vrh je fina piramida, podsjeća i na Sv. Jakova, a gotovo je identičan oblik i Sv. Gore na Velebitu i Bogdinja nad Grobnikom. Piramidalni oblik može se dakle pripisati Perunu, a valoviti Velesu! Mjesto božanskog boja na zapadnom Papuku vidi se na desetke kilometara diljem zapadne Slavonije, sa svih važnih srednjovjekovnih točaka, a preko Đurđičke rudine veže se sa sklopom Trema – Prigorje/Zagorje. S Medvednice (Sv. Jakov) se po bistrom vremenu jasno vidi Petrov vrh, s Petrovog vrha Kalnik i Ivanščica, pa se tako golemi krug zatvara. U ožujku 2009. odveli smo profesora Belaja u Pogano St. Peter i nakon toga nam je narisao ono što smo intuitivno naslutili: prekrasni sveti trokut koji kao treću točku ima samostan sv. Margarete u Bijeloj (točka Mokoše; sv. Margareta je kao i sv. Julijana nadvladala vraga). Ovdje se u trokut uklapa jedan od najvažnijih spomenika hrvatske povijesti (nažalost danas u potpunosti pod zemljom). Ovo je tek sićušni uzorak koji stižemo ovdje prikazati. No taj paket nam kaže sljedeće. 1. Netko se ovamo doselio i proveo dosta vremena u poganskom stanju, jer su se toponimi i strukture pejzaža duboko uvukli u bit zemlje, a i uvelike odredili strukturu kršćanskog pejzaža. Brojnost toponima koji su izravno staroslavenski ili staroslavenski, no promijenjeni, ali prepoznatljivi ili kristijanizirani je golem. Taj netko je govorio slavenski jezik i poznavao slavensku mitologiju. 2. Prije desetak godina Mladen Ančić je pokazao kako se za neke skupine može pokazati otkuda su došle – Obodriti iz Polablja u istočnu Panoniju, Delminjani i Lijevljani iz Polablja u zapadnu Hercegovinu, Viš(lje)vići s gornje Visle (iz Wislice) u južnu Dalmaciju. Dodajmo: Moravljani u Moravče, Morović i današnju sjevernu Srbiju, Sorabi u istočni dio gorske Hrvatske i u Srbiju, (G)lupoglavi iz Šleske u Istru i istočno od Zagreba (Lupoglav), Volinjani iz Volinije (ili Wollina?) na Banovinu (Volinja), Bugini potom ci s Buga u Bužane, Kosićevi (Kosences) u Kosinj u Lici, Duljebi u okolinu Vrbovca (Dulepska, Dulepski potok), i konačno, vladarsko pleme Hrvati u srednju Dalmaciju (zaleđe Zadra “V Hrvatih”). Pojavu tih “splinter groups” je najlakše smjestiti u kontekst protuavarskog rata Karla Velikog kad su se razni interesenti našli potaknuti da se okoriste padom Avarije kako bi stekli bolja staništa. Danas poznajemo desetak toponima tipa (G)lama(o)č, od Polablja preko Slovačke do zapadne Hercegovine, a otkrio sam da je sveto jezero Glamač polapskih Slavena (dokumentirano kod Radogošča – Rethre) posuđeno od Langobarda. U sveto jezero Lama bačeno je sedmero djece blizanaca, od kojih je preživieo Lamassio, koji je pograbio koplje langobardskoga kralja Agilmunda, te je ovaj poduzetno djetešce proglasio svojim nasljednikom. Slupecki pojašnjava da je Glomač, i sl., središnji sveti izvor plemena. Dakle, one mnogobrojne “svete vode”, primjerice one oko Daruvara, su zapravo Glamoči baš kao i Glamočine na zapadnom Papuku. 3. Hrvati. Prvi spomen hrvatskog imena na našem teritoriju je vjerojatno nepotpuni natpis iz Bijača “...atorum et iup...” (... Dux Coratorum et Iupanus...) koji oko pola stoljeća prethodi Trpimirovoj povelji, a osamdesetak godina Branimirovu natpisu iz Šopota. Fragment iz Bijača nalazi stilske sličnosti s danas velikom skupinom reljefa u Hrvatskoj i zapadnoj i središnjoj Bosni, koje Ante Milošević uvjerljivo smješta u kasno 8. stoljeće. Iako ne stopostotni, bijački je fragment jak argument za pojavu Hrvata pod tim imenom u srednjoj Dalmaciji oko godine 800., dakle u vrijeme karolinške ekspanzije u Dalmaciji, koju kao jak argument pojave Hrvata u Dalmaciji navodi Mužić. 4. Dakle, činjenice koje imamo i korpus kojih dnevno raste, pokazuju da su postojale dvije slavenske selidbe, odnosno selidbe govornika slavenskog jezika i štovatelja slavenskih bogova, koje su se dogodile zaista u 7. stoljeću i oko godine 800. Ovo nudimo kao komplementarni materijal mnogobrojnim vrijednim studijama “selidbe Slavena i Hrvata”. Unutar tog konteksta nije teško razumjeti pojavu Vaćanskog fragmenta. Svojom ikonografijom uklapa se u tip prikaza slavenskih poganskih idola, stilom odgovara općim značajkama predromanike, ali pokazuje i stanovitu vještinu klesanja koja je nezamisliva bez ugledanja na rimsku i poslijerimsku umjetnost u Dalmaciji.
Ključne riječi
Vaćani; Dalmacija; Hrvatska; slavenska umjetnost; hrvatska povijest; srednjovjekovna povijest; slavenska poganska svetišta; slavenske migracije
Hrčak ID:
81250
URI
Datum izdavanja:
7.12.2009.
Posjeta: 3.391 *