Pregledni rad
Ignacije Lojolski i Franjo Ksaverski
Julius Oswald
; Visoka škola za filozofiju, Munchen, Njemačka
Sažetak
Četrdeseta obljetnica Drugog vatikanskog sabora
Filozofijsko razmišljanje o Knjizi propovjednika
Ignacije Lojolski i Franjo Ksaverski
Obitelj u Australiji
Međureligijski dijalog - prinos općoj kulturi dijaloga
Crkva u kontekstu razvoja i globalizacije
Isusovac Matteo Ricci (1552. - 1610.) - apostol Kine
Utemeljenje Hrvatskog potpornog društva, odnosno Napretka
Budistički pristup međureligijskomu dijalogu
--------------------------------------------------------------------------------
Četrdeseta obljetnica Drugog vatikanskog sabora
Rudolf Brajičić
Mi stariji ne moramo gledati kronologiju Drugog vatikanskog sabora pa da se prisjetimo 11. listopada 1962., dana njegova svečanog otvaranja, i 7. prosinca 1965., dana njegova zatvaranja, te prošlih doživljaja kojima smo ga pratili kroz cijelo vrijeme njegova trogodišnjeg trajanja, kao i naših uzbuđenja oko tog događaja s kojeg svijet nije skidao svojih očiju.
Sabor je imao svoj plan, a taj je plan malinsko-bruxellski nadbiskup kardinal Suenens izrekao ovako: "Sabor neka bude sabor o Crkvi i neka ima dva dijela: o Crkvi prema unutra i o Crkvi prema van… Pitamo stoga Crkvu: Što kažeš za se, tko si ti? I o Crkvi prema vani. Pod tim naslovom govorimo o Crkvi ukoliko uspostavlja dijalog sa svijetom." Snagom toga plana neposredni adresati Sabora postali su vjernici. Sabor govori njima o njihovoj Crkvi tako da se osjeti da je Ona crkva svih kršćana, svih ljudi, da poziva sve vjernike, a preko njih sve ljude u bratsko zajedništvo. Uklanja se trijumfalizam koji život Crkve prikazuje kao da se on sastoji od neprekinutog lanca samih njezinih trijumfa, što je pak težnji ljudskog roda za mirom veoma strano. U Božjem narodu su jedni s drugima povezani. Svi imamo ista temeljna prava i dužnosti. Moramo se čuvati da govoreći o Crkvi ne upadnemo u neke vrsti episkopolatrije ili popolatrije. U takav stil ne ulazi juridizam nego služenje - ponizno, odano, kršćanski vjerno u aktivnom i pasivnom smislu, u smislu voditelja i vođenih.
To je bila početna vizija Sabora, kojoj je ostao vjeran kroz svih svojih šesnaest dokumenata kojima je obuhvatio i u gornjem duhu obradio sve profile života u Crkvi: biskupe, svećenike, svećeničke pripravnike, redovnike, laike, kršćanski odgoj, odnos prema nekršćanskim religijama, o božanskoj objavi, o vjerskoj slobodi, o misijama te sve okrunio Pastoralnom konstitucijom o Crkvi u suvremenom svijetu. Ne možete učiniti niti jednu stopu crkvenog ili svjetovnog prostora, a da se ne nađete u mreži saborskih dogmatskih rasvjetljenja i povučeni smjernicama kako živjeti danas, premda sadašnji "danas" nije dakako istovjetan onom Saborskom.
S radošću možemo danas istaknuti da Sabor uistinu nije ostao na papiru, nego se pretočio u život. O tome svjedoče koncilska liturgija, sinoda biskupa, biskupijske sinode, jačanje svijesti laika o njihovoj ulozi u Crkvi i svijetu, povezanost krajevnih crkava, jenjavanje podjela na konzervativne i progresivne, rascvat karizmatičkih pokreta, dijalog sa svim relevantnim čimbenicima, posuvremenjivanje lika svetosti proglašenjem suvremenih svetaca itd. Sabor živi u punoj snazi već četrdeset godina, a rok života mu je teško odrediti; svakako će biti dugotrajan.
