Izvorni znanstveni članak
Mit o izomorfnosti
Elvira G. Panaiotidi
orcid.org/0000-0003-4162-1017
; Department of Social Sciences, North-Ossetian State Pedagogical Institute, Vladikavkaz, Republika Sjeverna Osetija-Alanija, Ruska federacija
Sažetak
Ideja o izomorfnosti između glazbe i ljudske duše služila je od antičkih vremena kao sredstvo za objašnjavanje etičkih i spoznajnih vrijednosti i učinaka glazbe. Međutim, njezina je objašnjavajuća moć prilično problematična. Pojam o strukturnoj analogiji između pokreta tonova melodije s jedne strane te osjećaja i afektivnih stanja ljudske duše s druge strane, stoji u pozadini antičke teorije o glazbenom ethosu, što su je prvo zacrtali pitagorejci a potom razradili Damon, Platon, Aristotel i neki mislioci helenizma. Pitagorejski su filozofi pretpostavljali da su matematički odnosi koji tvore i kozmičke i ljudske harmoniai srodni proporcionalnim uređenostima karakterističnima za glazbeni sklad. Iz toga su zaključivali da je glazba sposobna vršiti moralni učinak na slušatelja. Ovome se zaključku usprotivio Filodem koji je naglašavao nejednakost čimbenika koji određuju analogiju.
Američka filozofkinja 20. stoljeća Susanne K. Langer na sličan se način oslanjala na načelo izomorfnosti. Prema Langerovoj, postoji korespondentnost između strukturne forme osjećaja i glazbenih djela, i upravo zbog svoje sposobnosti da zrcali unutarnji život glazba može služiti kao medij s pomoću kojega možemo razumjeti ovaj potonji. Teorija Langerove višestrano je ranjiva. Prvo, sličnost između glazbenog pokreta i dinamike osjećaja - ako i postoji - nije isključiva. Možemo se pitati zašto se tvrdi da dinamički obrasci glazbe očituju osjećajne forme više nego neke druge procese koji posjeduju sličnu dinamičku strukturu. Drugo, insistirajući na "istovrsnosti logičke forme", Langerova nije odredila odgovarajuće elemente glazbenih struktura i osjećajnih forma.
Valjanost načela izomorfnosti nadalje ugrožava činjenica da ga se upotrebljavalo za opravdavanje vrlo različitih, pa čak i proturječnih tvrdnji. Langerova je, poput zagovaratelja grčke teorije o glazbenom ethosu, naglašavala odgojnu moć glazbe, pa je otišla tako daleko da je glazbeni odgoj smatrala "odgojem osjećaja". Na sličan je način pozivala na strukturnu analogiju između tonskog pokreta i subjektivne stvarnosti kako bi objasnila mehanizam odgojnog i moralnog unapređivanja putem glazbe. No, dok su grčki teoretičari vjerovali da uz pomoć te analogije glazba može utjecati na dušu, Langerova je to čestoko osporavala. Tvrdila je da glazba ne odgaja putem izravnog utjecaja na pojedinca nego s pomoću predstavljanja osjećajnih forma kontemplaciji. Glazba transformira našu svijest o emocijama i osjećajima, utiskujući obrasce u naše iskustvo.
Ključne riječi
Hrčak ID:
87470
URI
Datum izdavanja:
31.8.2007.
Posjeta: 1.508 *