Izvorni znanstveni članak
Zur entstehung des glagolitischen alphabets
Wilhelm Lettenbauer
Sažetak
Mnoge su rasprave pisane o porijeklu glagoljice, a 1934. Iljinski je nabrojio 38 različitih mišljenja. Dugo se većina istraživača slagala u tome, da je glagoljica potekla iz grčkih minuskula 9-og stoljeća. U posljednijh dvadeset godina neki su znanstvenici sumnjali u to mišljenje; teorija minuskula ima, istina, još svoje branitelje, a traže se i veće ili manje korekture - tako Nahtigal, Seliščev, Nikiforov. Nikiforov smatraju, da se Konstantinova-Ćirilova glagoljica u 11. stoljeću zvala ćirilicom. P. Diels je još 1932. posumnjao u ispravnost teorije minuskula u nekim detaljima, a u cjelini: iako su neka slova slična, ipak ukupna slika nimalo ne liči na grčki izvor. Ohienko je odlučan protivnik teorije minuskula, a Čiževski ne drži uvjerljivim pokušaj, da se glagoljica izvede iz tog izvora. A. Vaillant vjeruje, da je Konstantin stvorio glagoljicu; ona je međutim posve nov alfabet, i jedino bi hebrejsko pismo moglo na nju utjecati. U izvorima se sv. Ćiril zove osnivačem slavenskoga pisma, no nigdje se ne kaže, radi li se o glagoljici ili o ćirilici. Paleografski i lingvistički podaci govore, da je glagoljica starija. Pristaše "ćirilometodske teorije" dokazivale su na nepaleografskim argumentima, da je ona Ćirilovo djelo. Da bi se ta teorija i paleografski podržala, iznesena je teorija grčkih minuskula, koja i danas vlada u znanosti. Ohijenko je nastojao razviti svoju "rusku" teoriju o postanku staroslavenske azbuke, no njegove postavke znanost nije priznala. U svojim "Povstannja" Ohijenko je navodio dokaze da je kod istočnih Slavena još prije glagoljce postojalo neko pismo, koje je u vezi s kasnijom glagoljicom. Čiževski je upozorio na tu sustavnu argumentaciju. Ohijenkovo prelaženje na područje kulturne povijesti nije pomoglo da se održe njegove teze - ali je ipak pokazalo je da te grane mogu pomoći pri osvjetljavanju povijesti slavenskog pisma. Čiževski je isticao, da povijest novih alfabeta pokazuje, kako znakovi mogu jedni na druge nalikovati sasvim slučajno, bez ikakve genetske veze.
I Emil Georgiev smatra, da je postojalo slavensko pismo prije Ćirilove moravske misije. Georgiev nastoji dokazati, kako je to pismo ćirilica, izvedena iz čisto grčkoga, a tek je poslije Ćiril stvorio glagoljicu. Georgieva slijedi Genov; i on vjeruje u postojanje slavenskog pisma prije puta u Moravsku. F. Liewehr daje novo tumačenje poznatom stavku u Žitiju Konstantinovu: riječ "rusьskъ" mogla je značiti "germanski", a kako je u to vrijeme Konstantinove misije na Krimu postojao samo Wulfilin prijevod, moglo se to mjesto odnositi samo na taj prijevod. Liewehrovo stajalište razvijao je dalje D. Gerhardt polazeći od Vaillantove misli, da bi ono rusьskъ moglo biti surьskъ, dakle sirski - sirijski su trgovci mogli sa sobom u Herson donijeti i bibijske tekstove. Tome u prilog ide činjenica da je sirski u ono vrijeme bio svjetski teološki jezik, a postoje dokazi, da su se rus i sur zamjenivali. Tim bi rješenjem otpale kombinacije, koje dovode u vezu ono mjesto u Ž.K. sa sastavljanjem prvih slavenskih alfabeta i s početkom pismenosti Slavena.
