Izvorni znanstveni članak

Spomenik ninskom biskupu Francescu Grassiju u Chioggi: prilog najranijoj aktivnosti venecijanskog kipara Paola Callala

Damir Tulić ; Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci

Sažetak

Opus kipara Paola Callala (Venecija 1655. – 1725.) paradigmatski je primjer širenja, upotpunjavanja i revidiranja opusa mletačkih kipara XVII. i XVIII. stoljeća tijekom posljednjih dvadeset godina. Do temeljnog članka Simonea Guerriera iz 1997., majstor Paolo Callalo bio je gotovo nepoznata kiparska ličnost. Tragajući za najranijim Callalovim djelom, Simone Guerriero je predložio da je on autor stipesa oltara svetog Josipa s reljefom Bijega u Egipat, flankiranim dvama, gotovo slobodno stojećim puttima, a što je nastao između 1679. i 1685. u venecijanskoj crkvi San Giovanni Crisostomo. Dosadašnji se rani kiparev katalog može sada nadopuniti još jednom značajnom skulptorskom cjelinom. Riječ je o komemorativnom spomeniku ninskom biskupu Francescu Grassiju (Chioggia, 3. X. 1667. – Zadar, 29. I. 1677.) podignutom na lijevom zidu prezbiterija katedrale Santa Maria Assunta u Chioggi. Ovaj je spomenik uglednom članu chioggiotske patricijske obitelji dao postaviti pokojnikov nećak Paolo Grassi, kako stoji na komemorativnom natpisu. Obitelj Grassi (de Grassi) dala je čak tri biskupa Chioggie: Pasqualea (1618. – 1639.), Francesca (1639. – 1669.) i Antonija (1696. – 1715.), od kojih je ovaj posljednji bio brat ninskog biskupa i pranećak prve dvojice.
Monumentalni se spomenik ninskog biskupa Francesca Grassija u prezbiteriju katedrale u Chioggi sastoji od pravokutnog mramornog polja zaključenog polukružnim zabatom s dva ležeća putta. Pod njim druga dva leteća putta rastvaraju zavjesu s ovalnom nišom gdje je smještena biskupova bista, komemorativni natpis te prelatov grb u vijencu lišća. Svi elementi ovog vrsnog djela upućuju na ruku Paola Callala. Biskupova bista, nastala najvjerojatnije posthumno prema portretu pokojnika, ima tipičan način formiranja blago kubičnog lica na kojem dominiraju živa, patetično otvorena usta i prodorne oči naglašenih zjenica. Ovo prelatsko lice nalazi izravnu poveznicu s onim svetog Mihovila Arkanđela iz 1686. u crkvi San Michele in Isola. Dva izrazito lijepa i spretno modelirana putta koja razgrću zastor, mogu se povezati s puttima na stipesu oltara svetog Josipa iz venecijanske crkve San Giovanni Crisostomo, kao i s puttom u ključnom kamenu niše na oltaru svete Tereze iz crkve I Scalzi iz 1684. godine. Da je Callalo pomno pratio kiparska strujanja i trendove u Veneciji, ukazuje primjer bogato nabrane mramorne zavjese koju razgrću dva leteća putta. U opusu Giusta Le Courta, najvažnijeg venecijanskog kipara druge polovice 17. stoljeća, Callalo je vrlo sličnu zavjesu mogao vidjeti na spomeniku Giorgiju Morosiniju iz 1677. u venecijanskoj crkvi San Clemente in Isola. Konačno, da ovakva dekoracija Callalu nije bila strana, pokazuje i kasnija narudžba, koja se nije sačuvala, a odnosila se na skulptorsku dekoraciju glavnog oltara stare venecijanske crkve La Pietà. Ondje se je Callalo 1692. godine obavezao da će za glavni oltar napraviti „zavjesu od žutog mramora iz Verone koju podržavaju putti“.