S druge strane, otpor mu je bio zanemariv: tek tu i tamo pokoji izolirani biskup i teolog! Može mu se doduše prigovoriti smanjenje broja duhovnih zvanja, nepredviđanje brzine tehničkog napretka i njegovih štetnih posljedica, nepredviđanje razvoja svjetovnog društva u otvoreno i civilno društvo, neko izjednačivanje putova spasenja koji nisu kršćanski put, nego put drugih religija, napredovanje rezultata znanosti nošene Einsteinovom teorijom relativnosti, određeni Saborom injicirani fini duhovni trijumfalizam koji je u sebi skrivao pobjedu osvajanja svijeta za Krista, a danas se očituje u razočaranju. No, čovjek se pita je li za to krivac Sabor ili nedovoljno shvaćena "sloboda djece Božje" kojom nas je Sabor obdario. Ali i u tim očitovanjima slabosti Sabora, nazovimo ih tako, u dubini Crkve tinja i danas saborski duh koji nam je po Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. dao ključ za pravilno i pravedno odvijanje globalizacije koja u ovaj čas zaokuplja našu misao i sav naš interes: solidarnost, solidarnost kršćanski shvaćena, tj. da je naš bližnji - bilo pojedinac, bilo država - uvjet mogućnosti nas samih, pa u njemu gledamo i same sebe te ga ljubimo kao sebe same. Tako proširujemo i produbljujemo civilizaciju ljubavi, u koju nas je uveo saborski dokument Lumen gentium (usp. br. 3-5) govoreći o ljubavi Presvetoga Trojstva prema nama. Naime, kao što su stvaranje i Krist odozgo, kaže Sabor, tako je i Crkva odozgo, a ne odozdo. Mnogi smatraju Krista običnim čovjekom, jednim među mnogima. Zapravo po načinu kako je taj čovjek, koji je doduše u svemu nama jednak, ostvaren, posve se razlikuje od nas jer ljudska Kristova narav postoji i stoji u osobi Sina Božjega. I Crkva je kao organizacija jednaka drugim ljudskim organizacijama, navlastito vjerskim zajednicama. Ona se svojom organizacijom od njih ne razlikuje ni u čemu, kao što se Krist kao čovjek ni u čemu ne razlikuje od ostalih ljudi. Ipak je nedopustivo reći da je Crkva slobodno udruženje vjernika za međusobno pomaganje i zajedničko djelovanje kao što su to ostala društva, da je izrasla iz praktične nužde jer nijedno ljudsko društvo ne može postojati bez organizacije. Premda dakle slična ostalim ljudskim organizacijama, Crkva se načinom kojim je ostvarena od njih posve razlikuje jer je nikla iz ljubavi Oca koji iz ljubavi šalje svoga Sina, nosioca vrhunaravnog spasenja i Duha Svetoga čijom ljubavlju je oblikovana. Tako možemo reći da je Crkva zapravo dinamički čin ljubavi usred čovječanstva. To je bio razlog da je sam Sabor dobio naziv "drugi Duhovi", a Ivan Pavao II., i sam sudionik Sabora, nazvao ga je "proljećem Crkve". Pod tim vidikom on ostaje trajno nadahnuće u našoj budućnosti. Sva naša budućnost ovisi o tome koliko se budemo dali voditi ljubavlju Duha Svetoga prema svakom čovjeku, bez razlike nacije, vjere i svjetonazora.
Filozofijsko razmišljanje o Knjizi propovjednika
"Pazi na korake svoje - priđi da mogneš čuti..." (Prop 4,17)
Ivan Koprek
Zasigurno nijedna knjiga Staroga zavjeta ne daje tako jasan uvid u čovjekovu konačnost i prolaznost kao što to čini Knjiga propovjednika (Kohelet). Ona je jednostavno "pjesma nad pjesmama" skepse, agnosticizma, svojevrsnoga hedonizma i nihilizma. Autor primjećuje da je riječ o knjizi čiji autor "sukupljuč - Versammler" (kohelet) u stilu današnjega postmodernoga čovjeka pabirči mudrost i dovodi je do apsurda. U tom smislu Knjiga propovjednika ne nudi neko u sebi zaokruženo učenje s kojim niti ne pokušava izmiriti suprotnosti niti harmonizirati proturječnosti.