Godine 1940. iznio je Michael Hocij u svom djelu "Die westlichen Grundlagen des glagolitischen Alphabets" druge spoznaje o postanku glagoljice. To je djelo ostalo nažalost nezapaženo - ne spominje ga ni Čiževski u Vajsovu zborniku. Hocij dovodi strukturu pojedinih glagoljskih slova u vezu s ornamentikom ranog srednjeg vijeka. Glagoljska bi slova nastala procesom umjetničkog oblikovanja, kod kojeg su se birali bogatiji oblici. Veliku većinu glagoljskih znakova izvodi Hocij iz predkarolinških kurzivnih slova, uglavnom iz 7. i 8. stoljeća, a tek u nekoliko slučajeva izvor nije kurziv. Glagoljica bi prema tome nastala u 8-om stoljeću na istarsko-venecijanskom području. Toj tvrdnji, koja pomalo iznenađuje, u prilog ide što su na Sinaju još u 19. vijeku čuvali glagoljske spomenike u istim škrinjama, u kojima su čuvali latinske. Hocij upozorava također na stavke u starijim glagoljskim spomenicima, koji su prevedeni iz latinske Vulgate, i na germanske elemente u najstarijim glagoljskim tekstovima. U spisu crnorisca Hrabra izričito se kaže, da su Slaveni, postavši kršćanima, još prije Ćirila upotrebljavali rimsko i grčko pismo"bez ustrojenija", t. j. bez izrađenog sustava. Ako se Hrabrove riječi "rimsko pismo" prenesu u vrijeme pokrštenja Slavena - prije njihova uvlačenja u carstvo Karla Velikog, onda nailazimo na sferu latinske pismenosti, koja nam daje priloge za usporedbu s glagoljicom. A baš se u hrvatskim zemljama s latinskom crkvenom tradicijom glagoljsko pismo održalo gotovo do našeg vremena. Najnovija istraživanja glagoljskih natpisa u kamenu pokazala su, da su se uklesana glagoljska pismena održala još iz vremena ranog razdoblja - posebice Plominski natpis.
Hocij uspoređuje pojedine latinske znakove s odgovarajućim glagoljskima i izvodi ih iz merovinških ili sjevero-italskih langobardskih (kurzivnih latinskih) oblika. Slova b i m dovodi u vezu s latinskim inicijalnim oblicima 8. stoljeća. Područje gdje je glagoljica nikla, vjerojatno je raskrižje gdje se susretalo više kulturnih struja. Hocijeva teorija o postanku glagojice dobiva novo svjetlo, ako se uzmu u obzir istraživanja Heinza Löwea.
Srednjovjekovna Cosmographia bila je napisana navodno najprije na grčkom jeziku. Od nje je crkveni otac Jeronim imao načiniti skraćeni latinski prijevod, breviarium. Karl Pertz, koji je istraživao svjedočanstva srednjovjekovnih pisaca o Jeronimovu prijevodu, zaključio je da je to djelo napisao sam sveti Jeronim između godine 396. i 409. Ipak je i s obzirom na sadržaj i s obzirom na autora djelo ostalo zagonetkom. Löwe je ispitao izvore, kojima se pisac služio, i utvrdio godinu 768. kao terminum post quem; g. 821. djelo je već spomenuto u jednom katalogu. Ime pisca (Aethicus) očito je pseudonim. Aethicova latinština pokazuje tragove irske ortografije, i tako Löwe dolazi do zaključka, da je pisac Kosmografije zapravo salzburški biskup Virgil, koji je 743. došao iz Irske, a iz Salzburga je djelovao među koruškim Slavenima. Virgil se sam pokrivao autoritetom svetog Jeronima i tako proširio svoju Kosmografiju, koju je naročito oštro napadao sv. Bonifacije. U posljednjem poglavlju Kosmografije objavljen je alfabet, i već je veoma rano opaženo da neki znakovi toga alfabeta vrlo nalikuju na glagoljska slova. Kopitar je u tome vidio izvor tradicije, koja je glagojicu pripisivala svetom Jeronimu. Dok su neki osporavali bilo kakvu sličnost između oba alfabeta, Pertz je smatrao, da su iz Aethicova alfabeta izvedne mlađe forme glagoljice. Nažalost je rukopis prolazio kroz brojne ruke prepisivača, pa je izvorni oblik znakova samo rudimentarno sačuvan. Ako se uzme, da su glagoljski znakovi u svezi s razvojem pisma u sjevernoj Italiji u 8. stoljeću, moglo bi se eventualno pretpostaviti, da je biskup Virgil poznavao glagoljicu i da ju je upotrijebio za svoj alfabet. Pisac zaključuje, da treba uspoređivanjem pojedinih glagoljskih oblika s latinskim fromama utvrditi način na osnovu kojeg je glagoljica izrađena, tako, da je nastala jedinstvena slikovna cjelina - činjenica, koja je navela profesora Vaillanta na tvrdnju, da glagoljsko pismo nije slično nijednom drugom. Zajednička je sklonost prema zaobljavanju, a i trokutasti oblici imaju važnu ulogu. Mnogi su znakovi zamršeniji u ćirilici; Pisac, odnosno prepisivač, lakše piše jer ne mora okretati pero. Pronalazak pisma, kojim se može lako pisati, bio bi osnovni princip postanka glagoljice. Slova, koja u latinici nisu postojala, na primjer š, ne moraju se tražiti u stranim alfabetima, jer su mogla biti i nezavisno pronađena. Hocij takva slova objašnjava elementima latinskog pisma.
Ključne riječi
Hrčak ID:
13651
URI
Datum izdavanja:
1.12.1953.
Posjeta: 3.001 *