Naratologija je kao znanost o pripovijesti1uvedena i definirana pod zaštitom tada već etabliranog strukturalizma krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. U tom se užem značenju pojam naratologije rabi i danas, ali se naratologijom također određuje gotovo neomeđena disciplina što pokriva ukupno proučavanje i teoriju pripovijesti od njezinih početaka do danas.2Suvremena naratologija razgranata je u brojne analitičke, metodološki heterogene i često pragmatične modele orijentirane prije svega na kontekst, a ne (kao klasična naratologija) na samu pripovijest i uvriježeno se određuje pojmom postklasična ili nove naratologije.3 U formalnom su smislu postklasična i nove naratologije u znanost o književnosti uvedene devedesetih godina dvadesetog stoljeća, međutim obilježja novog smjera javila su se već početkom osamdesetih.4 Kao što primjećuje Herman: „prilagođujući mnoštvo metodologija i perspektiva – feminističku, bahtinijansku, dekonstrukcijsku, teoriju čitateljskog odgovora, psihoanalitičku, historijsku, retoričku, filmsko-teorijsku, računalnu, diskurzivno-analitičku i (psiho)lingvističku – pripovjedna teorija prolazi ne pokop i pokopavanje nego prije ravnomjernu, ponekad čak naglu metamorfozu“ (Herman 1999: 1), što konačno vodi tomu da se o naratologiji govori u pluralu: „naratologija je razgranata u naratologije“ (Herman 1999: 1). Prefiks „post“ stoga ne označava prekid sa strukturalističkim teorijama, nego je riječ o ponovnom oživljavanju i metodološkoj nadopuni,5jer novi pristupi preoblikuju analitičke metode, pretpostavke i ciljeve klasične naratologije. Različite pravce postklasične i novih naratologija danas je moguće zapaziti pod velikim brojem naziva: kognitivna naratologija, retorička naratologija, prirodna naratologija, neprirodna, postmodernistička naratologija, kulturalna naratologija, etička, politička, postkolonijalna, psihoanalitička, historiografska ili povijesna, naratologija mogućih svjetova, odnosno, cyber naratologija, pravna, feministička, rodna, queer, transgenerička, psihometrijska naratologija i druge.
Kognitivna naratologija istodobno je odvjetak kognitivne znanosti6 kao interdisciplinarnog i multidisciplinarnog područja što se tiče prvenstveno istraživanja računalnih znanosti, posebno umjetne inteligencije, biologije, neuroznanosti, ali i društvenih i humanističkih disciplina među kojima su psihologija, lingvistika, filozofija, antropologija, sociologija pa i književna teorija. Korijeni kognitivne znanosti sežu u istraživanja teorije uma utemeljene na računalnim procesima iz pedesetih godina dvadesetog stoljeća da bi se kao zasebna znanost etablirala dvadesetak godina kasnije kroz istraživanja različitih mentalnih stanja, pritom usmjerena na odnos ljudske svijesti i ishode spoznajnih procesa u kulturi što ih čine jezične i druge simboličke tvorevine (usp.Biti, Marot Kiš 2014). Uslijed razvoja interesa prema kognitivnim fenomenima (percepcija, zaključivanje, mišljenje, emocije, jezik i drugo) šire se područja uključenih znanstvenih disciplina do te mjere da se govori o kognitivističkom obratu u znanosti i razvoju jednog od njezinih odvjetaka ‒ kognitivne poetike. Pojam kognitivna poetika odnosi se na novouspostavljeni okvir koji u suradnji s neuroznanstvenim uvidima jezik promatra kao funkcionalni izdanak spoznajnoga procesa, što uključuje njegovu književnu i svakodnevnu uporabu, ali i kulturno uvjetovane osobitosti.7 Kognitivna istraživanja u književnoj znanosti u najširem se smislu mogu opisati kao analiza književnih tekstova usmjerena prvenstveno na um i procese mišljenja, uključujući kulturne dosege i odnos pojedinca ili zajednice spram emocija, a samu suradnju između kognitivne znanosti i istraživanja književnosti moguće je pratiti u posljednja gotovo četiri desetljeća, uzimajući u tom smislu studiju Georgea Lakoffa i Marka Johnsona „Metafore koje život znače“ iz 1980. godine8 kao