Izvorni znanstveni članak

ŠUMSKI REZERVAT JELE (Abies alba Mill.) U SEKUNDARNOJ SUKCESIJI NA OPUŠTENIM PAŠNJACIMA POLJANSKE DOLINE U SLOVENIJI

Andrej Rozman ; University of Ljubljana, Biotechnical Faculty, Department of Forestry and Renewable Forest Resources, Ljubljana, Slovenia
Alen Vajdetič ; Stari trg ob Kolpi, Slovenija
Jurij Diaci ; University of Ljubljana, Biotechnical Faculty, Department of Forestry and Renewable Forest Resources, Ljubljana, Slovenia

Sažetak

Obična jela (Abies alba Mill.) je kao klimatogena vrsta izrazito skiofilna i jako učinkovita što se tiče primanja hrane iz okoliša. U Sloveniji obično raste na dubokim, teškim, svježim, neutrofilnim do acidofilnim staništima, u submontanskom i montanskom pojasu (Galio rotundifolii-Abietetum M. Wraber 1959, Bazzanio-Abietetum M. Wraber 1958), mjestimično se pojavljuje u sastojinama i na kamnitim karbonatima ili silikatnima podlogama (Calamagrostio-Abietetum Horvat (1950) 1962, Paraleucobryo-Abietetum Belec et al. ex Belec 2009, Neckero-Abietetum Tregubov 1962). U članku smo predstavili istraživanje gotovo čiste sastojine obične jele (Abies alba Mill.) na za nju neuobičajnom staništu. Jelova sastojina u šumskom rezervatu Lipje u Poljanskoj dolini (Slovenija) uspijeva na prisojnom položaju, razmjerno niskoj nadmorskoj visini (370–380 m) i na karbonatnoj matičnoj podlozi. Sustavnih istraživanja u rezervatu do sada još nije bilo, ali se pretpostavlja da je sastojina nastala poslije sekundarne sukcesije na nekadašnjim pašnjacima. Svrha ovoga istraživanja je (1) analizirati povijest šumskog rezervata i jelove sastojine, (2) istražiti strukturne i razvojne karakteristike jelove sastojine, (3) usporediti florni sastav rezervata sa srodnim asocijacijama fitocenoza. Povijest sukcesije sastojine utvrdili smo uz pomoć stare vojničke karte. U sastojini smo na većoj pokusnoj plohi napravili totalnu klupažu, na dominantnim stablima izmjerili visine i uzeli izvrtke. Na manjim plohama analizirali smo pomlađivanje i brst divljači. Dodatno je napravljeno pet fitocenoloških snimaka po standardnoj srednjeeuropskoj metodi.
Na vojničkoj karti iz godine 1763–1787. godine, područje današnjeg rezervata leži na prijelazu iz šume u pašnjake, koji su u tom razdoblju većih površina, što potvrđuje sumnje na sekundarnu sukcesiju. Dobna struktura sastojine ukazuje na početak sukcesije jele u godinama 1900–1910.godine. Prirastni uzorci dominantnog drveća jele i njihova umjerena starosna varijabilnost ukazuju da jela nije odjednom kolonizirala nešumsku površinu, nego se postepeno širila sjemenom u postojećoj pionirskoj sastojini. Vitalnost jele i njena dominacija u sastojini, kao i struktura i pomlađivanje, ukazuju da se vjerojatno radi o dugotrajnom stadiju pretežito čiste jelove sastojine (udio jele u drvnoj zalihi iznosi 76.5 %). Karakteristika sastojine je i visoka drvna zaliha (773.6 m3 ha–1) i malen udio mrtvog drveta (4.1 %). Analiza prizemne vegetacije ukazuje na povoljne stanišne prilike u šumskom rezervatu Lipje. To i potvrđuje veći udio vrsta razreda Carpino-Fagetea s. lat. U usporedbi s ostalim zajednicama šuma bukve i bijelog graba ima više umjereno acidofilnih vrsta razreda Vaccinio-Piceetea, što je povezano s djelomičnim zakiseljenjem staništa zbog jelovih iglica koja dominira u gornjem sloju. Veći udio fanerofita i geofita ukazuje na potencijalno stanište bukve ili bijelog graba. Indikacija stanišnih prilika s Ellenbergovima fitoindikacijskima vrijednostima svrstava šumu jele u rezervatu bliže staništima bijelog graba, što ukazuje da se tu vjerojatno radi o sekundarnoj šumi jele kao posljedici zarastanja te da će budući sukcesijski razvoj vjerojatno ići u smjeru bjelogorične šume. DCA analiza popisa iz Lipja i srodnih fitocenoza ukazuje na prijelazni karakter, između šuma jele (Galio rotundifolii-Abietetum M. Wraber 1959), šuma bukve i jele (Omphalodo-Fagetum (Tregubov 1957) Marinček & al. 1993), šuma bijelog graba (Abio albae-Carpinetum betuli Marinček 1994, Asperulo-Carpinetum M. Wraber 1969) i submontanskih šuma bukve (Hacquetio-Fagetum Košir 1962). S obzirom na prevladavajući udio jele u dominantnom sloju, koja inače djelomično mijenja kiselost i svjetlosne prilike u sastojini, rezultati ukazuju na potencijalno stanište bijelog graba ili bukve. U florističkom smislu stanište najviše sliči sekundarnoj asociaciji Asperulo-Carpinetum betuli i zajednici bijelog graba i jele (Abio albae-Carpinetum betuli).
Istraživanje je pokazalo da jela može kolonizirati nova staništa u procesu sekundarne sukcesije, nasuprot stajalištu koje zagovara izostanak jele zbog antropozoogenih utjecaja. Poznato je više sličnih staništa, gdje izvor dominacije jele nije poznat. Za objašnjenje uzroka općenitog propadanja jele potrebno je izvršiti istraživanja koja će osvijetliti zapletene međusobne odnose između jele i kompetitorskih vrsta, okolišnih prilika i antropogenog utjecaja. Možemo zaključiti da proučavana sastojina jele koja uspijeva na samom rubu ekološke niše jelovih šuma, ulijeva optimizam za budućnost jele.

Ključne riječi

šumski rezervat; sekundarna sukcesija; Abies alba; Picea abies; faza isključivanja stabala; propadanje i širenje obične jele

Hrčak ID:

101865

URI

https://hrcak.srce.hr/101865

Datum izdavanja:

30.4.2013.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.118 *