Izvorni znanstveni članak

Epistemološki pristup Kvirina Vasilja ljepoti i umjetnosti

Draženko Tomić ; Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

Sažetak

Estetički i spoznajni nazori Kvirina Vasilja (Međugorje, 1917 – Chicago, 2006), filozofa i franjevca koji je živio i djelovao u USA, tema su ovog članka. Vasilj je predavanja iz estetike slušao u Zagrebu 1943. i u Beču 1944. godine, pa je, nezadovoljan ponuđenim, već tad odlučio jednom se ozbiljnije pozabaviti pitanjima estetike. Priznaje kako je provedbi te odluke pristupio s određenim ustezanjem svjestan činjenice da estetičkim temama nije posvećivao dostatnu pozornost. Uvjeren je kako je preokupacija drugim, temeljnim, filozofskim pitanjima − očito, spoznajnim pitanjima − po naravi stvari urodila originalnim mislima i u estetici. Dodatno zanimanje za ovdje naznačenu temu proizlazi iz činjenice kako izlaganja o ljepoti i umjetnosti ne pripadaju uobičajenom kanonu skolastičkih tema. Ovdje posebnu pozornost posvećujemo knjizi Ljepota i umjetnost (1979).
Vasilj o lijepom govori kao o temeljnom pojmu ljudske spoznaje, nesvodivom i neizvodivom, posve neovisnom o voljnim i osjetilnim težnjama. Lijepo je sve ono što se sviđa u samom činu neposrednih umskih zrenja. Ljepota nije osobina stvari, nego je ljepota ono što subjekt spoznaje kao lijepo. Otud ni nije moguće dokazati da je nešto lijepo, tvrdi Vasilj.
Vasilj ističe praktičnu stranu umjetnosti: ona je djelatnost sa svrhom materijaliziranja ljudskih ideja i osjećaja, zadovoljenja čovjekove potrebe za ljepotom, proizvođenja sasvim određenih raspoloženja. Umjetnik se ne razlikuje od drugih ljudi po tom što bi imao velike ideje ili vatrena čuvstava koja ne bi posjedovali i drugi ljudi, tvrdi Vasilj, nego po tom što vlastitim idejama i čuvstvima zna dati adekvatnu osjetilnu formu. Uz to umjetnik prilikom proizvođenja umjetničkog djela istovremeno razvija i oblikuje vlastite ideje i osjećaje pa je umjetničko djelo »sintetično rađanje«.
Umjetnost ne može riješiti pitanje o smislu čovjekova postojanja, tvrdi Vasilj, nego tek u materiji izraziti najdublje i najsnažnije ljudske osjećaje te zaustaviti njihovu prolaznost. Umjetnost kao slobodno ljudsko djelovanje postaje predmet etike, ipak ne u smislu da moralni zakon nameće posebna pravila ostvarivanja umjetničkog djela, nego u smislu da nalaže umjetniku da umjetnost ostvaruje u skladu s najvećom svrhom svog bića.
Problemu umjetnosti pristupio je Vasilj sa svog specifičnog spoznajnog stanovišta i razgraničio umjetnost od nekih drugih teorijskih ili praktičnih područja ljudskog djelovanja. Iako Vasiljeva estetika afirmira i umjetnika i umjetničko djelo – stavlja naglasak na umjetnikovo nadahnuće i njegov um, ali ne zanemaruje ni materijalnu komponentu – čini se da Vasilj u govoru o lijepom ipak prednost daje subjektu. Donekle protivno Vasilju mi tvrdimo: estetski doživljaj nije u potpunosti automatizirana stvarnost koja se pojavljuje u svakoj spoznaji o realnosti stvari, kao što ni ljepota nije potpuno relativna stvarnost ovisna o vlastitom sviđanju ili nesviđanju.

Ključne riječi

Kvirin Vasilj; spoznajna teorija; estetika; lijepo

Hrčak ID:

175732

URI

https://hrcak.srce.hr/175732

Datum izdavanja:

19.12.2016.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 1.056 *