ključnu za ostvarivanje užega uzajamnoga povezivanja i koordinirane interdisciplinarne suradnje, da bi se kognitivni studiji kao zasebna grana književne teorije institucionalizirali u raspravi na „Conference of the Modern Language Association“ u SAD-u 1998. godine. Kognitivna lingvistika u skladu s tim daje ključan poticaj razvoju kognitivne poetike. Rana istraživanja na području kognitivne lingvistike usmjerila su pozornost na proučavanje konceptualne metafore, zatim slijedi konceptualna integracija kao „logičan slijed, ali ujedno i kao nadopuna Lakoffove (Lakoff, Johnson 1980,Lakoff 1987) dvodomenske teorije konceptualne metafore i metonimije (...)“ (Belaj, Tanacković Faletar 2006: 152). George Lakoff, Mark Turner, Mark Johnson, Len Talmy, Gilles Fauconnier i drugi usmjerili su zanimanje prema područjima koja su smatrana tradicionalno presudnima za istraživanja književnosti (kao što su metafora, pripovijest, lik, kontekst, značenje i druga), a što je rezultiralo shvaćanjem „svakodnevnoga uma“ kao književnoga (usp.Vandaele i Brône 2009). Riječju, kognitivni znanstvenici počinju se udaljavati od pojmova umjetne inteligencije, teorije jezika i psiholoških modela tvrdeći da su konceptualni procesi utemeljeni u ljudskom iskustvu ujedno neuralni i kognitivni procesi, prema tome omogućuju percepciju, kategorizaciju pa i upotrebu jezika.
Kroz navedene procese i poticaje oblikuje se i kognitivna naratologija, na ovaj način revolucionarizirana pa i pomlađena kao istraživački program (usp.Stockwel 2007). Pristupe koji se mogu ubrojiti u domenu kognitivne naratologije opisuje zajednički interes spram mentalnih stanja, sposobnosti i dispozicija što omogućuju, odnosno utemeljuju, pripovjedno iskustvo. Kognitivna naratologija mogla bi se sažeto odrediti kao proučavanje pripovjedne prakse vezane uz um, gdje god i na koji god način se te prakse odvijale. Po svom je opsegu transmedijalna jer se ne bavi isključivo prepletom pripovijedanja i uma u tiskanim tekstovima, nego zahvaća sve oblike pripovijesti i sve medije, što podrazumijeva da se referira na vezu uma i pripovijesti u svim pripovjednim medijima od tiskanog teksta, interakcije uživo ili licem u lice (konverzacijska interakcija), kroz kinematografiju, radio, televiziju… do računalom posredovanoga virtualnoga iskustva i drugih pripovjednih medija.
Kognitivna naratologija određuje se dakle kao područje za um relevantnih aspekata pripovjedne prakse, nevezano za to gdje se i kako te prakse odvijaju. Zanima se za intelektualnu i emocionalnu stranu procesuiranja pripovijesti što, dakako, nije ograničeno na književno pripovijedanje, nego obuhvaća kategoriju pripovjednosti u najširem smislu riječi. 9Perspektiva važnosti uma može se proučavati u odnosu na mnogostruke elemente uključene u strukturu i interpretaciju pripovijesti: od aktivnosti pripovjedača pri proizvodnji pripovijesti, do načina na koje recipijenti stvaraju smisao pripovjednoga svijeta potaknuti pripovjednim prikazom i kognitivnim stanjima samih književnih subjekata (književnih likova ili karaktera). Stajalište o vezi uma i pripovijesti nadaje se kroz dimenzije načina funkcioniranja priče (pripovijesti) kao domene interpretacije, zatim kao sredstva za stvaranje i dohvaćanje iskustvenoga smisla, odnosno izvora za strukturiranje i shvaćanje svijeta kao instrumenta strukturiranja vlastitoga iskustva. Herman kognitivnu naratologiju određuje kao poddomenu unutar postklasične naratologije, ukazujući na njezin rast unutar postklasične i novih naratologija općenito, upozorava na to da je potrebno tu teoriju promatrati kao poddomenu unutar cjelokupne kognitivne znanosti.10Tako smještenu kognitivnu naratologiju treba razlikovati zbog mogućih konotacija od termina kognitivizam,11ali i od evolucijske književne teorije koja tvrdi da geni određuju pravce evolucijske paradigme, načine na koji ljudski um opaža i razvija se (usp.Spolsky 2002).
