Izvorni znanstveni članak
HRVATSKO IME U SREDNJOVJEKOVNOJ SLAVONIJI -PREMA NEKOLIKO PRIMJERA U DIPLOMATIČKIM IZVORIMA OD 13. DO 15. STOLJEĆA
Danijel Petković
orcid.org/0000-0003-3748-1808
; Gradski muzej Vinkovci
Sažetak
U ovom radu se na nekoliko primjera iz diplomatičkih izvora iz razdoblja od 13. do 15. stoljeća obrađuju obiteljska i osobna imena kao i toponimi koji su nesumnjivo izvedeni od etnonima Hrvat i Hrvati, a koji su u istim izvorima "zatečeni" u području srednjovjekovne Slavonije, poglavito u prostorima srednjovjekovne Vukovske, Požeške, Zagrebačke, Križevačke te onim dijelovima Baranjske županije koji su se nalazili s desne strane Drave. Većje, mađarska, od hrvatske daleko naprednija, povijesno-topografska grana medievističke znanosti prilično pouzdano utvrdila kako gotovo da i nema županije srednjovjekovnog Ugarskog Kraljevstva, u kojoj nije postojao barem jedan sličan toponim izveden od hrvatskog etničkog imena. Stoga prisutnost etnonima i etnotoponima istovjetnog podrijetla još manje treba čuditi na jugozapadnom rubu panonskougarskog prostora, odnosno u okviru srednjovjekovnog Slavonskog Kraljevstva, koje je usto i prostorno bliže matičnom izvorištu tog etnonima u zoni istočnog Jad~ana i zapadnih Dinarida. Ove tvrdnje lako su provjerljive već u svescima opsežnog i poznatog mađarskog srednjovjekovnog Gyorjfojevog povijesno-topografskog priručnika (Gyorgy Gyorjfo, Az Arpad-kori Magyrorsag torteneti joldrajza, sv. 1-4, Budapest, 1963.-1998.), odnosno u rukopisu pokojnoga mađarskog povjesničara Pala Engela (1938.-2001.), pripremljenog za 5. svezak navedenog priručnika, kojije usto upravo trebao obraditi prostore onih srednjovjekovnih "južnougarskih županija ", poglavito Vukovske i Požeške, koje su se također računale u Slavonsko Kraljevstvo. PostOji također i niz drugih uradaka mađarske medievistike koji u «ugarko-panonskom» srednjovjekovnom prostoru obrađujupojavu toponima, kako onih izvedenih od etnonima Horvat(i), tako i npr. toponima izvedenih od "vlaške etnije ", odnosno Olasz(i). Postanak nekih od tih toponima u panonskom prostoru, bar što se Horvata tiče, zasigurno je relativno velike starosti, odnosno neki od njih čini se datiraju najkasnije u prijelaz iz ranog u razvijeno srednjovjekovlje, tj. najkasnije u razdoblje 11.-12. stoljećajersu neki od njih, poput onih srednjovjekovnih H(o)rvata u prostoru današnjih Mikanovaca u Vukovarsko-srijemskoj županiji zapisani još u ranom 13. stoljeću. Naravno, svi toponimi Horvati koji su postojali u slavonskom i ugarskom srednjovjekovnom prostoru, nužno ne znače kako su ta naselja uvijek naseljavali etnički Hrvati u srednjovjekovnom smislu, već možemo pretpostaviti kako su ista naselja tek osnovali i pOSjedovali ljudi čije je etničko podrijetlo bilo hrvatsko. Stoga vrlo realno možemo razmišljati o migracijama pojedinaca ili, bolje reći, manjih «ratničko-plemićkih» obiteljskih skupina ili rodova iz hrvatskoga matičnog istočnojadranskog i zapadnodinarskog prostora u panonske prostore, i to najkasnije neposredno nakon onog trenutka kada Hrvatsko Kraljevstvo koncem ll. stoljeća dolazi u posjed Arpadovića. Čini se kako je upravo ugarski kralj, a to vrijedi kako za Arpadoviće tako i za Anžuvince i kasnije vladare, upravo inicira migracije tih hrvatskih "ratničko-plemićkih" obiteljskih skupina. Takvi primjeri migracija hrvatskih plemićkih prarodova iz matičnog područja u srednjovjekovnu Slavoniju zabilježeni su već u diplomatičkim izvorima iz 13. stoljeća, što je najbolje, još početkom pedesetih, pokazao znameniti hrvatski medievist Miho Barada u svojem radu "Lapčani". On je ondje upravo dokazao kako su pojedini pripadnici jedne prahrvatske seoske zajednice nastanjene u, danas iščezlom, primorskom Lapcu, u Ninskoj biskupiji i županiji, tj. u zaleđu Zadra, tijekom 13. i 14. stoljeća osnovali niz novih plemićkih zajednica, počevši od Karina još u ll. stoljeću, zatim u 13. stoljeću u Gomiljanima kod Bužana u Lici, u Donjem Lapcu i Nebljuhu također u Lici, te u konačnici i u prostoru donjeg Pounja u Gorskoj županiji koje se nalazilo već u prostoru srednjovjekovne Slavonije. Naravno, te migracije pojedinaca i obiteljskih zajednica u razdoblju od 12. do 14. stoljeća, koje uglavnom ostaju nezabilježene u dipomatičkim izvorima, daleko su od onih velikih i masovnih migracija sa «zapadnobalkanskog» prostora koje u drugoj polovici 15. stoljeća u osnovi započinju uzrokovane osmanlijskom ekspanzijom. Iste migracije «južnoslavenskih etniciteta», uzrokovane osmanlijskim osvajanjima, će u razdoblju od 15. do 18. stoljeća u niz periodičnih valova dobrano zapljusnuti panonski i peripanonski prostor. Zapadna hrvatska polovica tih migracija na sjeveru će već u 16. stoljeću doseći prostor današnjeg Gradišća, Moravske i Slovačke, ali i prostora današnje Slovenije, Istre i zapadne obale Italije. Posljedice tih osmanlijskih osvajanja u jugoistočnoj Europi tako danas u konačnici imaju nebrojene kulturološke, etničke, političke i druge posljedice, od kojih je svakakojedna od zanimljivijih činjenica i to kako je u današnjih Mađara i Slovenaca prezime Horvat jedno od najučestalijih.
Ključne riječi
Hrvati; srednjovjekovni etnotoponimi izvedeni iz etnonima Hrvat i Hrvati; srednjovjekovna osobna i obiteljska imena izvedena iz etnonima Hrvat i Hrvati; srednjovjekovna topografija; razvijeni i kasni srednji vijek; Slavonija
Hrčak ID:
81747
URI
Datum izdavanja:
22.9.2006.
Posjeta: 6.551 *