Izvorni znanstveni članak

Civilno-vojni odnosi

Siniša Tatalović ; Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

Sažetak

Civilno-vojni odnosi u SFRJ bitno su utjecali na njezin razvoj i opstanak, kao i na konačni raspad. Sagledavajući ulogu koju je imala vojska u političkom sustavu SFRJ, može se uočiti da se ona izborila za stanovitu samostalnost u djelovanju, koja ju je odvojila u snagu za sebe, spremnu da u slučaju ugrožavanja vlastitog interesa, pokuša njegovo nametanje kao općeg. Zbog takvog položaja vojske, politički sustav SFRJ bio je deformiran i u izvjesnom smislu stalno ugrožen autonomnim djelovanjem vojske. Ova vrsta ugrožavanja bila je intenzivnija što su bila intenzivnija raslojavanja pojedinih skupina i interesa u društvu, što su više jačale međusobne borbe i konflikti na gospodarskoj, nacionalnoj i ideološkoj osnovi, te što je slabila uloga partije. Takve su situacije poticale i olakšavale osamostaljivanje vojske (posebno vojnog vrha) kao “neutralne sile” i njezino pretvaranje u formalno i stvarno odlučujuću političku instituciju na razini federacije. Od nekoliko osnovnih modela civilno-vojnih odnosa u SFRJ razvijao se model koji je podrazumijevao vojsku činiteljem političkih odluka, a u stanovitim kriznim situacijama i činiteljem koji regulira politiku. Da bi imala takvu poziciju, vojska je morala imati i stanovitu količinu moći. A ta moć, koja joj je omogućivala uplitanje u politiku, proizlazila je iz vojno-političkog položaja zemlje, partijske organiziranosti vojske, vlasništva (odnosno financijskih resursa), postojanja vanjskih i “unutarnjih” neprijatelja, nemoći institucija civilne vlasti u pojedinim razdobljima, te karizme pojedinih vojnih dužnosnika.

Ključne riječi

Hrčak ID:

105731

URI

https://hrcak.srce.hr/105731

Datum izdavanja:

18.6.1997.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.152 *