Teoretičari koji se bave kognitivnom naratologijom u svoja su istraživanja uključili i prilagodili različita sredstva i metode za objašnjavanje, opis i analizu u interdisciplinarnom smislu (lingvistika, semiotika, računalna znanost, filozofija, psihologija). Naziv kognitivna naratologija u uporabi je devetnaestak godina i njegova prva primjena pripisuje se Manfredu Jahnu (usp.Jahn 1996), međutim pitanja i promišljanja obuhvaćena pojmom mogu se pratiti većkroz ranija istraživanja. Tako se kao preteče kognitivno-naratoloških istraživanja mogu razmotriti tekstovi nastali početkom sedamdesetih: Wolfganga Isera, Hansa Roberta Jaussa, Jane P. Tompkins i drugih, nastali u domeni književnih istraživanja usmjerenih pitanjima recepcije i čitateljskoga odgovora. Na području kognitivne psihologije i umjetne inteligencije došlo je do naglašavanja i razvijanja hipoteza vezanih za kognitivističku osnovu stvaranja i razumijevanja priča. Kao središnja preokupacija takvih psihologijskih istraživanja javljaju se među ostalim kognitivne mape, odnosno unutarnji modeli prostorno strukturiranoga okruženja, zatim sheme (schemata) ) što se definiraju kao mentalne reprezentacije ili okviri.12Sheme kasnije bivaju podijeljene na dinamične i statične reprezentacije znanja: dinamičnima odgovaraju scenariji (scripts) što predstavljaju stereotipizirane sljedove događaja, a statičnima odgovaraju okviri (frames) i odnose se na stereotipizirana stanja stvari ili situacije (usp.Herman 2000). Slijedom togaHerman (2013) spominje djelovanje Rogera C. Schanka i Roberta P. Abelsona, znanstvenika koji su istraživali kako stereotipno znanje umanjuje kompleksnost i trajanje obrade zadataka, uključujući interpretaciju pripovijesti, sve kroz koncept scenarija i okvira, tipova reprezentacije znanja što omogućuju memorijsku pohranu očekivanoga slijeda događaja ili aktivnosti.
Budući da pripovijest dolazi u interakciju i ostvaruje se u skladu mentalnim sposobnostima čitatelja, s njegovim sjećanjima, emocijama i uvjerenjima, za razumijevanje procesa stvaranja čitateljskog iskustva potrebno je u razmatranje uključiti i kontekst. Prvi korak u smjeru uključivanja iskustvenoga konteksta u kognitivnu naratologiju jest upravo kroz teoriju sheme. „Sheme su kognitivne strukture koje predstavljaju općenito znanje, odnosno strukture što ne sadrže informacije o pojedinim tijelima, slučajevima ili događajima, već radije o svom općem obliku.“ (Alexander, Emmott http://www.lhn.uni-hamburg.de/article/schemata) Budući da su u pripovijesti pojedinosti često izostavljene, recipijent se koristi shemama da bi nadoknadio te praznine.13 Pojam sheme često se upotrebljava paralelno s pojmom okvir, pri čemu se referira na prikaz znanja relativno statičnih objekata i odnosa, nasuprot reprezentaciji dinamičnih, temporalnih procesa ili scenarija. Shodno tomu, scenariji proizvode očekivanja o tome kako će se određeni slijed događaja odvijati, dok sheme stvaraju očekivanja o mogućem načinu strukturiranja domene iskustva u određenom trenutku u vremenu (usp.Herman i dr. 2005: 666). Kao prethodnika takvog tipa