Stilska analiza komemorativnog spomenika ninskog biskupa Francesca Grassija upućuje nas da je on bio podignut u relativnom kratkom roku nakon biskupove smrti 1677. godine. Čini se vrlo vjerojatno da bi njegovu izvedbu trebalo postaviti u početak osamdesetih godina ili najkasnije oko 1686., kada je Callalo isklesao kip svetog Mihovila u crkvi San Michele in Isola. Spomenik u čast ninskog biskupa Francesca Grassija u Chioggi prvi je s lijeve strane zida prezbiterija katedrale, prostora koji će s vremenom postati „mauzolej“ Grassijevih. Vjerojatno u to vrijeme, ili nešto kasnije, posthumno je podignut spomenik biskupu Chioggie istog imena, Francescu Grassiju s prelatovom bistom koja se pak može pripisati Giuseppeu Torrettiju (Pagnano, 1664. - Venecija, 1743.). Ovaj se niz biskupskih spomenika iz prezbiterija chiogggiotske katedrale zaključuje 1715. podizanjem grobnice za još živućeg biskupa Antonija Grassija, u izvedbi Alvisea Tagliapietre (Venecija, 1680. – 1747.).
U Dalmaciji se relativno skroman opus dosada uočenih Callalovih sastoji od dva mramorna anđela postavljena uz glavni oltar u župnoj crkvi u Vodicama te četiri putta svirača smještena sa strane glavnog oltara, kao i onih na bočnom oltaru u župnoj crkvi u Sutivanu na otoku Braču. No, Callalovu ruku moguće je prepoznati i u jednoj skulpturi iz pozamašnog kiparskog programa na oltaru Presvetog Sakramenta u zadarskoj katedrali. Arhitekturu je 1719. izradio Antonio Viviani dok je bogatu kiparsku dekoraciju najvećim dijelom isklesao Francesco Cabianca (Venecija, 1666. - 1737.). U središnjoj niši oltara smješten je manji mramorni kip Žalosne Bogorodice s mrtvim Kristom u krilu. Mramorna zadarska Pietà teško se uklapa u katalog Francesca Cabiance, pogotovo ako se ima u vidu njegov kip istoimene tematike postavljen oko 1714. nad vrata u klaustru venecijanske crkve I Frari. Cabiancina venecijanska Pietà posjeduje oštrinu poteza dlijeta, određenu grubost izvedbe i robustnost tijela te drugačiju fizionomiju i draperiju od zadarskog djela. No, zadarska se Pietà može uključiti u katalog kipara Paola Callala. Pažljivo modelirani lik žalosne Majke te meko oblikovanu draperiju koja se oko stopala radijalno širi prema van možemo usporediti s kipovima Vjere i Nade na oltaru Sakramenta katedrale u Udine, nastalom nakon 1720. godine. Paralele u modeliranju Kristova tijela, a posebno lica suzdržane mimike, nalazimo na kipu Uskrslog na tabernakulu već spominjanog udineškog oltara, kao i u istovjetnom kipu na tabernakulu oltara župne crkve u Clauzettu, što ga također pripisujem Callalu, ali i na ranijim monumentalnijim primjerima, poput Krista s oltara Preobraženja nastalom 1708. za župnu crkvu u Labinu.
Callalov spomenik ninskom biskupu Francescu Grassiju u Chioggi važan je pokazatelj razvoja osobnog stila majstora. Njegov se izričaj tako transformira iz ovog „mladenačkog djela“ punog siline i robusnosti u lirsku poetiku i mekoću vidljivu na njegovom kasnom djelu, skulpturi Pietà na oltaru Sakramenta u katedrali svete Stošije u Zadru. Vjerovati je kako će i buduća istraživanja u Veneciji, Dalmaciji i priobalju dodatno dopuniti kiparev bogati opus te potvrditi važno mjesto koje Paolo Callalo zauzima među protagonistima mletačke skulpture kasnog Seicenta i ranog Settecenta.

Ključne riječi

kipar Paolo Callalo; ninski biskup Francesco Grassi; Chioggia; Zadar; mramorna skulptura; 17. i 18. stoljeće

Hrčak ID:

130928

URI

https://hrcak.srce.hr/130928

Datum izdavanja:

19.12.2014.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 2.302 *