Izvorni znanstveni članak

Pravo na starosnu mirovnu mobilnih radnika temeljem uredbi o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti Europske unije

Tomislav Sokol ; Katedra za pravo Zagrebačke škole ekonomije i managementa

Sažetak

Europska unija od svojih se početaka razvijala kao sektorska integracija usmjerena na stvaranje zajedničkog tržišta među državama članicama. U početku u obliku Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), na koju su se nadovezale Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM), stvaranje zone slobodne trgovine i carinske unije predstavljalo je žarište integracijskoga procesa. U navedenom kontekstu socijalna sigurnost i redistribucija, uključujući mirovine, ostali su u primarnoj nadležnosti država članica tadašnjih zajednica.
Usprkos ovoj podjeli nadležnosti između europske i nacionalne razine, mirovinski sustavi država članica nisu ostali nedirnuti europskim propisima. Razlog za ovakvo stanje leži u činjenici da sloboda kretanja radnika predstavlja jednu od temeljnih sloboda (uz slobodu kretanja roba, slobodu pružanja usluga, slobodu poslovnog nastana te slobodu kretanja kapitala) na kojima se od integracijskih početaka zasniva zajedničko europsko tržište. U opisanom kontekstu, stvarivanje prava na starosnu mirovinu bilo je nužno regulirati na europskoj razini kako radnici koji su iskoristili slobodu kretanja, odnosno rada u drugim državama članicama, ne bi, zbog svoje mobilnosti, bili stavljeni u nepovoljniji položaj od onoga u kojemu bi se našli da nisu iskoristili navedenu slobodu.
Cilj je ovog članka dati pregled europskog pravnog okvira (danas EU) za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu (koju isplaćuje država članica)radnika koji su iskoristili slobodu kretanja i rada u državi članici čiji nisu državljani, s posebnimnaglaskom na uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti. Na taj način su, osim prava samih mobilnih radnika na starosnu mirovinu, prikazane i granice regulatorne autonomije država članica da same reguliraju pravo na starosnu mirovinu u okviru vlastitih mirovinskih sustava, koje im postavlja pravo EU-a.
Navedeno pitanje je od važnosti i za Hrvatsku kao najnoviju državu članicu, koja svoje zakonodavstvo i pravnu praksu mora, sukladno tome, uskladiti s propisima Unije. U svrhu postizanja navedenoga cilja, članak se sastoji od više dijelova. U prvome dijelu analizira se primarno pravo Europske unije (prvenstveno Ugovor o EU-u i Ugovor o funkcioniranju EU-a) koje propisuje razgraničenje nadležnosti Unije i država članica u području mirovinskog sustava i mogućnosti reguliranja navedenog područja od strane Unije. Nakon toga analizira se sekundarno europsko zakonodavstvo (prvenstveno uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti) koje detaljno određuje mogućnosti ostvarivanja prava na starosnu mirovinu mobilnih radnika u EU-u, zajedno s relevantnom sudskom praksom Europskoga suda pravde u ovome području. Kroz navedenu praksu prikazani su problemi koji se javljaju u te njihovo rješavanje u konkretnim pojedinačnim slučajevima. Analiza pokazuje da su nadležnosti EU-a u području mirovina te njene mogućnosti za ujednačavanje nacionalnih mirovinskih sustava vrlo ograničene. Unija se prvenstveno bavi rješavanjem pitanja socijalne sigurnosti mobilnih radnika kako bi se olakšala njihova sloboda kretanja među državama članicama. U tom okviru, uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti predstavljaju najvažniji instrument za postizanje prava na starosnu mirovinu mobilnih radnika koji svoj radni vijek provedu u više od jedne države članice. Ipak, zbog ograničenih mogućnosti same koordinacije i složenosti njenih pravila o određivanju primjenjiva nacionalnog zakonodavstva, mobilnom radniku nije lako utvrditi koja prava mu/joj pripadaju, što otežava mobilnost unutar EU-a. Pored toga, sudska praksa Europskoga suda pravde u nekim područjima samo je doprinijela složenosti europskih propisa o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti. S obzirom na sve navedeno, jasno je da se bitno poboljšanje i pojednostavljenje pravnog položaja mobilnih radnika u pogledu ostvarivanja prava na starosnu mirovinu ne može postići bez znatnijeg ujednačavanja propisa država članica. Za navedeno ujednačavanje nužno je pak olakšati donošenje europskih harmonizacijskih propisa, što se ne čini izglednim. Osim toga, modifikacija sudske prakse Europskoga suda pravde u pogledu Petroni načela mogla bi imati pozitivne učinke na pojašnjenje europskoga regulatornog okvira u ovome području.

Ključne riječi

EU; nadležnosti; mobilni radnici; starosne mirovine

Hrčak ID:

150718

URI

https://hrcak.srce.hr/150718

Datum izdavanja:

30.10.2015.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 1.463 *