mišljenja,Herman (1997) navodi teze Dennisa Mercadala za kojega je scenarij opis očekivanoga načina na koji će se slijed događaja razvijati ili razmotati. Scenarij je sličan okviru u smislu da predstavlja skup očekivanja. Okvir se razlikuje od scenarija u smislu da odražava točku u vremenu, dok scenarij prezentira događanje u vremenskome slijedu. Shema je pak termin rabljen u psihologiji i referira na memorijski uzorak koji ljudi upotrebljavaju za interpretaciju trenutačnih iskustava. Kao primjer međuodnosa tih koncepata može poslužiti odlazak u pub u Velikoj Britaniji, što navodi Stockwel (usp. Stockwel2002 i2007). Scenarij puba sastoji se od elemenata poput šanka, ljudi što stoje za šankom ili stolovima, piva, boca, čaša i drugog. Taj se scenarij sastoji i od određenih procedura koje se rabe za naručivanje pića, tako je u slučaju puba u Britaniji karakteristično naručiti piće za šankom i odmah ga platiti. Procedura se sastoji od iskaza karakterističnih za naručivanje, od mjesta na koje se može sjesti i ponašanja koje priliči takvom scenariju. Scenariji se luče iz iskustva i ako osoba odluči posjetiti novi pub aktivirat će poznati scenarij, te znati točno što se očekuje i što može činiti i očekivati u danoj situaciji. Scenarij je prema tome sociokulturni mentalni protokol za snalaženje u situacijama. Na primjer, francuska ili belgijska obitelj zbog greške u primjeni scenarija može čekati za stolom u pubu da ih konobar posluži, ukoliko ranije nisu imale iskustva s britanskim pubovima. Bez saznanja o tome što određeni scenarij uključuje te primjenjujući svoj scenarij za slične prilike, dakle scenarij koji uključuje konobare i posluživanje za stolom, kao i plaćanje netom prije odlaska, umjesto za šankom pri naručivanju, pojedinac se može naći u neugodnoj situaciji. Scenarij odlaska u pub predstavlja situacijski scenarij (situational scripts), koji se rabi pri uobičajenim iskustvenim događajima poput odlaska u restoran, na vlak, rođendansku zabavu ili rad u vrtu. Kao drugi model, može se govoriti o osobnom scenariju (personal scripts), što se odnosi na znanje o tome kako biti suprug, supruga, kako se obratiti nepoznatoj osobi i slično. Naposljetku tu su i instrumentalni scenariji (instrumental scripts) koje rabimo na primjer pri uključivanju računala, paljenju vatre, čitanju i slično. Riječju, scenariji uključuju ranije planove, a planovi se odnose na uopćene konceptualne procedure poput druženja, na primjer, a što prelaskom u rutinu postaje scenarij.
Književne sheme (literary schemas) prema Stockwelu predstavljaju višu razinu konceptualne strukture koja organizira način našega čitanja unutar književnoga konteksta. Pri tome ukazuje na tri različite domene u kojima funkcionira, a podrazumijeva shemu svijeta (world schema), tekstne sheme (text schemas) i jezične sheme (language schemas). Prve sheme odnose se na kontekst, druge predstavljaju naša očekivanja o načinu pojavljivanja prvih shema u smislu strukturne organizacije i slijeda, dok treće sadržavaju našu ideju oblika prikladnoga jezičnog strukturiranja i stila (Stockwel 2002: 77‒78).