Propovjednik je u svojim radikalnim postavkama i rezultatima disonantan, "sablažnjiv", postmoderan i u tome privlačan. Ukazujući na vlastito iskustvo, na bijedu i veličinu ljudskoga života, pisac se u pesimističkom tonu suočava s duhom svojega vremena i u skeptičnom odmaku razobličuje mudrost. Njegova misao kruži oko temeljnog uvida ljudske konačnosti i prolaznosti. Pred veličanstvenim, neuobičajenim, zastrašujućim pojavama u svijetu i u sebi spontano ga obuzima osjećaj neke prisutnosti koja ga nadilazi i pred kojom se ruši u svoju sićušnost. On želi potvrditi da se ljudskom mudrošću može razotkriti čovjekovu golost i naslutiti zbiljska stvarnost. Istinska mudrost dolazi od drugud. Nju treba slušati.
Želi li potraga za mudrošću, filozofija, mudroslovlje biti mudroljublje, mora ona tada biti približavanje i slušanje te istine, učenje umiranja, potraga za srećom i spasenjem - vječnošću. To je posljednja i uporišna točka Propovjednikove radikalne mudrosti u kojoj niti sva zagonetnost događanja pod suncem niti potpuna čovjekova bespomoćnost i nesigurnost njegova bitka ne dovode u pitanje vjeru u Božje postojanje i njegovo djelovanje u ovom svijetu. Propovjednik je putnik od fenomena do fundamenta - istinski filozof.
Ignacije Lojolski i Franjo Ksaverski
Osnivači Družbe Isusove i geneza njihove kanonizacije
Julius Oswald
U članku se prikazuje dio životnog puta, djelovanja kao i tijek kanonizacije dvojice velikih prijatelja: Ignacija Lojolskog (1491.-1566.) i Franje Ksaverskog (1596.-1552.). Njih općenito drže osnivačima Isusovačkog reda. Susreli su se na studiju u Parizu 1529. godine. Pred Franjom Ksaverskim, već svršenim magistrom filozofije, stajala je sjajna karijera. Milost je međutim po Ignaciju unijela zaokret u Franjin život. Ignacije, koji je iza sebe već imao obraćenje doživljeno na bolesničkom krevetu kao i mistično iskustvo kojim je druge uz pomoć duhovnih vježbi počeo privoditi Bogu, pridobio je sposobnog učitelja filozofije Franju za naviještanje Krista Gospodina. Na sveučilištu je malo pomalo oko Ignacija rasla skupina koju je međusobno povezivala želja da svoj život posvete isključivo vlastitom posvećenju i služenju dušama, odričući se pritom svih zemaljskih dobara i časti. Nakon završenih studija, zajedno s petoricom prijatelja, Franjo i Ignacije zaređeni su za svećenike u Veneciji 1537. godine. Ovu je skupinu, koja se dala na raspolaganje Rimskom prvosvećeniku, a koja je sebe nazivala "Družbom Isusovom", papa Pavao III. potvrdio kao crkveni red god. 1540.
Prijateljstvo dvojice svetaca kojima je na srcu bila jedino "slava Božja" nije moglo biti pomućeno odlaskom Franje Ksaverskog iz Rima za misionara u Indiju. O posebnosti prijateljstva dvojice vrlih muževa svjedoči njihova obilna korespondencija. Treba li se stoga čuditi što je ovu dvojicu svetaca, promicatelja obnove Katoličke crkve i širitelja Radosne vijesti, velikih "prijatelja u Gospodinu", godine 1622. Papa Grgur XV. zajedno proglasio svetima?!
Ključne riječi
Hrčak ID:
1304
URI
Datum izdavanja:
3.12.2002.
Posjeta: 2.247 *