Kineziologija, Vol. 39. No. 1., 2007.
Izvorni znanstveni članak
Usporedba morfoloških karakteristika i motoričkih sposobnosti dječaka polaznika različitih srednjoškolskih programa
Marjeta Kovač
Bojan Leskošek
Janko Strel
Sažetak
Uvod
Srednjoškolsko obrazovanje u Sloveniji podijeljeno je na gimnazijske, tehničke i strukovne programe. Učenici odabiru određeni program prvenstveno na temelju uspjeha i rezultata u osnovnoj školi, što, pak, visoko korelira sa socijalnim statusom njihovih obitelji (Peček, Čuk, & Lesar, 2006).
Metode
Studija je ispitivala razlike između morfoloških i motoričkih dimenzija učenika polaznika različitih obrazovnih programa. Analizirani su podaci o tri morfološke karakteristike i osam motoričkih sposobnosti 18.374 učenika u školskoj 2004./2005. godini. 6.989 ispitanika bilo je uključeno u gimnazijske programe, 7.255 u tehničke programe, a 4.130 ispitanika polazilo je strukovne programe. Podaci su prikupljeni u okviru godišnjeg prikupljanja podataka za “Sportsko-edukacijski karton” (Športno vzgojni karton), koje je obvezno za sve slovenske škole.
Multivarijatna analiza varijance korištena je za izračunavanje razlika između mjerenih varijabli, koje su odrazile vrstu programa i dob ispitanika.
Rezultati
Za cjelokupni set varijabli test je bio statistički značajan za oba glavna faktora (program i dob), iako između ta dva faktora nije bilo karakteristične interakcije. Faktor program je gotovo dvostruko važniji od faktora dobi za objašnjenje cjelokupnog raspona zavisnih varijabli. Primijenjeni univarijatni testovi pokazali su slične rezultate jer su ukupni model i oba glavna faktora (program i dob) visoke značajnosti, no njihova interakcija nije statistički značajna. Faktor dob bolje objašnjava razlike u morfološkim varijablama, dok faktor program bolje objašnjava razlike u motoričkim varijablama. Zajedno, ta dva faktora objašnjavaju najveći udio varijance (7% do 9%) za testove podizanje trupa iz ležanja na leđima, taping rukom i skok udalj s mjesta.
Polaznici gimnazijskog programa viši su od ostatka ispitivane populacije u svim dobnim skupinama, iako nema statistički značajnih razlika u tjelesnoj masi i količini potkožnog masnog tkiva. U tri godine srednje škole dječaci dobivaju na tjelesnoj masi i visini, dok im se količina potkožnog masnog tkiva smanjuje. Ispitanici gimnazijalci također su postigli bolje rezultate u testovima motoričkih sposobnosti u usporedbi s drugim dvjema skupinama ispitanika; nadalje, učenici tehničkih škola postigli su bolje rezultate od učenika strukovnih škola.
Rasprava i zaključak
Sukladno modelu Sallisa i Owena (1999), razlike u motoričkoj učinkovitosti mogu se objasniti interpersonalnim čimbenicima (biološka i psihološka pozadina rezultata testova), kao i društvenim čimbenicima (društveni status obitelji) i okolinskim učincima (broj sati nastave tjelesnog odgoja). Na rezultate testova temeljenih na energetskoj komponenti pokreta (podizanje trupa, skok udalj s mjesta) utječe intermuskularna koordinacija, koja je bolja kod osoba višeg intelektualnog potencijala. Rezultati testova temeljenih na izdržljivosti i jakosti velikim dijelom ovise o motivaciji osobe da učini traženi napor, a ta je motivacija bolja kod učenika s boljim školskim rezultatima. Rezultati testova temeljenih na informacijskoj komponenti pokreta prvenstveno ovise o brzini prijenosa informacija u motoričke centre živčanog sustava, o sinkroniziranoj regulaciji pokreta i određenoj razini intelektualnih sposobnosti percepcije, analize i korekcije pokreta. Rezultati testova pokazuju niske do srednje visoke korelacije između testa taping rukom i testova koji mjere intelektualne sposobnosti. Važno je uzeti u obzir da količina vježbe utječe na motoričku učinkovitost u aktivnosti s višom razinom energetske potrošnje. Učenici gimnazija i tehničkih škola u svom nastavnom programu imaju više sati nastave tjelesnog odgoja od učenika u strukovnim školama; gimnazijski učenici su također više sportski aktivni u slobodnom vremenu (Jurak, 2006; Jurak et al., 2003). Kako obično potječu iz bogatijih društvenih slojeva, aktivnosti u slobodno vrijeme su im dostupnije. Naime, većina srednjih škola u Sloveniji ne nudi nikakve mogućnosti besplatnih izvanškolskih aktivnosti (Jurak et al., 2003; Strel, Kovač, & Jurak, 2004).