Herman nudi tezu prema kojoj se um oslanja na velik broj iskustvenih repertoara, statičnih (shematičnih i okvirnih) i dinamičnih, nalik scenarijima (Herman 1997: 1047). Ranija iskustva pohranjena u sjećanju oblikuju svojevrsni strukturirani repertoar očekivanja s obzirom na iskustvo koje će uslijediti ili je upravo u nastajanju. Statični repertoar omogućuje razlikovanje na primjer stolice od stola, a dinamični, poput navedenoga scenarija odlaska u pub, omogućuje da vršimo razlikovanje pri odlasku na pokop od, na primjer, odlaska na rođendansku zabavu. Za izvođenje složenijih zadataka potrebno je aktivirati više od jednoga scenarija. Također je potreban pristup mnoštvu scenarija za razumijevanje teksta ili diskursa, jer uslijed nedostatka stereotipnih scenarija čitatelji ne bi bili u mogućnosti izvesti osnovne zaključke iz tekstualnoga predloška.14Takav pristup može potencijalno rekonceptualizirati teorije recepcije suprotstavljajući dijeljene i idiosinkratične strategije čitanja na pomak žarišta s interpretiranja konvencija na opće i temeljne mehanizme procesa obrade što daju tim konvencijama jačinu i opseg primjenjivosti. Kognitivna naratologija donosi pomak u pristupu teorija shema u smislu da se glavni interes usmjerava prema dopuni općeg znanja čitatelja s informacijama sadržanim u tekstu. Riječ je dakle o okupljanju informacija o književnim subjektima ili kontekstu radnje u pripovijesti. Tako okupljeno znanjeEmmott (1997) naziva „znanjem specifičnim za tekst“ koje je podložno preoblikama i ovisi o tome kako čitatelj napreduje u čitanju. 15
U razvoju kognitivne naratologije pokazano je zanimanje za koncept pripovjednosti (narrativity) u onom shvaćanju što se u upotrebi preusmjerava od formalističkih ograničenja strukturalističke naratologije prema komunikacijskoj dimenziji pripovijesti.16Na primjer,Monice Fludernik (1996) pripovjednost rabi tako što sugerira da kognitivni parametri, oni tvorbeni pri prototipnom ljudskom iskustvu, predstavljaju glavni kriterij za ono što priču čini pričom, a ne tradicionalno smatran slijed događaja. Prema Fludernik mogu postojati pripovijesti bez radnje (plot), ali ne bez ljudskog (antropomorfnog) doživljavača (experiencer).
Preoblikujući i nadopunjujući pojam imaginacije atributom pripovjednosti, Mark Turner s druge strane gradi tezu o literarnosti ljudskoga uma prema kojoj pripovijesti (parabole, parable) zrcale i osvjetljavaju procese stvaranja značenja u umu. 17 Mnogi se slažu s tezom prema kojoj je svakodnevni ljudski um prvenstveno „književni“: iskustvo, znanje i razmišljanje ustrojeno je i organizirano kao pripovijest (usp.Culler 2002,Kearney 2009). Imaginativno djelovanje ljudskoga uma ostvaruje se upravo kroz priču kao glavni instrument procesa strukturiranja ljudskoga iskustva. Taj se proces promatra kao kontinuiran ‒ svjesno se ili nesvjesno uspostavlja odnos između mentalnih predodžbi o predmetima, bićima i pojavama ‒ što vodi uobličavanju i kreiranju složenih predodžbenih shema. Prema Turneru mentalni prostor pripovijesti uvećan je projekcijom – jedna pripovijest pomaže nam shvatiti drugu, dati joj smisao, a projekcija jedne priče na drugu vrši se kroz parabolu.18Pojedinčeve sposobnosti racionaliziranja, ističe Turner, ovise o književnom kapacitetu, on je neophodan za ljudsku spoznaju općenito.19 „Kao što je gledanje, reći će Turner, kontinuirano i samo po sebi pretpostavka da bismo išta vidjeli, tako je i konstruiranje priča kao mentalna aktivnost pretpostavka bilo kakvu pričanju, bilo kojem iskazu, zaključku ili stavu.“ (Biti, Marot Kiš, 2008: 35f) Na primjer, poslovice se mogu promatrati kao implicitne pripovijesti koje treba interpretirati kroz projekciju.20 U slučajevima poput ovih ciljna domena/priča – ona koju trebamo razumjeti – nije ni spomenuta, međutim, kroz našu sposobnost da rabimo oboje, priču i projekciju, mi projiciramo izvornu priču na ciljnu priču. Uz kontekst, poslovica izgovorena u uredu, na primjer, može se projicirati na poslodavca i zaposlenike, ona u kontekstu seksualne veze može se projicirati na priču o nevjeri i slično. Takve projekcije kojima interpretiramo i konstruiramo značenje događaju se s tolikom lakoćom da nam se čini da ne činimo ništa. To je kao kada slušamo nečiji govor, navodi Turner, koristimo se kompliciranim i nesvjesnim znanjem da bismo razumjeli govor, ali nam se čini da smo pasivni, kao da slušamo, dok se razumijevanje zbiva kao kakvom magijom. Često kratka pripovijest neće sadržavati nikakvu vidljivu oznaku, osim onoga što tvrdi da prikazuje, no svejedno ćemo ju interpretirati kao projekciju koja se tiče mnogo veće i apstraktnije pripovijesti, one koja se može primijeniti na pojedini život bez obzira na to koliko je taj život zapravo udaljen od detalja pripovijesti. Ljudski um neprestano interpretira, na neki način prevodi stvarnost u različite vrste odnosa: prostornih, vremenskih, uzročno-posljedičnih ili drukčijih. Književna imaginacija ovdje služi kao primjena usvojenog iskustva na novo i nepoznato ili potencijalno, pri čemu nastaju novi konceptualno pretopljeni mentalni prostori kao i nova, drukčija značenja (usp.Biti, Marot Kiš 2008: 110). Poopćeno, ako želimo proučavati svakodnevni um, trebamo se okrenuti književnom umu upravo stoga što je svakodnevni um u suštini književni.
