Colloquia Maruliana, Vol. 9 , 2000.
Izvorni znanstveni članak
Marulić među hrvatskim moralistima
Ivan Fuček
Sažetak
U tekstu se ističe profil Marulića kojim se znanstvenici do sada nisu bavili,odnosno svraća se pozornost na Marulićev etičko-moralno-duhovni doprinos. Stavljajući zajedno tri ključna pojma “etičko-moralno-duhovni”, autor želi ukazati da oni tvore jedinstvo. Moralno učenje Marulića, humanista i laika, snažno je formativno u iskustveno duhovnom smislu pisano za svakodnevnu praksu, za sve uzraste i sve staleže. To je učenje uvijek usmjereno prema svrsi (telos), ne samo prema čestitom i sretnom životu na zemlji, nego poglavito u eshatološkoj perspektivi prema koncu ljudskog života. Dakako, na Marulića je utjecala prethodna religiozno-moralna literatura. Povijesni je kontekst u kojem Marulić stvara razmeđe Istoka i Zapada i stoljetna agonija zemlje na udaru otomanske agresije. U tom je kontekstu produkcija moralne literature u Hrvatskoj skromna. No, već od 12. st. razvija se religiozno-moralna i liturgijsko-duhovna rukopisna tradicija za pouku i odgoj kršćanskog puka na latinskom, ali i staroslavenskom i hrvatskom jeziku, latinskim, glagoljskim i ćiriličnim pismom. Uglavnom su to kompilacije iz raznih poznatijih djela stranih autora. Drugo razdoblje etičko-moralne produkcije u Hrvatskoj započinje pojavom tiska i ona je još uvijek skoro isključivo crkvena. Uglavnom su to prijevodi liturgijskih knjiga i molitvenika kojima su se dodavali tekstovi o životima svetaca, religiozne legende, meditacije i pobožnosti. Za ovu embrionalnu hrvatsku književnost obaju razdoblja karakteristično je da se trajno bavi kršćanskim krepostima, odnosno kršćanskim savršenstvom pa je ona “preludij” koji je utjecao na Marulićevo etičko-moralno-duhovno učenje, ukoliko on svoja djela temelji upravo na krepostima. Na Marulića su određeni utjecaj izvršila i djela stranih glasovitih pisaca (Abelard, Toma, Bernard, Alan od Otoka), kao i mnogi etički problemi njegova razdoblja. No, on svoje moralno učenje ne temelji na spekulativnoj teologiji, na Sentencijama ni Sumama, na dominikanskoj ni franjevačkoj školi, pa ni na Erazmovoj Philosophia Christi nego na monaškom traganju prakticiranog kršćanskog savršenstva, služeći se dakako cjelokupnom kršćanskom, ali i poganskom klasičnom tradicijom. Ključni pojam i osnovna namjera cjelokupnog mu djela jest vrhovni cilj — vječno spasenje koje se postiže praktičnim savršenstvom. Arhitektonski kriterij njegova proročkog moralnog učenja jesu vjera, nada iljubav, bogoslovne kreposti koje će tek na kraju 20. st. doživjeti “rehabilitaciju” i, zamijenivši skolastičko kazuističku i manualističku metodu, postati osnova moralnog učenja. Maruliću je bilo jasno da su kreposti “sredstva” za postizanje sreće, ali sredstva koja nisu odijeljena niti odjeljiva od cilja, nego ujedinjena sasvrhom, kao dobra koja pripadaju cjelini ljudskog života. Marulićeva su djela, istina, obilježena njegovim vremenom, ali arhitektonski kriterij njegova moralnog učenja čini se kao proroštvo za naše postmoderno razdoblje.
Ključne riječi
Hrčak ID:
8592
URI
Datum izdavanja:
22.4.2000.
Posjeta: 1.805 *