Rezultati ovog istraživanja slični su rezultatima autora Brettschneider i Naul (2004), koji tvrde da društveno-ekonomski status obitelji, stupanj obrazovanja roditelja i aspiracije samog pojedinca imaju snažan utjecaj na motorički status mladih ljudi. Viši društveno-ekonomski status i viši stupanj obrazovanja roditelja u statistički su značajnoj korelaciji s potrebom za tjelesnom aktivnosti. Slične se spoznaje mogu zabilježiti i kod odrasle populacije, s obzirom na to da visokoobrazovane osobe s većim primanjima češće sudjeluju u sportu (Kovač, Doupona Topić, & Bučar Pajek, 2005).
Spoznaje o nejednakostima među trima skupinama ispitanika pokazuju da je predloženo smanjenje sati tjelesnog odgoja u strukovnim školama jedna od najvećih pogrešaka reforme srednjoškolskog obrazovanja. Sustavni proces tjelesnog odgoja ima važan utjecaj na tjelesni i motorički razvoj mladih ljudi; osim toga, može predstavljati oblik važne kompenzacije za asimetrična profesionalna naprezanja. Promatrano sa stručnoga gledišta, nije opravdano različitim skupinama mladih ljudi nuditi različitu količinu motoričke stimulacije.
Nastava tjelesnog odgoja za mnoge je mlade ljude jedini oblik motoričke aktivnosti. To se osobito odnosi na učenike strukovnih škola (Jurak et al., 2003, 2006). Roditelji te skupine mladih najčešće su niže razine obrazovanja, pa i njihovo obiteljsko okruženje nudi slabije društveno-ekonomske mogućnosti (Gabrijelčič Blenkuš, 2001; Peček, Čuk, & Lesar, 2006). Slabije obrazovani ljudi nižeg društvenog statusa također su manje motorički aktivni i u odrasloj dobi (Kovač, Doupona Topič, & Bučar Pajek, 2005). Smanjeni broj sati nastave tjelesne i zdravstvene kulture dovodi do toga da mladi ljudi nisu izloženi utjecajima tjelesne aktivnosti važnima za zdravlje, osobito ako se u obzir uzme da je dokazano kako se primjenom adekvatnih sportskih aktivnosti u odrasloj dobi (Mišigoj-Duraković et al., 2003) mogu prevenirati negativni učinci naprezanja na radnom mjestu. Zanimanja za koja se odlučuju učenici strukovnih škola zahtijevaju tjelesnu aktivnost koja je najčešće asimetrična, često statična te, dugoročno gledano, uzrokuje tjelesna oštećenja.
Svi argumenti izneseni u ovom istraživanju podupiru prijedlog školama da kompenziraju socijalne nejednakosti, a ne da povećavaju razlike između mladih ljudi različitim opsegom sati nastave tjelesnog odgoja u školama s različitim obrazovnim programima.
Ključne riječi
srdnja škola; obrazovni programi; mladići; morfološka obilježja; motoričke sposobnosti
Hrčak ID:
15889
URI
Datum izdavanja:
10.7.2007.
Posjeta: 4.292 *