Arhivski vjesnik, No. 42, 1999.
Izlaganje sa skupa
Current developments in the archival network in the Netherlands
Jan van den Broek
Sažetak
Rad daje kraću povijest arhiva i bavi se suvremenim razvojem arhivske mreže u Nizozemskoj, gdje postoje tri razine javne uprave: država, provincija i municipij.
Početkom 19. stoljeća u Haagu je osnovan Nacionalni arhiv. Mnogi su stari gradovi imali svoje vlastite arhive, a u jedanaest glavnih gradova provincija postojala su provincijska spremišta za arhivsko gradivo prethodnika provincija. U razdoblju od 1877. do 1888. godine država je preuzela provincijske arhive. Jedini je razlog preuzimanja bila želja da se osigura zaštita regionalne arhivske baštine.
Prvi nizozemski arhivski zakon donesen je 1918. godine. Postavio je osnove za mrežu vladinih arhiva: državni arhivi čuvaju gradivo državnih institucija, provincijske uprave i njihovih prethodnika. Municipalni arhivi čuvaju gradivo gradske uprave. Uz ove dvije vrste javnih spremišta određenih zakonom, postoje još dvije kategorije institucija koje čuvaju gradivo. Prve su arhivi crkava, udruženja i poduzeća, a drugu tvori veliki broj dokumentacijskih centara kao što su Bibliotečni muzej, Međunarodni institut za socijalnu povijest, Nizozemski institut za arhitekturu i mlađi Foto i Filmski arhiv.
Državni arhivi tvore Državnu arhivsku službu. Od sedamdesetih godina postoji jak i odlučan pokret prema preoblikovanju slabo povezane grupe državnih arhiva u stvarnu državnu službu pod centraliziranom upravom i kontrolom. Nizozemske gradske uprave imaju veliku autonomiju, koju arhivski zakon također podržava i one su slobodne u svom izboru da arhivista postave ili ne postave. Uz izuzetak nekih proceduralnih odredbi, zakon ne daje opća pravila ili standarde za brigu o gradivu, niti u zakonu postoje osnove za organizacijske veze bilo između samih municipalnih arhiva ili između njih i državnih arhiva.
Takva je bila nizozemska arhivska mreža do 1998. godine kada su u Utrechtu spojeni municipalni i državni arhiv kako bi se osnovala nova, veća arhivska institucija. U isto su vrijeme počeli pregovori kako bi se osnovali novi zajednički arhivi u provincijama Overijssel i Zeeland.
U Groningenu se odvijao sličan proces. Provincijski arhiv u Groningenu je transformiran u državni arhiv krajem 19. stoljeća. Početkom 19. stoljeća staro je gradivo grada i provincije bilo preneseno u gradsku vijećnicu. Od 1918. nadalje gradivo provincije i grada je razdvojeno. Provincijski fondovi i zbirke ostaju pod brigom državnog arhivista, a novoimenovani municipalni arhivist se brine o gradivu nastalom djelovanjem grada. Budući da su državni i municipalni arhiv dijelili zajednički prostor, razdioba nije predstavlja ozbiljan problem za čitače. Tek je relativno nedavno, od sedamdesetih, situacija postala stvarno nezgodna, budući je zbog nedostatka prostora u zajedničkoj zgradi, municipalni arhiv bio prisiljen preseliti se u drugi dio grada. Krajem osamdesetih iznenada je donesena odluka da se Državni arhiv smjesti u novoj državnoj zgradi, a odlučeno je i da će se municipalni preseliti u istu zgradu.
U ljeto 1997. godine, nova arhivska zgrada otvorila je svoja vrata. Postoje zajednički ulaz i izložbena dvorana, zajednički prijemni prostor i kantina, zajednička soba za sastanke i velika, veličanstvena čitaonica s jednom jedinstvenom recepcijom, jednim zajedničkim općim pregledom fondova i zbirki i jednom serijom obavijesnih pomagala. Od prvog je dana svakodnevna praksa pokazala da su prednji i stražnji uredi pretijesno povezani, da je apsolutno nemoguće imati dvije različite sekcije zadužene za brigu o fondovima iza jedne integralne sekcije koja služi čitačima. Ako se problemi komunikacije i koordinacije žele izbjeći, a postići daljnji probici od sinergije, nephodno je uvesti jedinstvenu rukovodeću strukturu.
U ovom je vremenu integracija državnih arhiva u provincijama s odgovarajućim partnerima službena politika Ministarstva kulture. Usvojeno je stajalište da za arhivske institucije više nije dovoljno čuvanje gradiva i njegovo davanje na korištenje. Spoznalo se da stvarni povjesničari ne koriste samo arhivsko gradivo, već jednako tako i druge izvore. Arhivi se stoga trebaju transformirati u opsežne povijesne centre, gdje će se uz gradivo čuvati i davati na korištenje i knjige, fotografije, tisak i filmovi. Arhivi trebaju posvetiti više pažnje obrazovanju, stvoriti programe suradnje sa školama, organizirati izložbe i druga izlaganja. Ministarstvo kulture danas govori o “regionalnim povijesnim centrima”, naglašavajući tim izrazom široki raspon aktivnosti koje trebaju pokriti nove institucije. U slučaju suradnje između državnog arhiva i njegove municipalne dopune, ministar kulture, gradonačelnik i gradski vijećnik jesu i ostat će nadležni za ono što se u arhivskom zakonu zove “zaštita” arhiva. Čuvanje arhivskih zbirki i fondova bit će u rukama upravnog direktora, koji će sjediniti dužnosti i kompetencije državnog i municipalnog arhivista.
Suvremen razvoj će dovesti do kraja dosadašnju Državnu arhivsku službu. Ona će se u budućnosti usredotočiti na čuvanje nacionalnih arhiva (gradivo središnje vlade i gradivo privatne provenijencije nacionalne važnosti). Teško je od regionalnog povijesnog centra očekivati da optimalno funkcionira i ostvari sva velika očekivanja bez aktivnog sudjelovanja provincijskih vlasti. Ministar kulture je oformio radnu grupu, koja će prikazati zahtjeve i mogućnosti novog arhivskog sustava Nizozemske i dati prijedloge. Buduća uloga provincija je bez ikakve sumnje jedno od središnjih pitanja u diskusiji koja stoji pred nama. Samo će vrijeme pokazati hoće li ta suradnja osigurati plodnu i trajnu ravnotežu između lokalnih i nadregionalnih interesa.
Ključne riječi
Hrčak ID:
10586
URI
Datum izdavanja:
18.2.2000.
Posjeta: 2.030 *