Pripovijest kao mentalnu aktivnost Turner drži esencijalnom ljudskoj misli tvrdeći da su osnovne ili bazične pripovijesti što ih najbolje poznajemo zapravo male priče zbivanja u prostoru (small stories of events in space). Njih ‒ zbog esencijalnog karaktera i sveprisutnosti ‒ često ne primjećujemo, ali ljudski um neprestano oblikuje te male priče koje svakodnevni život čine mogućim i koje stvaraju iskustvo. Kada pojedinac ne bi imao te „male priče“, raspoloživo iskustvo bilo bi kaotično (usp.Turner 1996). Turnerova, i ranije spomenute studije dio su prvih obuhvatnijih pristupa što zadiru u vezu uma i pripovijesti. Godinu dana prije Turnerove, objavljena je zbirka tekstova Deixis in Narrative21u kojoj različiti autori problematiziraju razumijevanje pripovijesti kroz termine deiktičkih pomaka, bilo premještanjem interpretatorovih prostorno-vremenskih koordinata „ovdje i sada“ do različitih kognitivnih pozicija koje su oni u mogućnosti zauzeti zbog tekstualnih signala razmještenih u pripovjednome diskursu.
Pristupi koji se bave vezom uma i pripovijesti kontinuirano se i dalje pojavljuju, razvijaju i interferiraju, te se dijelom uključuju u kognitivno-naratološka istraživanja. S druge strane, različiti naratološki pravci, teorije i metode što su se razvili od osamdesetih i devedesetih godina naovamo svjedoče o relevantnosti naratologije uopće, tako i kognitivne naratologije, što je dobrim dijelom posljedica njezina interdisciplinarna karaktera. Svaka pojedina disciplina uključuje metodologiju i pojmove drugih disciplina otvarajući mogućnost za produktivniju i otvoreniju analizu. Kao što primjećuje Shang, naratološki su pravci komplementarni: „kognitivna naratologija može biti od pomoći feminističkoj naratologiji i retoričkoj naratologiji s prednostima što proizlaze iz teorija scenarija, okvira, shema i mentalnih modela, pri analizi uloga narativnih konvencija i općenito publike u pripovjednoj strukturi jednako kao i u razumijevanju pripovijesti.“ (Shang 2011: 141) Zbog razvoja teorije uma, kao i sve brojnijih istraživanja vezanih za spregu uma i pripovijesti, teško je pretpostaviti što će pružiti najupečatljivije doprinose u razvoju naratologije. Neka od relevantnih područja istraživanja jesu ona pripovjedne perspektive iz kognitivne vizure u fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima, zatim istraživanja koja se tiču reprezentacije uma književnih subjekata i tekstualnih znakova što čitateljima omogućuju donošenje određenih zaključaka o sadržaju, zatim proučavanja emocija te njihov doprinos recepciji tekstova, istraživanja intermedijalnosti koja pokušavaju ukazati na to da pripovijest djeluje kao kognitivni makrookvir, što omogućuje tumačenje i identifikaciju priča ili dijelova nalik priči kroz različite (tekstualne, slikovne, glazbene, izvedbene...) medije.